Zbog činjenice da su Rusi na okupiranim teritorijama preduzeli da postave spomenike Lenjinu, preimenuju ulice i generalno promene znake, neki Ukrajinci su prirodno odlučili da je to glavna stvar – istorija. I ovde možemo da upadnemo u logičku zamku, zbunjujuću istoriju i simbole, kao i da uzmemo u obzir motive Rusa kao vredne imitiranja.
Prvo, Lenjin nije priča u konkretnom slučaju, ona je simbol. A simboli u ratu su izuzetno vaћni. Priča bez razumevanja simbola, a još više bez njihove emotivne percepcije, bezvredna je kao element propagande. Stoga bi umesto spomenika Lenjinu, caru Nikolaju II ili čak balalajki mogao da se koristi kao marker – suština toga se ne bi promenila.
Drugo, ako su Rusi, u kolektivnom ludilu, odlučili da vrate vreme i ubiju zarad izmišljene prošlosti, to ne znači da Ukrajinci treba da budu podvrgnuti toj masovnoj psihozi. Istorija je važna, ali rat je za budućnost, za opstanak, ne za juče. Ovo je vredno pamćenja.
Treće, moramo i dalje da razumemo da istorija Ukrajine nije skup pečata iz udžbenika istorije ukrajinskog SSR-a, gde su negativni likovi postali pozitivni. Ovo je kompleksan i još uvek nije značajan proces. Da ne bismo hodali u krug, može se postavljati pitanje rub: teza o „duhu večnog elementa koji nas je doveo na ivicu dva sveta“ – da li je to sada relevantno za nas? Da li je dobro u Africi, pa se selimo u normalan svet, u izvore?
Četvrto, poslednje: rusko pseudohistorsko ludilo nije popustljivost za neke od naših lukavih propagandističkih istoričara. Da se ne bi desilo da je bilo moguće meljeti sve redom, uzdizati mitove „kada bi samo pukani zasvetleli iza porebrika“, a sada kažu da je istorija važna jer su je Rusi uzeli na zastavu. I ako je tako, svaki propagandista je važan zato što je istoričar.
Sada kada se čini da su definicije razjašnjene, možemo da pričamo o detaljima. Klimavi pokušaji „borbe“ protiv poljskih simbola na groblju Ličakiv u Lvivu su živopisan primer „jučerašnje agende“. Ovo je pokušaj da se izazovu stare rane samo zarad procesa. Pa, zato što je sada moguće objasniti ovo nekom vrstom pretnje iz Poljske samo ako mnogo volite rusku televiziju.
Logično, izgleda da svi razumeju da su pitanja starih sukoba sa Poljacima sada nebitna, da je za reanimaciju nesporazuma glupo raditi za rusku propagandu. Ali ne – uvek će postojati neko za koga nije problem napisati „Ukrajinci se sećaju 1918“. Kakvi Ukrajinci, svi Ukrajinci? Šta znači „setiti se“ događaja od pre 104 godine? Ali to izaziva emocije.
U međuvremenu, život pokazuje da su i ukrajinska i poljska društva iskusila, svarila i realizovala naše zajedničko traumatično iskustvo. Okrenuli smo ove stranice i spremni smo da nastavimo dalje. Za razliku od Rusa koji „oživljavaju istoriju“, Ukrajinci i Poljaci sa sigurnošću znaju da je to prošlost. Moramo priznati da su oni koji ubodu vodu u stilu „može da se ponovi“ psihološki bliži Rusima nego većini Poljaka ili Ukrajinaca.
Moderni rat je rat prošlosti sa budućnošću. Gde će budućnost definitivno pobediti, jedino je pitanje gde će se Ukrajina naći: u budućnosti (nadam se) ili u prošlosti (ako Ukrajinci još jednom uspeju na sve šanse i karte).
Razumem emocije, a „osećanje istorijske nepravde“ je veoma jaka emocija. I zato uvek treba biti obazriv prema svim porukama koje nisu usmerene na razio, već na osećanja. Sećate li se epa o gasu iz škriljaca u regionu Lviva? Kada nas je uplašio „drugi Černobilj“, uzvikujući argumente o energetskoj nezavisnosti. Preporučujem da pitate kako se sada ovi „eko-aktivisti“ osećaju prema lavovima na groblju u Lajčakivu, i zapitajte se o njihovoj kompetentnosti ili čistoti.
Generalno, kada priča postane relevantna nekome toliko da blokira horizont modernosti, ona momentalno izbije iz stvarnosti. Jednostavan primer je moderan „politički“ obračun u Ukrajini. Pred našim očima se ponovo iscrtava mapa Evroazije, formiraju se savezi i imperija se raspada – a mi smo fiksirani, ako ne na lavovima na groblju, onda u potrazi za „krticom“ u kabinetu predsednika, zbog čega se „Vagner\eit“ dogodio, pa nam zato Amerikanci „nikada neće dati oružje“.
Zašto spinovanje rekorda u 2019? Da stvarno budeš „na ivici dva sveta“? Ponovo? Istorija te ništa nije naučila?