Prošlog tjedna, 26. ožujka, glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, u radnom posjetu Varšavi, dao je izjavu koja je bila važan politički signal. Otvoreno je izjavio: “Svaka prijetnja sigurnosti bilo koje zemlje NATO-a izazvat će odlučan odgovor cijelog Saveza.” Takve izjave zahtijevaju pažljivo razmatranje.
Doista, da su te riječi izgovorene tijekom formativne faze NATO-a ili u prvim desetljećima njegova postojanja, mogle su biti ključ apsolutnog povjerenja i osjećaja pouzdanosti. Ali ovih dana situacija je mnogo složenija. Svijet se promijenio. Danas ove riječi zvuče s jasnim okusom neizvjesnosti, u najmanju ruku, političke i strateške opasnosti, kao i sva druga neopravdana očekivanja.
To je posebno jasno iz signala koji dolaze iz Bijele kuće. Njegov sadašnji vlasnik, Donald Trump, počeo je koristiti “anti-NATO” retoriku tijekom svog prvog predsjedničkog mandata. Ali tada nitko nije ozbiljno shvatio prijetnju povlačenja Sjedinjenih Država iz Saveza. S početkom drugog mandata, Trump se ne samo vratio ovoj temi, već je napravio i oštre korake prema približavanju s jednim od glavnih strateških protivnika NATO-a – Putinovom Rusijom, koja grubo krši međunarodno pravo i vodi krvavi rat protiv suverene Ukrajine.
Trumpov zaokret prema agresorskoj zemlji dolazi usred njegovih teritorijalnih prijetnji članicama NATO-a kao što su Kanada i Danska, kao i izvješća da razmatra mogućnost premještanja američkih trupa iz Njemačke u Mađarsku koja je prijateljska prema Rusiji. Sve to značajno mijenja vojno-politički krajolik Europe. Sudeći po izjavama europskih čelnika, oni nisu toliko sigurni u američku predanost Savezu.
“Želim vjerovati da će Sjedinjene Države biti na našoj strani, ali moramo biti spremni da se to ne dogodi”, upozorio je francuski predsjednik Emmanuel Macron, dotaknuvši se teme potencijalnih prijetnji u nedavnom televizijskom obraćanju naciji. A ovo “želim vjerovati” samo naglašava koliko je Amerika postala nepouzdana za NATO.
Ali pokušajmo, procjenjujući Rutteovu izjavu, apstrahirati od promjenjivih raspoloženja u Sjedinjenim Državama i onih koji su se uvijek skrivali iza leđa američkih vojnika. Budimo nepristrani: što se zapravo krije iza Macronovih riječi? Povjerenje? Garancija? Izravna prijetnja otvorenim i prikrivenim agresorima? Odbacimo ove propagandne klišeje i pogledajmo stvari uzimajući u obzir novu stvarnost.
Svi znaju da je članak 5 Povelje NATO-a svojevrsni kamen spoticanja, na primjer, za Putinovu Rusiju, do sada je suzdržavao Kremlj od otvorenog sukoba sa Zapadom. Ali što se zapravo krije iza toga? Pitanje nije prazno. Uostalom, članak 5 Povelje NATO-a, s pravnog stajališta, ne predviđa automatsku reakciju cijelog bloka na vanjsku prijetnju. Ovo je deklaracija, svojevrsni poziv na zajedničko djelovanje, za koje je potrebna suglasnost svih članica saveznika.
Štoviše, provedba ovog članka može potrajati nekoliko tjedana, ako ne i mjeseci, ovisno o političkim kalkulacijama. Odnosno, odgovor, bez obzira koliko okrutan bio, neće nužno biti trenutačan. A u uvjetima modernih ratova, vrijeme može postati odlučujući čimbenik za ishod sukoba. I tko zna, a agresori to razumiju.
