Treću godišnjicu ruske invazije na Ukrajinu doživljavam sa pomešanim osećanjima, pretpostavljam, kao i većina sunarodnika. Pesimistična raspoloženja izazvana promenama u likovima u Beloj kući, koja nam prete smanjenjem vojne podrške, a samim tim i pogoršanjem situacije na bojnom polju, rastvaraju se u mirisnom ulju nade za brzi kraj krvavog rata.
Malo ljudi je pre tri godine očekivalo da će rat trajati tako dugo. Da li će biti moguće da se završi u bliskoj budućnosti? Malo je verovatno da će se iko danas usuditi da da jasan, nedvosmislen odgovor na ovo pitanje. Postoji samo nada. Ali postojao je pre tri godine. Sećam se kako sam 24. februara 2022. godine, čim sam doživeo prvi šok od vesti i raketnih napada, napisao naivnu objavu na Fejsbuku, gde sam izrazio nadu, ali da postoji nada, gotovo uverenje, da invazija pune skale neće moći dugo da traje. Čak i ako to nisu Arestovičeve „dve ili tri nedelje“, ali ipak sama Rusija, Putin i redovni vojnici Kremlja ne trebaju dug rat. Na kraju, ruske snage mobilisane u to vreme su bile izuzetno malo da sprovedu punopravnu okupaciju. A kako Rusi zamišljaju ovu okupaciju? Zašto napadaju naše teritorije, zauzimaju neki ukrajinski grad ili selo, i šta dalje? Oni će voziti smešne automobile sa zvučnicima i pozvati zaprepaštene ukrajinske građane da dođu da se registruju u kancelariji komandanta. U najmanju ruku, takve sablasne slike nacrtala je moja mašta, ekstrapolirajući na sadašnje vremenske okvire iz sovjetskih filmova o Drugom svetskom ratu. Pa, potpuna besmislica u KSKSI veku.
Ali vrlo brzo je došlo do shvatanja da je ova makabra koju su doneli ruski okupatori sada postala naša stvarnost. Na okupiranim teritorijama pojavile su se ne samo komandantske kancelarije, okupacijske administracije, već i komore za mučenje, pa čak i moderni Babin Jars. Reč „Buča“ zvučala je kao strašno upozorenje celom svetu, koji se iz imena grada u blizini Kijeva pretvorio u opštu definiciju zločina ruskih okupatora.
I pre invazije, mnogi ljudi u svetu uopšte, a posebno u Ukrajini, pretpostavili su da će zaista doći do pravog rata u punom obimu. Iskreno priznajem, bio sam 99 posto ubeđen da se to neće dogoditi, da se Rusija neće usuditi da počini ovaj ludi čin. I uopšte ne zbog izjava našeg predsednika Volodimira Zelenskog, njegovih „roštilj“ uveravanja. Ne.
Samo sam pokušao da razmišljam logično. I logika mi je sasvim jasno prikazala takvu sliku. Sadašnji sistem univerzuma sa svojim globalističkim tendencijama, snažnim ekonomskim, političkim i kulturnim vezama je neverovatno koristan za Rusiju. Rusija i Kina su dva glavna korisnika takvog sistema, donosi im bilione dolara profita, omogućava državnim liderima da se obogate i istovremeno održavaju društvo na zadovoljavajućem društveno-ekonomskom nivou. Sistem obezbeđuje održivi razvoj obe države, lojalnost elita i poslušnost plebsa. Omogućava vam da implementirate najfantastičnije projekte i razvijete svu potrebnu socijalnu infrastrukturu. Ali uprkos zdravom razumu, Rusija je ipak odlučila da uništi ovaj prosperitet, ovaj atraktivan svetski sistem, a Kina je dala zeleno svetlo za to, samo tražeći da se rat ne započne do 20. februara 2022. godine, odnosno do zatvaranja Olimpijskih igara u Pekingu.
Nedavno sam slušao intervju sa jednim od najuglednijih članova popularnog ruskog TV kluba „Šta? Negde? Kada?“ Rovšana Askerova, koji je na vreme pobegao iz Rusije i sada živi u jednoj od zapadnih zemalja, kritikuje Putinov režim i nema ni najmanju želju da se vrati. Šta mi je privuklo pažnju u ovom intervjuu? Njegove pohvale Moskvi: „Mnogo sam voleo Moskvu. Mislim da je to bio najbolji grad na Zemlji ikada. To je bio idealan grad za život. Grad za ljude … A sada je ovaj grad nestao. Država ga je uništila. “ Može se složiti sa Askerovim izjavama o Moskvi (a takvo divljenje prema „predratnoj“ Moskvi čuo sam od više osoba, a ne samo od Rusa), može se biti skeptičan prema njima, ali je neosporna činjenica da je u Rusiji, posebno u njenim velikim gradovima (ne samo u Moskvi i Sankt Peterburgu), postojao dobro hranjen, udoban život na prilično visokom društvenom nivou. Takođe je činjenica da ga je „država uništila“.
