Posljednjih tjedana tema pregovora – bilo da su budući, između Ukrajine i zemlje agresora uz posredovanje treće strane, ili uvjetno tekući pregovori između Ukrajine i Sjedinjenih Američkih Država o različitim sporazumima – zasjenila je događaje na frontu, uspjehe u jednom području, probleme u drugom. Ponekad se čini da rat stvarno prestaje, a sve ovisi o tome kako, u kojem formatu će prestati (i nikada se više neće nastaviti). Naravno, to nije slučaj. Rat se nastavlja, vojska umire, okupatori nastavljaju napredovati i povlačiti se. I to se nastavlja i nastavit će se bez obzira na uvjete pod kojima se Zelenski i Trump dogovore o sporazumu o rijetkim zemljama. Ali, kao i uvijek u takvim pričama, postoji jedno “ali”.
Ovo “ali” je da je u svakom slučaju, pod bilo kojim uvjetima, sporazumima i sporazumima, Ukrajini potrebna podrška Sjedinjenih Američkih Država. Cijela povijest poslijeratnog svijeta, u smislu nakon Drugog svjetskog rata, nije samo šaputanje o tome – to je vrištanje. Jedan od prvih sukoba Hladnog rata (nepotrebno je reći “Prvi hladni rat”?) bio je rat na Korejskom poluotoku. Rat koji je južni, kapitalistički dio nekoć ujedinjene Koreje gotovo izgubio. Gotovo – jer su Amerikanci intervenirali u situaciji. Tada su, naravno, sudionicima rata dodani komunisti – i sovjetski i kineski, tako da se konačno oslobođenje Koreje od crvene kuge nije dogodilo. Ali Republika Koreja, koja je nastala kao rezultat tog rata, još uvijek postoji. I ne samo da postoji, već se osjeća dobro, ne bez razloga se smatra jednim od “azijskih ekonomskih tigrova”.
Inače, američke trupe još uvijek su na teritoriju Južne Koreje. Ne puno, nekih 25 tisuća – ali, naravno, to je u mirnodopsko vrijeme, jer je u slučaju rata puno lakše povećati kontingent na već pripremljenoj infrastrukturi za to nego graditi sve od nule.
A postojala je još jedna zemlja u Aziji, podijeljena na dva dijela – kapitalistički i socijalistički. Ova zemlja je Vijetnam. Gdje je na jugu postojala zemlja sa slobodnim tržišnim gospodarstvom, a na sjeveru je bila komunistička diktatura. Naravno, ekonomija Republike Vijetnam uglavnom se temeljila na američkom novcu. Naravno, razina korupcije u Južnom Vijetnamu uopće nije bila američka. Ukratko, zemlja s glavnim gradom u Saigonu imala je dovoljno problema. Ipak, bio je dio zapadnog, slobodnog svijeta.
A onda je nestala. A grada Saigona više nema. Umjesto toga, sada postoji naselje nazvano po komunističkom diktatoru Ho Chi Minhu. Naselje u kojem gotovo da nema stanovnika tog predsocijalističkog Saigona. Zato što je totalitarni Sjever, podržan od strane zemlje s glavnim gradom u Moskvi, gotovo odmah prekršio uvjete Pariškog sporazuma i nastavio rat protiv Republike Vijetnam. A nakon zauzimanja Sajgona započeo je “Crveni teror” dobro poznat svakom Ukrajincu. U kojem su “kampovi za preodgoj” bili najmanji problem stanovnika Vijetnama, koji je jučer bio slobodan od komunizma.
Zašto se to dogodilo? Zato što su Sjedinjene Države iz nekog razloga – masovnih prosvjeda, problema s gospodarstvom – prestale podržavati Republiku Vijetnam. A SSSR i Kina nisu prestali podržavati “Demokratsku Republiku Vijetnam”. Dakle, Republika Koreja postoji. A Republika Vijetnam ne postoji i nikada neće postojati. A te stotine tisuća, milijuni ljudi koji su uništeni samo zato što su željeli živjeti u slobodnom svijetu, njihovi potomci neće biti.
Ili ne možete ići tako daleko, ali sjetite se potpuno nedavne povijesti. Povijest zemlje zvane Afganistan, koja je nestala samo nekoliko tjedana nakon povlačenja Sjedinjenih Država. Na njegovom mjestu pojavio se srednjovjekovni obrat, koji u XXI stoljeću žene ne smatra punopravnim ljudima.
Naravno, sve ove priče imaju hrpu popratnih čimbenika. I Republika Vijetnam i predtalibanska Islamska Republika Afganistan nisu se posebno oduprle svojim agresorima. I vijetnamski komunisti i afganistanski talibani nisu neki strani zejdi, već isti Vijetnamci i Afganistanci (Paštuni), kao i oni koji nisu željeli živjeti u komunističkom paklu ili islamskom srednjem vijeku. Ali glavni rezultat je svugdje isti. Tamo gdje su Sjedinjene Američke Države, a ne neka druga zemlja u zapadnom svijetu, naime Sjedinjene Države, nastavile podržavati lokalnu želju za slobodom, te su zemlje ostale na političkoj karti svijeta. I takva zemlja kao što je Njemačka općenito je povratila većinu teritorija (ne sve, Istočna Pruska i Gornja Šleska, gdje više nije bilo Nijemaca, ostali su dijelovi Njemačkog Carstva zauvijek odsječeni).
Iste zemlje koje su se borile ili barem pokušale boriti za svoju egzistenciju bez podrške Sjedinjenih Država su nestale. Dakle, ako vam se ne sviđa ideja o primirju duž linije fronta, ako ne mislite da je očuvanje Ukrajine kao neovisne države pobjeda u ovom ratu, samo usporedite Kijev sa Seulom i Saigonom. I vidjet ćete razliku.
Ne, ovaj tekst ne znači da se trebate pomiritiUz sve želje sadašnjeg šefa Bijele kuće. To znači da nema druge opcije u situaciji kada više niste samo barbari, na čijoj je strani Kremlj, već sam kremaljski tiranin, samo da biste prisilili Sjedinjene Države da ostanu na vašoj strani. Samo ova zemlja, uz svo dužno poštovanje prema ostalim zapadnim članovima nuklearnog kluba, može biti jamac postojanja slobodnih ljudi na granici s totalitarnim dijelom planete. To se povijesno događalo, a čak ni Izrael ne može pobjeći od toga, više od toga, možda, nitko u zapadnom svijetu ne radi na vlastitoj obrani.
Trump nije vječan. Vance možda uopće neće postati predsjednik. Ali Ukrajina mora postojati. Jer jednostavno ne postoji drugi dom za milijune ljudi na svijetu. I ne želim vidjeti kako se ti ljudi – koji su već dokazali svoje pravo na život – pretvaraju u “ljude u čamcima”. Inače, te ljude, južnovijetnamske bjegunce, spasili su, između ostalog, američki ratni brodovi. Oni, ti ljudi, preživjeli su i čak ušli u slobodan svijet o kojem su sanjali. Ali oni su prestali biti građani zemlje s glavnim gradom u Sajgonu, i postali su male čestice drugih naroda. I onaj američki.
Kijev bi trebao postati Seul, a ne Sajgon. I postoji samo jedan način da se to učini. Koliko god to izgledalo teško i ponekad nepodnošljivo.
