Kada se Volodimir Zelenskij našao u “zamci” koju su postavili iskusni politički spletkari predsjednik Donald Trump i potpredsjednik J.D. Vance u Bijeloj kući, to je izazvalo frustraciju za obje strane. Ali kada je sadašnji američki predsjednik nedavno govorio o ostavci ukrajinskog predsjednika, dok je obustavio vojnu pomoć zemlji, to je izazvalo iskreno iznenađenje. Jer takve izjave pokreću pitanja koja su daleko od politike i tjeraju vas na razmišljanje o tome kako ideja o popravljanju jedne osobe može utjecati na sudbinu cijele zemlje i njezinih branitelja.
Nemojte biti neiskreni. Predsjednik Zelenski ima zbog čega kritizirati, a u Ukrajini to često rade političari, novinari i obični građani. Međutim, činjenica da bi njegova ostavka trebala biti uvjet za nastavak punopravne vojne pomoći zemlji koja krvari od vanjske agresije nije samo politički apsurd, već i moralna katastrofa. Situacija kada su životi ljudi u pitanju, a političke ambicije pretvaraju se u jedinstvenu smjernicu, više nije samo politika. To uopće nije politika, u općepriznatom smislu te riječi. Bio je to Trumpov duboko osobni izbor, diktiran nekim unutarnjim uvjerenjem koje ga navodi da ignorira stvarnost. A najstrašnija stvar u vezi s tim je da nije samo ignorirao stvarnost, činilo se da svjesno nanosi štetu slabijoj strani.
Žao mi je, pa, osoba ne može napraviti tako primitivnu pogrešku pri zdravoj pameti i dobrom pamćenju. Uostalom, sve je na vidiku, doslovno pred našim očima, zahvaljujući svjetskim medijima. Rusija svakodnevno bombardira ukrajinske gradove, nemilosrdno ubija civile, uključujući djecu, a Trump kaže da vjeruje u Putinovu želju da postigne “mir” u Ukrajini.
“Iskreno, teže mi je nositi se s Ukrajinom. Nemaju karte… Vjerujemo da bi u smislu postizanja konačnog rješenja moglo biti lakše nositi se s Rusijom. To je čudno, jer imaju sve karte”, ležerno je bacio američki čelnik, kao da je u Las Vegasu za stolom za kartama.
Čini se da je gospodin Trump zaboravio da se Amerika desetljećima pozicionira kao protivnik militantnih diktatura. Mogao bi postaviti pitanje da bi ukrajinsku poziciju trebalo ojačati prije početka mirovnih pregovora s Rusijom. To je ono što namjeravaju učiniti sve vodeće zemlje Europske unije, dugogodišnjeg američkog strateškog partnera. Umjesto toga, američki čelnik besramno je lagao da je rejting Zelenskog pao gotovo na nulu, nazvao ga “diktatorom”, a pravog diktatora nježno nazvao “pametnom osobom” i “izvanrednim vođom”.
Vrijedno je podsjetiti Trumpa, ako je i sam zaboravio na to, da sada ne govorimo o političkoj sudbini Zelenskog, već o sudbini Ukrajine i njenog naroda. Ukrajina se očajnički bori za svoju neovisnost, za svoju zemlju i za život koji nije pod petom tako odvratnih neljudi kao što su Putin i Co.
Zašto američki predsjednik stavlja ciljeve i ideale Ukrajinaca u drugi plan? Zašto mu ostavka Zelenskog može biti važnija od spašavanja ljudskih života, podrške ukrajinskom narodu u njihovoj pravednoj borbi? Ne može se sve objasniti nijansama geopolitike ili “američkim interesima”. Mislim da imamo posla s primjerom opsesivne misli, kada osoba ne dolazi do izražaja pokušaj rješavanja ozbiljnog problema, već želja da ga svede na razinu koja mu je ugodna. Trumpovo ponašanje nakon drugog uspona na američko “prijestolje” tipična je manifestacija egocentrizma, kada se problemi koji postoje u svijetu promatraju isključivo kroz prizmu osobnih preferencija i političkih igara, a ne kroz prizmu sudbine stvarnih zemalja i ljudi.
Zapravo, sve to spada u definiciju opsesivnog sindroma. Stručnjaci će potvrditi da su opsesivne misli često povezane s nemogućnošću odmaka od određene ideje, čak i ako je destruktivna ili nema racionalnu osnovu. U Trumpovom slučaju, to može biti ne samo politička želja da se stekne neizgovoreni status “kralja svijeta”, već i način da se svijet “pojednostavi”, čineći ga upravljivijim i razumljivijim (kako se ne sjetiti Trumpovih riječi da mu je “lakše” nositi se s Ruskom Federacijom). Pojednostavljenje tako složenih i višeslojnih procesa kao što je rat dovodi do činjenice da je ljudski aspekt potpuno potisnut.
