Američka politička oluja, koja je započela nakon povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću, “obradovala” je Ukrajince još jednom trash serijom koju je izveo Steven Witkoff. Ovaj lik, koji je zapravo posebni predstavnik američkog predsjednika za Bliski istok, nedavno je otputovao u Moskvu na ne baš jasne pregovore s tamošnjim predsjednikom. A nakon toga rodio je intervju sa skandaloznim blogerom Tuckerom Carlsonom, gdje je dao nekoliko izjava koje, iskreno, ne padaju na pamet.
Tu je i “teška situacija” – ovdje se radi o rusko-ukrajinskom ratu – što se lako čita kao “nije sve tako jednostavno”. I “Ne smatram Putina lošim momkom”. I “regije ruskog govornog područja” s “referendumom”. Jednom riječju, Stephen Whitkoff je rekao sedam vreća heljdine vune – i sve su bile pokvarene. Naravno, nećemo ozbiljno raspravljati o tome što je ovaj lik rekao. Makar samo zato što postoji jedan vrlo zanimljiv aspekt u ovoj priči, koji nam, po mom mišljenju, može objasniti mnogo, ako ne i sve, o posebnom predstavniku za Bliski istok Trumpu i njegovom, budimo iskreni, puzanju pred carem Kremlja.
Pomalo netipičan za klasičnog Amerikanca (potomak, figurativno rečeno, imigranata iz Mayflowera), gospodin Stephen ima prezime, zar ne? A istovremeno je razumljivo – barem na razini morfologije, odnosno oblika – za vas i mene. Witkoff… Kada čitate na izvornom jeziku, možete malo razumjeti. Baš kao, na primjer, jedan ruski nogometaš ima potpuno drugačije prezime “Miranchuk”. Ali ako se sjetite da je ovaj nogometaš iz Krasnodarskog teritorija, sjetite se tko je tamo živio (a na nekim mjestima još uvijek živi) – onda odmah pogađate da on zapravo uopće nije Mirančuk, već običan Ukrajinac po imenu Mironchuk, potomak kubanskih kozaka koji su se tamo doselili iz Ukrajine. Samo trebate pogledati ovu ili onu stvar iz pravog kuta.
Tako je i s Witkoffom. Nakon što neko vrijeme razmislite, shvatite da je on zapravo najobičniji Vitkov (ili Vitkov). A kad saznate da se prezime njegovog djeda, prvog od Vitkova na američkom tlu, zvalo David, odnosno David, a baka se prije braka zvala Rosa Pomerantz, sve dolazi na svoje mjesto. Dakle, Stephen Witkoff je potomak Židova koji su jednom napustili Rusko Carstvo i otišli u Sjedinjene Američke Države.
Nastavljamo naše putovanje kroz stranice povijesti. Zašto su predstavnici židovske zajednice napustili zemlje koje su bile naseljene stoljećima, možda tisućljećima (baka Rosa živjela je na zapadu Bjelorusije, u gradu Grodnom, a prva dokumentarna spominjanja ovog naroda na današnjem bjeloruskom teritoriju datiraju iz četrnaestog stoljeća) i ostavili svijet za svoje oči? Ovdje je vrijedno spomenuti frazu kojom su ti ljudi okarakterizirali New York, prvi grad u Sjedinjenim Državama koji su vidjeli i u kojem su mnogi zauvijek ostali: “Odesa bez cara i kozaka.” Odnosno, to vrlo dobro razumijemo, Židovi su pobjegli iz Ruskog Carstva s granice naseljavanja, pogroma, afere Beilis i svih ostalih ruskih “čari” koji su bili pripremljeni za najstranije, a samim tim i najneprijateljskije ljude. Usput, ako svi znaju za slučaj Beilis, jer se dogodio već početkom dvadesetog stoljeća u Kijevu, jednom od glavnih gradova Ruskog Carstva, onda malo ljudi zna za sličan slučaj u rodnom gradu Witkoffove bake, Grodno, slučaj iz 1816. godine. I bila je. Srećom, Grodno kahal Sholom Lapin (i njegova kći), kao i kijevski građanin Mendel Beilis, nisu osuđeni po potpuno izmišljenoj optužbi.
Ali nisu svi bili te sreće. I nisu svi pobjegli iz antisemitske Rusije. Tako je Baileys otišao. I djed Stephena Witkoffa, David Witkoff, također. Otišao je – i, vjerojatno, plivajući do Kipa slobode, odahnuo. Ne znajući da će njegov vlastiti unuk, nakon što je posjetio potpuno istu ksenofobnu, mizantropsku Rusiju kao što je bila prije 100 i 200 godina, tako otvoreno hvaliti sadašnjeg ruskog cara. Za vrijeme čije je vladavine, podsjećamo, već postojao pokušaj židovskog pogroma u Mahačkali.
Kako je to moguće, kažete? Konzerva. Ako Stephen Whitkoff jednostavno ne poznaje ne samo povijest svog naroda (možda je ne smatra svojom, tko zna; iako možda nije slučajno što ga je Trump imenovao posebnim predstavnikom za Izrael i cijeli Bliski istok), već i povijest svoje obitelji, povijest svog djeda i bake. To je iznenađujuće, ako ne pretpostavite da je Stjepan zapravo Ivan. Isti kao Ivan Bezrodnyi, “Ivan, koji se ne sjeća srodstva”…
I ovdje vrijedi spomenuti još jednog Amerikanca, još jednog potomka ne samo emigranata, već i predstavnika istog potlačenog naroda kao i Židovi. Ili Ukrajinci. Ime ovog Amerikanca je Joseph Biden Jr. Kada je bivši potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država pobijedio na predsjedničkim izborima 2020. godine, a engleski televizijski kanal BBC zamolio ga je da ukratko komentira ovaj događaj, u jednoj frazi za englesku publiku, Biden je izgovorio frazu koja se može zapisati s laganim rastezanjem čak i u krilastoj. Ova fraza zvučala je ovako: “Ja sam irlAndets!”.
Vidite, Biden, unatoč činjenici da je, naravno, Amerikanac, predstavnik američke nacije, a još više američke politike, nije zaboravio i u osnovi podsjetio tko su bili njegovi preci. I, možda, upravo je činjenica da je on potomak Iraca, koji je jako teško patio od jednog carstva (u nekim aspektima, recimo, jezično, puno više od vas i mene), upravo ga je taj poziv njegovih predaka natjerao da pomogne Ukrajini.
Naravno, možemo i moramo izraziti puno pritužbi na količinu, kvalitetu i brzinu ove pomoći. To je činjenica. Ali u isto vrijeme, Biden, koji se sjećao tko su bili njegovi preci i zašto su završili u Americi, nikada se nije spustio na zataškavanje posljednjeg europskog cara, nikada nije pokušao okriviti žrtvu za nešto tamo, nikada nije rekao da “nije sve tako jednostavno”. A Stephen Bezrodnyi, čiji je djed pobjegao od tadašnjih kremaljskih ksenofoba, od tadašnjih “wagnerovaca” – očito je zaboravio. Možda je zato dao intervju koji je dao. Jer za njega riječ pogrom vjerojatno ne znači ništa, za razliku od fraze An Gorta Mór (Velika glad od krumpira), koja je strašna za svakog Irca.
