Nedavno nam je običaj da verujemo da Putin potpuno propada (od planiranog, očigledno). Ali ispostavilo se da otelotvoruje ono što je izbegao. Borio se protiv proširenja NATO-a, borio se protiv ukrajinskog pokreta, sa Ukrajinom – i sve to. NATO duž cele zapadne granice, Ukrajinci su ujedinjeniji nego ikada, a Ukrajina, kako je rekao , „nekooperativna država“, aktivno lobira za proces reformisanja Rusije. „Napunjen“ (opet, njegov termin) zapadnim oružjem.
Ovo je, naravno, preterivanje. Bilo je preterivanje drhtati pred njegovim zlim genijem i verovati da je sve izgrađeno na njegovim mudrim „multi-šetačima“. Zapravo, Putin je uspeo u onome što je zaista želeo, o čemu je zaista sanjao – vratio je istoriju savremenom svetu. Ali ne baš onako kako su je dvorski ideolozi i korisni idioti zamišljali. Ovo još jednom dokazuje da neznalice i profani iz politike ne bi trebalo da zloupotrebljavaju istorijsko znanje, čak i ako vam status dozvoljava da svoje ludilo nametnete kao istinu u poslednjoj opciji.
Na kraju sve, kako je trebalo da bude? Zapad, pomućen korupcijom, grehom i sodomijama, odbacujući bivšu hrabrost, filozofiju i hrišćanski moral, morao je da se podvrgne „belom kralju“ i njegovoj „domaćinstvu“. Što je, teoretski, trebalo lako da prizemlji neprijatelje, jer to nije bilo pokvareno blagodetima civilizacije. Pa, sa prednostima civilizacije, sve je tako, ali se ispostavilo da nedostatak toaleta nije garancija pobede.
Mada pre dva meseca to nije bilo tako očigledno. Zbog toga su nas razni intelektualci konstantno dovodili do ideje da Rusija predstavlja konzervativni deo Evrope – otuda i orijentacija prema Moskvi dela krajnje desničarske Evrope. I taj „poseban način“, i hibrid monarhije sa „istinskom demokratijom“, i sva „vera“ i „metafizika“ trebalo je da ubede čovečanstvo da je Rusija sačuvala nešto bez čega civilizacijski haplik.
Stvarnost je brzo odagnala te fantazije. „Metafizika“ ruskih vojnika zgrabila je direktno na ljudskim tepisima i posteljini. „Prava vera“ je demonstrirana mučenjem i silovanjem slabih i bespomoćnih. Ostao je samo „poseban lik“, ali sada ceo svet zna šta to zapravo znači.
Umesto toga, Zapad se promenio. Sada se na Zapadu pojavio i „duh istorije“, Zapad traži velika dostignuća. U najmanju ruku – da se uspostavi red, da se kazne krivci, da se zaštite nevini. I takođe da pokaže prednosti liberalne ekonomije, norme morala, slobode i najnovijeg oružja.
A pošto je istorija još uvek „vraćena“, ali ne tokom Hladnog rata, već malo dalje, moramo se setiti nečega. I ovo nije samo Krimski rat.
Kolektivni Zapad, u vreme veličine Ruske imperije, bar dva puta se bavio „mladim nacijama“ koje su se borile protiv stare, neefikasne tiranije. Bio je to rat za nezavisnost Grčke od Otomanskog carstva, kao i periodični pokušaji Poljaka da se oslobode Rusije.
Grke je podržala kreativna elita i sam Bajron sa svojom osobom. Poljaci su imali veliku i istaknutu dijasporu u svetskim prestonicama, bili su spremni da se bore i nikada nisu propustili priliku da se podsete. Moderna Ukrajina je dva u jedan. U svetskim prestonicama ima „mnogo“ Ukrajinaca, Ukrajinci su spremni za borbu. Teško je zaboraviti na nas jer predsednik razgovara sa parlamentima i liderima. Imamo podršku svetske kulturne elite, i „Červona Kalyna“ iz Ružičasti Flojd služi kao potvrda ovoga.
Moderna Rusija je takođe dva u jedan. Ruska i otomanske imperije u svim njihovim najgorim manifestacijama. Tiranija, regresija i status „bolesne Evrope“ sa kojom nešto treba da se reši.
Pa Krimski rat je samo izjava činjenice da tehnološki zaostajanje „supersile“ u sudaru sa modernošću brzo gubi prefiks „super“, nakon čega dolazi vreme kada „treba nešto promeniti“.
P. S. Zanimljivo je da su postavljanje spomenika, interpretacija istorije, stvaranje nacionalnih epova svi iz istog doba. To su alati iz devetnaestog veka, pa ih tako treba tretirati – kao instrumente dominacije.