Zašto moramo razgovarati o tome? Povijest NATO-a jasno pokazuje da se ozbiljne kontradikcije mogu pojaviti i unutar Saveza. Primjerice, 2017. godine Turska je, podsjećamo, potpisala ugovor s Rusijom o kupnji sustava protuzračne obrane S-400, što je izazvalo ozbiljne kritike Saveza. Bojali su se da bi se ti sustavi mogli koristiti za prikupljanje obavještajnih podataka o zrakoplovima NATO-a i kršenje općih obrambenih standarda. Sjedinjene Države su čak obustavile isporuku borbenih zrakoplova F-35 Turskoj.
Vanjska politika Istanbula, dogodilo se, također je bila u suprotnosti s planovima Saveza. Stoga je turska invazija na Siriju, posebno u području gdje su bile prisutne američke i druge snage NATO-a, dovela do trvenja karakterističnih za protivnike, a ne za saveznike.
Smjer vanjske politike još jedne članice NATO-a – Mađarske – također ne ulijeva veliku nadu da se blok neće utopiti u raspravama kada je potrebno odmah odbiti agresora.
U slučaju Trumpa i NATO-a, u ovo jamstvo postaje sve teže povjerovati. “Bi li se Donald Trump složio da se bori za Estoniju?”, pitao je Dalibor Rohacs, viši suradnik i stručnjak za europsku politiku na Američkom institutu za poduzetništvo. I sam je to doveo u pitanje: “Vjerujem da je na nekoj razini potrebno suspendirati nepovjerenje kako bi se pomislilo da će to učiniti.”
Danas je, međutim, situacija takva da međusobno nepovjerenje u blok ne samo da ne slabi, već se i pojačava. I tu se postavlja još jedno pitanje: može li banda Kremlja sve to iskoristiti? Bilo bi kratkovidno, pa čak i naivno misliti da to neće pokušati iskoristiti.
U svakom slučaju, baltičke države Estonija, Latvija, Litva, kao i Poljska i Finska već su toliko ozbiljno zabrinute zbog priprema za mogući ruski napad da su se odlučile povući iz Ottawske konvencije iz 1997., čiji je cilj zabrana uporabe, proizvodnje, skladištenja i širenja protupješačkih mina.
Ova nova geopolitička stvarnost potiče drugačiji pogled na želju Ukrajine da se pridruži NATO-u. Ponekad se čini da je predsjednik Volodimir Zelenskij to postavio kao glavni cilj svog mandata. Čak je izrazio želju da “zamijeni” svoju ostavku za trenutni prijem zemlje u Savez. Nije zvučalo previše ozbiljno, pa, u redu.
U međuvremenu, mnogi zapadni čelnici više su puta prilično ozbiljno izjavili da pitanje njegovog prijema u NATO neće biti riješeno do kraja rata na teritoriju Ukrajine.
I isti Trump, na primjer, govoreći neki dan o sporazumu o rijetkim zemaljskim metalima, iskoristio je ovu temu kako bi izvršio pritisak na Zelenskog: kažu, ako odbije ovaj sporazum (zapadni stručnjaci ga nazivaju grabežljivim), snosit će ozbiljne posljedice. “On želi biti član NATO-a”, rekao je Trump, “ali nikada neće postati član NATO-a. On to razumije.” To je zvučalo u smislu da je Zelenski svjestan postojeće prepreke.
Zašto onda zveckati kroz zatvorena (za danas) vrata? Ne bi li bilo bolje usredotočiti se na realnije političke ciljeve, čije će postizanje donijeti mnogo više koristi povećanju obrambenih sposobnosti Ukrajine? Primjerice, danas, kada se pitanje pristupanja Ukrajine NATO-u čini ne samo problematičnim, već i potencijalno neprimjerenim u okviru trenutne geopolitičke situacije, Ukrajina bi trebala razmisliti o novom pristupu svojoj obrambenoj i vanjskoj politici. Jedan od najlogičnijih i najučinkovitijih načina koji bi mogao jamčiti Ukrajini ne manje sigurnosti od članstva u NATO-u je stvaranje novog vojno-političkog bloka koji bi ujedinio europske zemlje koje traže neovisnije i strateški korisnije partnerstvo, uz aktivno sudjelovanje Ukrajine.