Za šta? Efemerna veličina, „ustajanje sa kolena“, „tako da svi poštuju (strahove)“, „uzima u obzir naše interese“. Ali sve je bilo tu. Rusija je bila u elitnom klubu najuticajnijih zemalja na svetu – G8. Ruski lideri su dobrodošli u svim glavnim gradovima na pet kontinenata, svetski lideri su došli u Moskvu bez ikakvih problema, posebno na paradu na Crvenom trgu 9. maja. Rusi su pozvani na globalne projekte: energija, bezbednost, svemir, itd. Dakle, šta je to bilo ako ne globalni uticaj i svetsko poštovanje? Koji su vam drugi znaci pažnje nedostajali?
Da li se sećate kajanja nemačkog predsednika Frank-Valtera Steinmeiera, koje je on izrazio u martu 2022. godine za“Moja procena je bila da Vladimir Putin ne bi želeo da plati za potpunu ekonomsku, političku i moralnu propast svoje zemlje za svoje imperijalno ludilo. Kao i drugi, pogrešio sam. „
Steinmeier, bivša nemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsednik Emmanuel Macron i drugi zapadni političari najviše lige bili su ubeđeni da će učešće Rusije u evropskoj ekonomiji, aktivna trgovina sa njom i kretanje kapitala apsolutno garantovati dobrosusjedski suživot. Da će Moskva napustiti svoju agresivnu politiku, uključujući i prema Ukrajini i drugim bivšim sovjetskim republikama, čak i ako su izabrali zapadni vektor razvoja. Da, sve ove donacije zapadne politike bile su pogrešne. Ispostavilo se da se od Rusije mogu očekivati najneočekivanije (izvinite zbog tautologije) akcije u njenim nesrećnim akcijama.
Ali vratimo se nadi. Ako posmatrate situaciju na bojnom polju, stiče se utisak da nema mirisa mira, intenzitet granatiranja i napada se samo povećava. Dakle, odakle dolazi nada? To je generisano mirotvornom hiperaktivnošću američkog predsednika Donalda Trumpa. Još mesec dana nije bio u Ovalnom uredu, ali je već uspeo da se dogovori sa Putinom o početku pregovora o okončanju rusko-ukrajinskog rata, imenovanju odgovornih za proces, slanju delegacije u Saudijsku Arabiju, koja se već sastala sa predstavnicima Kremlja, pa čak i o nečemu dogovore. Amerikanci i Rusi još nisu dogovorili o prekidu vatre u Ukrajini, već samo o obnovi diplomatskih odnosa kao i obično. Što se tiče Ukrajine, oni su se samo složili da pregovaraju. Ali ovo je već nešto.
Kako će mirovni proces ići dalje? Teško je predvideti jer je nova američka administracija napravila mnogo grešaka pre početka pregovora. Bela kuća je zapravo otvorila sve svoje adute, ostavljajući sebi minimum prostora za igru. Dakle, šta je ostalo u rezervi – ukrajinski suverenitet, naše teritorije, naši životi? Rusi su, s druge strane, jasno odlučni da ne prave nikakve kompromise. Iako, možda jednostavno ne znamo, a u međuvremenu, Tramp je sakrio adut u rukavu, i pretvarajući se da je naivan, naterao je Ruse da izgube budnost. Da, ja sam taj koji inspiriše optimizam. Ali želim da verujem da je „sve nestalo“ – kao što je rekao jedan ukrajinski političar. Da su te smešne i uvredljive izjave Trumpa o Ukrajini, Zelenskom, Putinu, itd., Samo magla, stvarajući zaštitnu zavesu za izvođenje lukavog poteza.
U svakom slučaju, Kijev će sada morati pažljivo pratiti da podmukli „sporazum“ koji bi ignorisao ukrajinske interese nije zaključen iza njegovih leđa. Istovremeno, biće potrebno bliže sarađivati sa evropskim partnerima, koji sada ostaju praktično jedini saveznici, jedina nada da Kremlj neće potpuno progutati Ukrajinu. Evropske prestonice su sve svesnije da će, ako Putin ne bude zaustavljen u Ukrajini, definitivno krenuti dalje na zapad. I oni više ne samo da shvataju, već razmišljaju o stvarnim merama predostrožnosti.
Vladimir Putin