Ukrajinski angažman u Africi i na Bliskom istoku mogao bi izazvati zbunjenost, pa čak i ogorčenje. Na primjer, u poljskim raspravama prevladava argument da Kijev “ne igra u svojoj ligi”. Iza takvih stavova stoji uvjerenje da naš susjed nema pravo organizirati specijalne operacije na drugim kontinentima ili provoditi ambicioznu trgovinsku i humanitarnu politiku usmjerenu na izgradnju ukrajinske “meke moći”. Ovi stavovi mogu biti rezultat prezira ili protekcionizma prema Ukrajini, ali u stvarnosti su dokaz vazalnog stava koji nas navodi da zemlje naše regije, posebno Poljsku, smatramo pijunima na velikoj geopolitičkoj šahovskoj ploči, koju igraju samo zemlje koje se doživljavaju kao supersile. Ukrajina, međutim, ne mari za takve probleme i koristi sva sredstva koja su joj na raspolaganju kako bi dobila kartice koje su korisne u odnosima s partnerima i sukobu s neprijateljima.
Ironično, napad Trumpa i Vancea na Zelenskog u Ovalnom uredu i politika nove američke administracije pridonijeli su poboljšanju imidža Ukrajine u očima stanovnika globalnog juga. Do sada su vidjeli Kijev kao satelit Sjedinjenih Država koje mrze, a Rusiju kao zemlju koja se suprotstavlja američkom imperijalizmu. Danas se neki od njih osjećaju posramljeno zbog američko-ruskog zbližavanja, koje bi moglo pomoći u ograničavanju utjecaja Moskve na globalnom jugu. To je Kijevu pružilo dodatne mogućnosti da ograniči ruski utjecaj. Potencijalni prekid vatre ili mirovni sporazum vjerojatno neće utjecati na ukrajinske antiruske aktivnosti u Africi i na Bliskom istoku.
Putinov poraz u Siriji i ukrajinski trag
Početkom prosinca 2024. u Siriji je izbio ustanak protiv diktatora Bashara al-Assada, koji je dugo imao podršku Rusije i Irana. U ustanku su sudjelovale razne političke i nacionalne skupine, od islamističkog HTS-a do demokratskog SDF-a – kršćanskih Druza i Kurda. Manje od dva tjedna kasnije, Assad je svrgnut – brzo je napustio zemlju i otišao u Moskvu, gdje su mu ruske vlasti odobrile azil.
Poraz sirijskog despota teško je pogodio imidž Kremlja. Rusi su uložili mnogo napora da zadrže Assada na vlasti i poraze demokratske snage s kojima bi se Zapad mogao složiti. U međuvremenu, pokazalo se da su godine neprijateljstava u kojima je sudjelovala ruska vojska propala u manje od dva tjedna. Blitzkrieg pobunjenika dokazao je slabost Rusije, što nije prošlo nezapaženo od strane Donalda Trumpa, tadašnjeg izabranog predsjednika. Na svojim stranicama na društvenim mrežama zamjerio je Rusiji da je poraz u Siriji uzrokovan slabošću zbog gubitaka u ratu s Ukrajinom. Trumpova reakcija nije prošla nezapaženo od strane ukrajinskih vlasti i medija.
U Rusiji, nakon šoka zbog anti-Assadovog ustanka, brzo su se pojavile optužbe protiv Kijeva da je on taj koji je pomogao u pripremi ustanka. Rečeno je da je Glavna obavještajna uprava (GUR) Ministarstva obrane Ukrajine obučila odrede operatera bespilotnih letjelica s HTS-om (sa satelitskim komunikacijama, – ur.), a možda je osigurala i neke od svojih dronova, uključujući FPV-ove. Pobunjenici su postigli najveći uspjeh zahvaljujući upotrebi bespilotnih letjelica, koje su čak korištene za izravne napade na Assadovo vojno zapovjedništvo. Okrivljujući ukrajinske službe, Rusija i njezini simpatizeri pokušali su potkopati imidž Ukrajine kao države koja podržava džihadiste.
Bez obzira na to koliko istine ima u ovim optužbama, ostaje činjenica da je Kijev brzo uspostavio odnose s novim sirijskim vlastima i ponudio suradnju i humanitarnu pomoć. Ministar vanjskih poslova Ukrajine Andrij Sibiha pojavio se u Damasku. Ubrzo nakon toga, predsjednik Zelenskij najavio je inicijativu Žito iz Ukrajine, čiji je cilj opskrba žitaricama i drugim prehrambenim proizvodima zemalja poput Sirije. Na taj način Ukrajina pomaže Turskoj i zemljama EU da spriječe još jedan potencijalni val izbjeglica s Bliskog istoka, što bi moglo dovesti do daljnjeg porasta napetosti u Europi i povećanja popularnosti desničarskih radikalnih populističkih snaga. Potonji su uglavnom proruski i antiukrajinski. Na taj način Ukrajina formira svoju “meku silu”, koja istovremeno djeluje u dva smjera – na Bliskom istoku i u Europi.