Kada Trump inzistira na ideji ostavke Zelenskog, čini se da ne vidi ili ne želi vidjeti stvarnost u kojoj se ukrajinski narod bori za svoju neovisnost. On vidi samo “figuru” koja se može zamijeniti u skladu s njegovim vlastitim idejama i političkim interesima. Ovo je tipična manifestacija kako opsesivne misli utječu na osobnost osobe i mogu ga odvojiti od stvarne stvarnosti, zamjenjujući je u mozgu te osobe samo površnom slikom.
Evo vremena da se prisjetimo knjige trenutne šefice Sjedinjenih Država, certificirane psihologinje Mary Trump. Godine 2020. objavila je rad u kojem je istraživala stanje psihe svog ujaka. Knjiga ima vrlo karakterističan naslov, koji jednostavno viče: “Previše Puno i nikad dovoljno: kako je moja obitelj stvorila najopasniju osobu na svijetu” (Previše i nikad dovoljno. Kako je moja obitelj stvorila najopasnijeg čovjeka na svijetu). U ovom radu, Mary Trump stručno tvrdi da Donald Trump pati od psiholoških problema kao što su klinički narcizam, antisocijalni poremećaj osobnosti i “dugotrajna nedijagnosticirana poteškoća u učenju koja je desetljećima ometala njegovu sposobnost obrade informacija”.
U Sjedinjenim Državama to se već počinje shvaćati. Na primjer, u listopadu prošle godine, kada je Trump tek počeo šokirati sve svojim izbornim obećanjima, u članku Financijska vremena Razgovaralo se o znakovima njegovih kognitivnih problema, uključujući impulzivno ponašanje i poteškoće s koncentracijom. U članku se navodi da njegove izjave i postupci izazivaju zabrinutost zbog sposobnosti učinkovitog obavljanja dužnosti šefa države.
A nedavno, početkom ožujka, demokratski kongresmen Al Green objavio je da radi na opozivu predsjednika. To se dogodilo tijekom Trumpovog govora u Kongresu. “Ovaj predsjednik je nesposoban. On ne bi trebao obnašati ovu poziciju. 34 kaznena djela, opoziv dva puta”, rekao je Green novinarima nakon što su ga ispratili iz sudnice.
Nije nam bilo suđeno da razumijemo slobodne Amerikance koji su glasali za političara s tako očitim “preporukama” policajaca i psihologa. Možda je ogroman novac koji je odvratni milijarder Musk ubacio u Trumpovu predizbornu kampanju ovdje odigrao ulogu. Nadajmo se da će se velika Amerika i dalje nositi s obojicom.
Što se tiče Ukrajine i sudbine njezine vladajuće elite, koliko god Trump i Putin željeli imati posla s ukrajinskim predsjednikom koji im je prikladniji, a ne sa Zelenskim, apsolutno je nemoguće slijediti njihovo vodstvo. Nije na njima da odlučuju kada i kako će se održati izbori u Ukrajini.
Ali kada rat završi, ukrajinski narod će, nadamo se, strogo tražiti od Zelenskog sve: za slabu brigu za vojsku, i za neblagovremeno upozorenje stanovništva o invaziji Putinove vojske, i za smrt tisuća vojnika u nepripremljenoj protuofenzivi, i za dugotrajnu korupciju, i za ekscese tijekom “busifikacije”, i za mnoge druge neprisiljene pogreške vlasti. Ali to će se učiniti ne po uputama iz inozemstva i, štoviše, ne iz Kremlja, već po volji ukrajinskog društva. O tome će ovisiti budućnost zemlje.
Danas, kada se svakodnevno odvijaju stotine smrtonosnih borbenih sukoba između Oružanih snaga Ukrajine i ruskih vojnih snaga, svi moramo jasno shvatiti da je Trumpova prokremaljska logika o okončanju rata opasna i jednostavno ljudski nepristojna. Ako šef Bijele kuće nastavi inzistirati na sklapanju primirja bez jasnih sigurnosnih jamstava za Ukrajinu, to će zapravo dati ruskom diktatoru vremena da predahne i priliku da izbjegne pravnu odmazdu za počinjene zločine. Skroz unaprijed, ova dva lika, koji se dobro razumiju, vjerojatno to vide na ovaj način. Ako civilizirane zemlje inzistiraju na suđenju Putinu (a bez toga ne možete!), on će vjerojatno nastaviti neprijateljstva, štoviše, s još većim bijesom. A Ukrajina će se, bez stvarnih sigurnosnih jamstava, ponovno naći u istoj situaciji, ako ne i goroj. A onda washingtonski narcis opet može reći: Ukrajina je bila ta koja je pokrenula rat, ali upozorio sam vas da ne dirajte Putina…
Nadajmo se da planovima kremaljskog nećaka nije suđeno da se ostvare. Vodeće zemlje Europske unije, političkog bloka s razvijenim gospodarstvom, na strani su Ukrajine, a uz njihovu pomoć i dalje postoje šanse za jaču poziciju Ukrajine tijekom budućih mirovnih pregovora s Rusijom. Ukrajinski dužnosnici i diplomati trebali bi neumorno raditi u tom smjeru. Te se šanse ne mogu zanemariti. To zahtijeva sjećanje na one koji su dali svoje živote braneći Ukrajinu.
