Nekoliko dana nakon Münchenske konferencije, kada je većina europskih političara i medija analizirala još jednu šokantnu (s europskog stajališta) odluku američke administracije, latvijski predsjednik Edgars Rinkēvičs napisao je na društvenim mrežama: “Nikad ne prestanite paničariti!”.
Komentar latvijskog predsjednika preuzeo je Politico, čiji urednici smatraju da je to sumoran signal Europljanima. Dok je šef zemlje na granici s Rusijom u panici, vrijeme za mir u Europi je prošlo. Zapravo, Rinkēvičsova objava bila je šala usmjerena na medije i komentatore koji su širili paniku, a koji su nagađanja i propuste pretvorili u stvarnost u nekoliko sati.
Čini se krajnje neodgovornim ismijavati predsjednika na internetu u tako ozbiljnoj situaciji. Međutim, teško je povjerovati da bi se Rinkēvičs, koji je od sredine 1990-ih obnašao službene dužnosti u području vanjske i sigurnosne politike (više od desetljeća vodio latvijsku diplomaciju), ponašao kao običan internetski trol. Estonski predsjednik također se distancirao od panike, rekavši u intervjuu nakon konferencije u Münchenu da je ponekad bolje otići u saunu i okupati se hladnom kupkom, a tek onda razmisliti o političkim posljedicama nedavnih događaja.
Balansiranje na tankom rubu
Takav prilično miran pristup nema nikakve veze s ignoriranjem promjena u američkoj politici prema Europi i Rusiji. Umjesto toga, ovo je pokušaj da se ne izazove nepotrebna društvena i medijska panika u baltičkim društvima. Također je vrijedno napomenuti da se Vilnius, Riga i Tallinn već neko vrijeme pripremaju za “Trumpovu revoluciju”. Ono što ih je sigurno iznenadilo bio je razmjer promjena.
Razočaranje i iznenađenje politikom novog američkog predsjednika, usmjerenom na brzo okončanje rata čak i na štetu Ukrajine, vidljivo je u baltičkim zemljama. Litva, Latvija i Estonija, s vrlo ograničenim resursima, pokušavaju balansirati između svog principijelnog stava podrške Kijevu, namjera europskih partnera, straha od isključenja iz europske rasprave i brzo promjenjivog stava Sjedinjenih Država. Podjela između velikih sila EU i Sjedinjenih Država još je problematičnija za baltičke države, jer upravo na ta dva stupa Tallinn, Riga i Vilnius već godinama grade svoju sigurnost. Osim Amerikanaca, Estonci također gledaju prema Londonu i Parizu, Latvijci se klade na Kanađane, a Litvanci su tijekom godina ojačali suradnju s Njemačkom. Već nekoliko tjedana baltičke zemlje suočavaju se s dilemom: kome više vjerovati – majci Europljanini ili američkom ocu?
Čini se da bi Estonija željela čvršće stajati na europskoj nozi. Premijerka Kristen Michal i ministar vanjskih poslova Margus Tsahkna oštro su odbacili Trumpove insinuacije koje optužuju Ukrajinu za pokretanje rata. Istodobno, u estonskoj vladi postoje znakovi da, osim Sjedinjenih Država, Estonija ima i druge tradicionalne saveznike čije su oružane snage stacionirane u zemlji – Francusku i Veliku Britaniju. Na drugom kraju spektra je litavska vlada. Beskorisno je tražiti čak i tako blagu i umjerenu kritiku trumpizma kao u Estoniji od litavskog predsjednika, šefa Ministarstva obrane ili šefa diplomacije. U javnim izjavama potonjeg mogu se naći čak i pokušaji racionalizacije teza američkog vođe. Sva tri glavna grada naglašavaju jedinstvenost transatlantskih odnosa, bez obzira na potencijalne posljedice trenutne američke politike. Slično tome, Latvija naglašava važnost svojih odnosa sa Sjedinjenim Državama, suzdržavajući se od komentiranja proturječnih signala iz inozemstva.
Dani puni briga
Više od Münchenske konferencije, nemire na Baltiku izazvala su dva događaja koja su se dogodila krajem veljače i početkom ožujka: spor između Volodimira Zelenskog i Donalda Trumpa, koji su prenosili washingtonski mediji, i summit europskih država koji je sazvao britanski premijer Keir Starmer. Ako je prvi događaj šokirao javno mnijenje ne samo u Litvi, Latviji i Estoniji, onda se čini da je pozicija britanskog premijera sada veći politički problem za baltičke zemlje.
Odbijanje pozivanja Rige, Tallinna i Vilniusa u London izazvalo je bijes u svakoj od tri baltičke države. Unatoč službenoj isprici i telekonferenciji između čelnika ovih zemalja i britanskog premijera u nedjelju, 2. ožujka, čini se da gorčina i dalje postoji u baltičkim državama.