Međutim, Kijev ima svoje ciljeve, a njegove akcije usmjerene su na postizanje određenih interesa. Ukrajinci se nadaju da će iz Sirije dobiti dio opreme koju su zarobili pobunjenici u Assadovoj vojsci, Rusi i Iranci. Još jedno pitanje koje zabrinjava Ukrajinu je likvidacija ruskih baza u Siriji (posebno u Tartusu i Khmeimimu). Ako ih Moskva izgubi, bit će joj teže ostvariti svoj utjecaj na Mediteranu, Bliskom istoku i sjevernoj Africi. Zato se Rusi cjenkaju s Damaskom za očuvanje ovih baza. Ako to ne uspije, prepušteni su pregovorima s libijskim generalom Khalifom Haftarom, koji je na čelu vlade u Tobruku. To je samo Utjecaj Moskve u Africi također je u vidnom polju Kijeva.
Afričke avanture ili dobro promišljena strategija?
Ukrajinci su uključeni u nekoliko afričkih ratova i sukoba manjeg intenziteta. Iza ovih operacija stoji Glavna obavještajna uprava (GUR), čiji je cilj fizički eliminirati ruske snage i utjecaj Moskve. Predstavnici Glavne obavještajne uprave prisutni su, posebno u Sudanu, gdje je u tijeku krvavi građanski rat između vojske, koja podržava vladu, i boraca Snaga za brzu reakciju i drugih pobunjeničkih skupina. Vjeruje se da se ruski plaćenici Wagnera bore na strani pobunjenika, iako Rusija to službeno negira. To je potaknulo Kijev da podrži sudansku vladu. Za Ukrajince nije toliko važna pobjeda jedne od strana u sukobu, već postupna eliminacija tamo prisutnih Rusa (posebno plaćenika PMC-a Wagner). Zato borci Glavne obavještajne uprave mogu čak promijeniti frontu samo da bi se mogli nastaviti boriti s glavnim neprijateljem svoje domovine. I rezultat sudanskog rata i njegovo trajanje potpuno su ravnodušni prema Ukrajincima.
Još jedno važno mjesto gdje Glavna obavještajna uprava lovi ruske plaćenike je Mali. Ukrajinci podržavaju berberski narod Tuarega. Godine 2012. uspješno su pokušali stvoriti vlastitu državu Azawad na sjeveroistoku Malija. Međutim, uspjeh ustanka nije značio mir – ubrzo je u Azawadu izbio građanski rat između pristaša sekularnog karaktera države i islamskih radikala. Osim toga, u strahu od rasta islamističkog terorizma u sjevernoj Africi i njegovog širenja u Europu, formirana je multinacionalna koalicija za potporu vladi u Maliju. Francuska je bila na njezinoj strani do 2022. godine, a Rusija sada igra središnju ulogu u podršci intervenciji protiv Azawada. Da bi ojačali svoj utjecaj na kontinentu, Rusi su, kao i uvijek, koristili Wagnerovce. To je potaknulo GUR da pošalje podršku berberskom narodu, koji se sada nalazi između čekića (koalicija koja podržava Mali) i nakovnja (radikalni islamisti, posebno Boko Garam).
Upravo su u Maliju Rusi pretrpjeli ozbiljne vojne poraze, u kojima su vojnici Glavne obavještajne uprave aktivno podržavali Tuarege. Između 25. i 27. srpnja 2024. između 25 i 82 plaćenika Wagnera i 10 do 47 malijskih vojnika ubijeno je ili umrlo predajući se u zasjedi u blizini Tinzahuatena. Ruski propagandist i šovinist Nikita Fedyanin, koji je vodio kanal Siva zona na Telegramu, popularan među Rusima, također je ubijen u bitci. Vrlo brzo su se na internetu pojavile sugestije da su Tuaregima pomogli Ukrajinci, ili čak da su ukrajinske trupe bile na licu mjesta i sudjelovale u bitkama 29. srpnja 2024. Glavna obavještajna uprava potvrdila je da je pružala obavještajnu potporu berberskim pobunjenicima, što je prisililo malijsku vladu da prekine diplomatske odnose s Kijevom.
Krajem siječnja i veljače ove godine pojedini brodovi ruske flote u sjeni eksplodirali su na Mediteranu. 15. veljače dogodile su se dvije eksplozije na tankeru Seajewel. Eksplozija na brodu Grace Ferrum uz libijsku obalu dovela je do ozbiljne štete i, kao posljedice, do potrebe za operacijom spašavanja s kopna. Neki analitičari vjeruju da iza misterioznih eksplozija stoji ukrajinska vojna obavještajna služba koja ima za cilj oslabiti neprijateljsku flotu u sjeni i logističke sposobnosti na Mediteranu.
