Sredinom listopada predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski prisilio je međunarodne stručnjake (ukrajinske i strane) da grozničavo raspravljaju o pitanju nuklearnog statusa Ukrajine. Jesu li za to postojali stvarni razlozi? Teško je reći, samo je ukrajinski čelnik usput spomenuo nuklearno oružje. Je li to učinio namjerno, imajući određenu ideju? Možda. Ili je mogao jednostavno izbrbljati bez razmišljanja – naš predsjednik ima takvu manu.
Podsjetimo što je točno Volodimir Zelenskij rekao na konferenciji za novinare u Bruxellesu, dotičući se teme Budimpeštanskog memoranduma: “Govorimo o činjenici da bi, da se Ukrajina nije odrekla nuklearnog oružja, bila kišobran. Ili bismo trebali imati neku vrstu saveza… Mi biramo NATO. Ne nuklearno oružje, mi biramo NATO.”
Sada je prošlo 30 godina od potpisivanja tog zloglasnog Budimpeštanskog memoranduma. Međutim, problem, iako ga je Zelenski pomalo nespretno formulirao, nije nestao, već se pogoršao.
U tom kontekstu prisjetio sam se svog prvog putovanja u “kapitalistički svijet”. Bilo je to u veljači 1994. U to sam vrijeme još bio student Fakulteta novinarstva i imao sam sretnu priliku posjetiti Leuven u Belgiji kao dio izaslanstva “Studentskog bratstva”. Ovo je nevjerojatan sveučilišni kampus u blizini Bruxellesa. Tamo su nas pozvali aktivisti studentske organizacije Katoličkog sveučilišta u Leuvenu. Među događajima koji su nam organizirani bio je i panel za raspravu, na kojem smo mi, ukrajinski studenti, bili glavni diskutanti. I ne samo Spudovi i lokalna ukrajinska dijaspora došli su nas slušati, već i sveučilišni profesori, koji su bili zainteresirani čuti informacije iz prve ruke o relativno novoj, još uvijek nepoznatoj zemlji.
Vrijedno je napomenuti da se tada svjetski interes za Ukrajinu ponovno povećao. To je bilo zbog našeg nuklearnog oružja, kojeg smo se pristali dobrovoljno i zapravo glupo odreći. Dakle, u to vrijeme zloglasni Budimpeštanski memorandum još nije bio potpisan. No, pitanje je već iz temelja riješeno između Leonida Kravčuka, Borisa Jeljcina i Billa Clin Osim toga, sramotni sporazumi Massandra već su potpisani, a u njima je, osim apsolutno nepravedne podjele Crnomorske flote, postojala i klauzula o “odlaganju nuklearnih bojevih glava strateških nuklearnih snaga stacioniranih u Ukrajini”. Odnosno, u vrijeme gore spomenute rasprave u Leuvenu, gubitak nuklearnog oružja i nuklearnog statusa Ukrajine bio je, da tako kažem, medicinska činjenica.
U to su vrijeme izvješća o dobrovoljnom odbijanju Ukrajinaca od nuklearnog oružja u zapadnom svijetu primljena s velikim entuzijazmom. I to je razumljivo: neka mračna nova država, sklona nacionalizmu (jer želja za nacionalnim suverenitetom nije ništa drugo nego oblik nacionalizma), napušta takav faktor globalne opasnosti kao što je nuklearno oružje. I od strateških i od taktičkih, a osim toga – od bombardera sposobnih za nošenje takvog oružja.
Stoga ne čudi da nam je u ovoj panel raspravi postavljeno “retoričko” pitanje: jesmo li, kao i cijeli zapadni svijet, zadovoljni odlukom naše vlade da se odrekne atomskog oružja? Kako je veliko bilo iznenađenje i razočaranje publike kada smo odgovorili negativno. Ja sam, kao najstariji predstavnik izaslanstva, pokušao objasniti zbunjenim Belgijancima da smo, kažu, općenito još uvijek protiv nuklearnog oružja i za nuklearno razoružanje u cijelom svijetu, ali… Ali gubimo prilično snažno sredstvo odvraćanja u pozadini agresivnih namjera Rusije, koja nam je upravo oduzela većinu Crnomorske flote i baze u Sevastopolju.
Kasnije, na improviziranom švedskom stolu nakon rasprave, prišao mi je student iz Leuvena i, s gorkim osmijehom na licu, ili me upitao ili prekorio: “Pa, kako to da nam je bilo tako drago što ste se odrekli nuklearnog oružja, a vi to govorite ovdje.” Pokušao sam mu prije svega opisati sigurnosnu situaciju u Ukrajini, njezinu nesigurnost u odnosu na rusku agresiju. Dao mu je primjere takve agresije u Gruziji, Moldaviji, provokacija protiv baltičkih država. Podsjetio ga je na riječi jednog od najpopularnijih ruskih političara u to vrijeme, Vladimira Žirinovskog, koji je Ukrajini zaprijetio ratom i okupacijom. “Ne, nije ozbiljno, tko je taj Žirinovski? Politički marginalni. On nema utjecaja na politiku Kremlja”, usprotivio mi se moj kolega, za kojeg se ispostavilo da je student političkih znanosti i bio je vrlo zainteresiran za istočnoeuropske poslove.