Međutim, mediji najviše paničare. Latvijska državna televizija u jednom od svojih tekstova pitala je: “Je li vrijeme da se napusti transatlantska suradnja?”, predviđajući kraj svijeta kakav poznajemo. U Estoniji, u međuvremenu, najoštrija oštrica medijske kritike usmjerene protiv američke politike pojavila se s neočekivane strane. Dnevne novine Postimees, koje su naklonjene estonskoj desnici, objavile su članak pod naslovom “Maske su pale”, u kojem su negativno komentirale američku politiku.
Lokalan stručnjaci za međunarodnu politiku u svojim komentarima ne predviđaju kolaps dosadašnje političke zajednice Zapada. Umjesto toga, većina njih naglašava da je vrijeme da se Europa ujedini, pokaže veću koheziju i preuzme odgovornost za vlastitu sigurnost.
Donedavno su kritički glasovi o novoj političkoj liniji američkog vodstva ostali nešto rijetko ili marginalno u glavnoj raspravi o međunarodnoj politici. Najglasnije kritike mogu se čuti u Estoniji. Glasovi razočaranih i kritičkih komentatora prema Sjedinjenim Državama najčešće se mogu naći na stranicama spomenutih Postimeesa. Najdirljivije teze u estonskoj raspravi iznio je Meelis Oidsalu, stručnjak za sigurnost i bivši dugogodišnji dužnosnik estonskog Ministarstva obrane, koji je u svom eseju za državne medije pisao o prijetnji “romanse” između Putina i Trumpa. Glasovi kritike trumpizma čuju se i u litavskom mainstreamu. Direktor Centra za geopolitiku i sigurnosne studije u Vilniusu Linas Kojala u eseju objavljenom u lokalnim medijima govori o vandalizaciji američke vanjske politike. Čini se da je radionica latvijskih stručnih komentatora najsuzdržanija u svojim prosudbama. Beskorisno je ovdje tražiti kritiku trenutnog američkog establišmenta.
A što ako američki kišobran nestane?
Dva pitanja ostaju najvažnija za cijelu baltičku trojku. Prvo, ishod pregovora o Ukrajini trebao bi završiti trajnim mirom uz očuvanje ukrajinske neovisnosti. U tom smislu, položaj baltičkih zemalja ostaje nepromijenjen. Ishod rata u Ukrajini čak se u baltičkim zemljama doživljava kao pitanje vlastite sigurnosti. S ove točke gledišta, nepovoljna odluka za Kijev automatski znači povećane napetosti na istočnom krilu. Stoga ne čudi da Litvanci, Latvijci i Estonci nastoje ojačati europski potencijal odvraćanja, a istovremeno zadržati američki kišobran nad regijom.
Drugo, pitanje održavanja američke prisutnosti postalo je predmetom međuregionalnih rasprava. Špekulacije i zabrinutost rastu čak i oko djelomičnog povlačenja američkih trupa iz Europe. Zasad su to samo glasine koje brzo opovrgavaju Riga, Tallinn i Vilnius, čvrsto stoje na stajalištu da američko prisustvo ostaje nepromijenjeno. Takav razvoj događaja – povlačenje Sjedinjenih Država iz regije – čini se malo vjerojatnim, pogotovo s obzirom na to da baltičke države ispunjavaju svoje savezničke obveze i uključene su u kohortu zemalja s visokom razinom ulaganja u obranu. Baltičke države nadaju se da su američki predsjednik i njegova pratnja shvatili da su se čuli osnovni principi trumpizma. Oni koji plaćaju mogu računati na pomoć, zbog čega su baltičke države ubrzo nakon Trumpove inauguracije najavile da će za obranu izdvojiti do 5% BDP-a.
Kaos i nestabilnost u komunikacijama Washingstvaraju neizvjesnost i strah. Zapravo, nijedan scenarij, čak ni onaj najmračniji, ne može se odbaciti. Konkretno, onaj pod kojim će sadašnji američki kišobran nestati nad Rigom, Tallinnom i Vilniusom. Vjerojatno je da će, pod odgovarajućom podudarnošću događaja, latvijski predsjednik postati propagandist probuđene ideologije za američkog predsjednika, litvanski premijer diktator, a estonski ministar vanjskih poslova ratni huškač. Slijed i moguće slike mogu biti slučajne i ne nužno povezane sa stvarnošću. Baltičke države, smještene na periferiji onoga što se konvencionalno naziva Zapadom, nemaju izbora nego prilagoditi se promjenjivoj stvarnosti. Mogu se samo nadati da će američko prisustvo i garancije ostati iste. Isplati li se riskirati i oslanjati se samo na europsko odvraćanje?
Konačni i stvarni kolaps sadašnje arhitekture međunarodnog poretka, čije su koristi baltičke države, bio bi možda najveća kriza u regiji od neovisnosti.
Pragmatičan pristup trumpizmu, koji će vjerojatno biti kritiziran iza kulisa ili, još gore, alarmantan, nešto je poput strategije. Ako se crni oblaci doista počnu zgušnjavati nad regijom, bila bi pogreška paničariti. Ono što preostaje baltičkim državama je da se bore za pažnju američke administracije, računaju na njezinu naklonost i zadrže lijepo lice.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: «Nigdy nie przestawaj panikować!».