Tijekom protekle tri godine ovaj se prijedlog više puta čuo s usana ukrajinskih oporbenih političara, novinara i aktivista. Ali nije naišla na veliku podršku Ureda predsjednika Ukrajine.
Ali takav blok mogao bi postati alternativa tradicionalnim strukturama, posebno NATO-u, gdje je, kao što vidimo, sve više zemalja počelo gubiti povjerenje u odlučnost i jedinstvo američkog pristupa. To potvrđuju izjave političara poput Macrona, koji je otvoreno izjavio spremnost Francuske na samoobranu ako Sjedinjene Države odbiju ispuniti svoje obveze unutar Saveza.
Trenutna neizvjesnost, koja zahvaća čak i najjače države našeg kontinenta, poput Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke, otvara jedinstvenu priliku za Ukrajinu da odigra ključnu ulogu u formiranju nove političke unije.
Sjećam se da je nedavno nekoliko inozemnih likova podrugljivo reklo da Ukrajina nema “dobitne karte”. Istinit! Ukrajina ima jednu od najjačih vojski u Europi. Tijekom godina sukoba s Putinovom Rusijom, značajno je ojačala svoje oružane snage i izbrusila svoje jedinstvene vještine u modernom ratovanju. Ne mogu se sve europske zemlje pohvaliti takvim iskustvom. Ali ako Ukrajina iskoristi svoj vojni potencijal ne da “uđe” u postojeće međunarodne blokove, već da stvori novi, inovativni vojni blok, to bi joj moglo ne samo pružiti sigurnosna jamstva, već bi joj omogućilo da postane jedan od strateških centara na europskoj sceni.
Što vam je potrebno za ovo? Prije svega, podrška zemljama nezadovoljnim trenutnim stanjem u NATO-u. To bi mogle biti Francuska, Njemačka, Poljska i baltičke države, koje sve više sumnjaju u održivost transatlantskog saveza. Posebno je važno da bi u takvoj asocijaciji Ukrajina mogla postati posrednik između velikih europskih zemalja s nuklearnim potencijalom, na primjer, Ujedinjenog Kraljevstva, i manje moćnih, ali strateški važnih europskih zemalja. Kao da sama povijest naređuje Ukrajini da postane most koji povezuje različite interese, stvarajući pritom novi vektor sigurnosti.
Stvaranje vojno-političkog bloka, koji će kombinirati iskustvo i resurse zemalja s nuklearnim potencijalom i modernim vojskama, kao i s visoko razvijenim sustavima civilne i vojne industrije, ne samo da može nadoknaditi nedostatak službenog članstva u NATO-u, već i dati Ukrajini dodatnu slobodu djelovanja u geopolitičkim manevrima. Ukrajina bi trebala iskoristiti svoje iskustvo i geografski položaj kako bi stvorila blok koji bi mogao osigurati interese ne samo Ukrajine, već i cijele srednje i istočne Europe. Strateški, to će otvoriti nove horizonte u području sigurnosti. Konkretno, širom će otvoriti vrata NATO-u.
Ukrajina ima mnogo toga za ponuditi europskim zemljama. PlaninePo visokoj cijeni stekao je jedinstveno iskustvo u vođenju hibridnih ratova, koristeći moderne vojne tehnologije, kao i upravljajući složenim operacijama suočenim sa stvarnim vojnim sukobom. Sve je to strateška vrijednost koju, uz pravo i uporno promicanje, nijedan razuman europski vođa ne može odbaciti.
Do sada je postojao dojam da se Ukrajina na našem kontinentu ponaša kao molitelj, a ponekad, blago rečeno, ne baš uvjerljivo. Volodimir Zelenski, ako zaista želi spasiti Ukrajinu, trebao bi “okrenuti stol za karte” i početi ne samo nešto tražiti, već i predlagati. Je li sposoban za to, otvoreno je pitanje.