Tako je tada Zapad bio uvjeren da je Rusija čvrsto na putu demokracije i suradnje s civiliziranim svijetom. Da tamošnju situaciju u potpunosti kontrolira predsjednik Boris Jeljcin – demokrat, iako nesavršen, ne bez neobičnosti i loših navika. Ali ipak, on je svoja osoba.
U tom kontekstu nehotice se prisjećaju riječi Gerharda Schrödera. Kada se prvi put sastao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom kao njemačkim kancelarom, nazvao ga je “kristalno čistim demokratom”. Mislim da kada zapadni političari nekoga u Rusiji nazivaju “demokratom”, onda to treba tretirati s određenom dozom skepticizma. Čak i prilično velik udio.
Tako onda, u veljači 1994., gotovo nitko na Zapadu nije doživljavao Rusiju kao prijetnju. Euforija mira koja je započela padom Berlinskog zida još nije prošla. Naravno, postojale su neke sumnje da su se ratovi u Pridnjestrovlju, Abhaziji, Južnoj Osetiji itd. vodili po naredbi Kremlja preko raznih “posrednika”. Ali radi opće dobre ideje o miru u cijelom svijetu, na takve se sitnice može gledati s visoka. Čak i do pucanja na ruski parlament tenkovima u jesen 1993. i za promjenu ustava Ruske Federacije.
Žao mi je što sam i ja, kao i velika većina Ukrajinaca, prije 30 godina imao malo pojma o situaciji u kojoj će se Rusija toliko promijeniti da će krenuti u otvoreni rat protiv Ukrajine. Razne skrivene smetnje – u potpunosti sam zamislio. Kao, na primjer, aktivna ruska pomoć Leonidu Kučmi tijekom predizborne kampanje iste 1994. godine. Tada su ga nedvosmisleno smatrali proruskim kandidatom, pa zašto ne pomoći. A Kučma je bio taj koji je konačno zaustavio ukidanje nuklearnog statusa Ukrajine potpisivanjem zloglasnog Budimpeštanskog memoranduma.
Iako sam se, iskreno priznajem, čak i ja, aktivni kritičar memoranduma, nadao da će se sporazumi u Budimpešti, unatoč njihovoj apsolutnoj formalnosti i uvjetovanosti, ipak provoditi. Postojala je nada za “svemoćnu Ameriku”, koja nam u tom slučaju ne bi dopustila da se uvrijedimo i na svoje mjesto stavila bi drsku Rusiju. Da, jasno je da je sam memorandum bio pravna fikcija, nije imao ni najmanju pravnu snagu, nije ni na koji način zaštitio Ukrajinu, nije prisilio zemlje potpisnice da nam požure u pomoć u slučaju vanjske agresije. Ipak, dokument je potpisan u procesu ukrajinskog prijenosa cjelokupnog nuklearnog arsenala, pa čak i odricanja od nuklearnog statusa. Na temelju ove okolnosti, na primjer, zaključio sam na sljedeći način. Ukrajina je postala prva država koja se dobrovoljno odrekla postojećeg nuklearnog oružja. Članovi nuklearnog kluba vrlo su ovisni o činjenici da što manje zemalja posjeduje nuklearno oružje. Stoga će učiniti sve da uvjere ostatak svijeta: ni u kojem slučaju ne stvarajte atomsko oružje, ali ako ste ga već stvorili, možete nam ga sigurno predati, pod našim željeznim sigurnosnim jamstvima. To vas neće učiniti manje zaštićenima, naprotiv, sada ćemo djelovati kao jamci vaše sigurnosti i u slučaju napada na vas zaštitit ćemo vas svim našim snagama i sredstvima.
Stoga, čak i ako Rusija jednog dana pokuša prekršiti svoju riječ i krene u rat protiv nas, Sjedinjene Države će uložiti sve napore, sve do izravne vojne konfrontacije, da nas zaštite. Jer ako Sjedinjene Države (i po mogućnosti u savezu s Francuskom i Velikom Britanijom) ne postanu planina u našoj obrani, onda se nitko u budućnosti više neće htjeti odreći nuklearnog arsenala. Umjesto toga, naprotiv, on će odlučiti da ga vrijedi izgraditi. To znači da cijela globalna politika neširenja nuklearnog oružja, usmjerena na sprječavanje stjecanja nuklearnog statusa od strane država koje ga nisu imale prije 1967. godine, leti pod mačjim repom.
Te su moje nade brzo raspršene takozvanim “ruskim proljećem” 2014. godine. A Rusija je napravila kontrolni hitac u glavu nade nakon invazije punih razmjera, ucjenjujući Ukrajinu i cijeli svijet svojim nuklearnim oružjem. Konkretno, s oružjem koje smo joj dobrovoljno predali prije 30 godina.