Francusko-ukrajinski savez
Kada su se 4. i 5. ožujka u medijima pojavile vijesti da Sjedinjene Države obustavljaju vojne isporuke Ukrajini (posebno prema ugovorima sklopljenim pod predsjednikom Joeom Bidenom) i razmjenu obavještajnih podataka s Kijevom, mnogi europski građani i političari izrazili su svoje ogorčenje. U njihovim očima, povjerenje u Sjedinjene Države naglo je palo. Trumpov govor u Kongresu uključivao je pohvale trgovinskog rata s Kanadom i Meksikom, kao i još jednu prijetnju aneksijom Grenlanda – “na ovaj ili onaj način”. U večernjim satima 5. ožujka, predsjednik Emmanuel Macron nazvao je Rusiju glavnom prijetnjom Europi, podržao pravedan mir za Ukrajinu i naglasio nepouzdanost Sjedinjenih Država kao saveznika. Istog dana, njegov glasnogovornik rekao je da francuski čelnik neće putovati u Washington s britanskim premijerom Keirom Starmerom i predsjednikom Zelenskim kako bi predstavio prijedlog za primirje s Rusijom, kao što je zahtijevala Trumpova pratnja. Francuski ministar obrane Sébastien Lecornu najavio je suradnju s Ukrajinom na polju obavještajnih službi kako bi popunio američku prazninu. Francuzi su izrazili bijes zbog akcija ruskog borbenog zrakoplova Su-35 koji je pokušao poremetiti patrolu njihovog drona iznad Mediterana. Osim toga, odluku američkih vlasti osudila je premijerka Francuske i čelnica Nacionalnog pokreta Marine Le Pen, koja je optužena za suradnju s Rusijom.
Francuska ima mnogo razloga da podrži Ukrajinu, i to ne samo zbog tipične francuske nesklonosti prema Americi. Čini se da bi Pariz također mogao biti zainteresiran da Ukrajinci mogu djelovati tamo gdje Rusi istiskuju Francuzei Kinezi. Još u veljači ukrajinska vojna obavještajna služba obratila se Francuskoj s prijedlogom suradnje u Africi, prvenstveno u regiji Sahela. Glavna obavještajna uprava Ministarstva obrane Ukrajine želi tamo provesti niz specijalnih operacija kako bi svrgnula proruske režime, ali za to treba francusku informacijsku potporu. Vjerojatno je da Francuska neće odbiti pomoći Ukrajincima, pogotovo jer to sada može učiniti u sjeni prenošenja vrijednih informacija o pripremi Rusa za zračne napade na Ukrajinu. Važno je i vrijeme kada je Francuzima ponuđena suradnja – Rusi još nisu stvorili novo središte za sebe na Sredozemnom moru umjesto baza u Siriji, čija se sudbina još uvijek čini neizvjesnom.
Ukrajina je također zanimljiv partner Francuskoj zbog svojih sirovina. Ispostavilo se da su još u listopadu 2024. Francuzi pregovarali s Ukrajincima o planovima za vađenje vrijednih minerala, posebno rijetkih zemnih metala, koji su, između ostalog, potrebni za industriju oružja. To je 25. veljače 2025. izjavio Stéphane Séjourné, potpredsjednik Europske komisije za razvoj i industrijsku strategiju: “Kijev može osigurati 21 od 30 kritičnih sirovina koje su Europi potrebne na temelju obostrano korisnih sporazuma.”
Francuska može pružiti potporu Ukrajini na drugi način. Njegova obrambena industrija u velikoj je mjeri neovisna o Sjedinjenim Državama. Francusko oružje i oprema ili uopće ne sadrže američke komponente, ili su njihov broj i važnost beznačajni. To je osobito istinito ako Trumpova administracija pokuša blokirati isporuku opreme Ukrajini, tvrdeći da postoje dijelovi američke proizvodnje. Francuska proizvodi gotovo sve što je potrebno Ukrajincima i drugim NATO saveznicima u Europi: od višenamjenskih zrakoplova Dassault Rafale do SAMP/T protuzračnih i proturaketnih sustava (zajedno s Italijom, gdje je premijerka Meloni, koja je naklonjena Ukrajini), barjevnog topništva (poznate haubice CAESAR), protutenkovskih lansera i brodova do streljiva i malog naoružanja. Francuska je također ponudila zamjenu Starlink sustava koji se koriste u Ukrajini vlastitim proizvodom, i to što je prije moguće.
Djelovanje Ukrajine na Bliskom istoku i u Africi značajno poboljšava položaj Kijeva na međunarodnoj sceni. S jedne strane slabe imidž Moskve i nanose joj očitu materijalnu štetu, a s druge strane značajno jačaju ukrajinsku “meku moć”. I agresivne i humanitarne akcije Kijeva također su u interesu nekih europskih zemalja, posebno Francuske. Ukrajinci mogu puno dobiti nastavkom ove politike u poslijeratnom razdoblju, jer trenutno nema garancija da će Rusija odustati od upotrebe sile protiv Ukrajine. Aktivne operacije na Bliskom istoku i u Africi moći će dodatno oslabiti Moskvu, a možda je čak i prisiliti da usmjeri svoje snage i resurse u druge dijelove svijeta.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: Ukraina buduje wpływy w Afryce i na Bliskim Wschodzie
