Sjedinjene Države i Ukrajina se na mnogo načina razlikuju što je više moguće: prva je relativno stara federalna demokracija s velikim brojem stanovnika i gospodarstva, dok je druga mlada unitarna demokracija s populacijom i gospodarstvom koji su samo mali dio američke. Ukrajinski stranački sustav treba ocijeniti krajnje nestabilnim, dok se američki sastoji od dvije glavne stranke koje dominiraju politikom više od 150 godina. Mogu se navesti mnoge druge razlike.
Unatoč tome, Sjedinjene Države 2025. s novoizabranim predsjednikom Donaldom Trumpom i Ukrajina 2010. s novoizabranim predsjednikom Viktorom Janukovičem izgledaju zapanjujuće slično u nekim aspektima. Prije devet godina, američka i ukrajinska politika bile su čudno isprepletene zbog zloglasnog političara Paula Manaforta. Ova plodna figura i manipulator autoritarnih vladara širom svijeta bio je istaknuta ličnost u Kijevu između 2004. i 2010. godine, a šest godina kasnije našao se u središtu pozornosti u Washingtonu. Sudjelovao je na izborima najkontroverznijih predsjednika Ukrajine i Sjedinjenih Država: Viktora Janukoviča i Donalda Trumpa. Manafortova suradnja s Janukovičem (koja je trajala nekoliko godina) i Trumpom (koja je trajala nekoliko mjeseci) prethodila je njihovim impresivnim pobjedama na predsjedničkim izborima 2010. i 2016. godine.
Štoviše, Janukovič i Trump ostvarili su sličan politički napredak, jer su obojica dobili potporu Rusije tijekom intenzivnih izbornih kampanja. Naravno, uplitanje Moskve u izbornu politiku u Ukrajini i Sjedinjenim Državama bilo je intenzivno, u različitoj mjeri, i imalo je različite rezultate. U Ukrajini je Kremlj uvijek bio ključni igrač u unutarnjim poslovima do 2014. godine, a Moskva je koristila mnoge tajne i ne tako tajne agente i alate. Međutim, stalno uplitanje Kremlja u ukrajinsku politiku nije bilo dovoljno da osigura pobjedu proruskog Janukoviča na predsjedničkim izborima 2004. godine, u kojima je Moskva aktivno sudjelovala.
S druge strane, u Sjedinjenim Državama to je bila nominacija Donalda Trumpa za predsjednika 2015.-2016. i njegov javni apel Rusiji da “pronađe 30.000 nestalih e-mailova [його суперниці від Демократичної партії Гілларі Клінтон]” potaknuo je Kremlj da intervenira u borbi između Trumpa i Clinton. Dok se Kremlj izravno i otvoreno miješao u unutarnje poslove Ukrajine, njegovo sudjelovanje u Trumpovoj kampanji bilo je prikrivenije i neizravnije. Koliko znamo, to nije značilo potpunu političku zavjeru između Trumpove kampanje i Kremlja, jer su se dogodili brojni slučajevi suradnje između Moskve i proruskih ukrajinskih političara.
Intrigantna podudarnost političkih biografija
Ipak, uplitanje ruskih obavještajnih službi u izbornu kampanju 2016. u Sjedinjenim Državama bilo je velikih razmjera, kao što je dokumentirano u petotomnom izvješću Odbora američkog Senata za aktivne kampanje i rusko uplitanje u američke izbore 2016., objavljenom 2019.-2020. Nikada nećemo sa sigurnošću znati jesu li ruski postupci 2016. utjecali na minimalni rezultat predsjedničkih izbora te godine i duguje li Trump svoj politički uspjeh Moskvi. Međutim, nema sumnje da bi izborna kampanja 2016. u Sjedinjenim Državama završila drugačije da nije bilo ruske intervencije. Nešto slično može se reći i za cijelu povijest ukrajinske unutarnje politike do 2022. godine.
Postoje i druge intrigantne paralele u biografijama Janukoviča i Trumpa. Pristup obojice muškaraca politici je transakcijski, ciničan, patrijarhalan i neopterećen ograničenjima vrijednosti, normi i ideologija. U vrijeme izbora za predsjednike 2010. i 2014. godine, i Janukovič i Trump bili su osuđeni kriminalci. Ipak, širenje informacija o kršenju zakona nije spriječilo – kao što bi to bilo u većini drugih demokratskih zemalja – njihove političke organizacije, odnosno Ukrajinsku stranku regija i Američku republikansku stranku, da ih nominiraju za mjesto šefa države. Štoviše, postoje neke sličnosti u načinu na koji su Janukovič i Trump pokušali steći i zadržati vlast.
Godine 2004., dok je tada bio premijer Ukrajine, Janukovič je pokušao postati predsjednik prijevarom velikih razmjera u drugom krugu četvrtih predsjedničkih izbora u Ukrajini od 1991. godine. Ovaj pokušaj ilegalnog preuzimanja vlasti osujetio je Vrhovni sud Ukrajine. Proglasio je izborne rezultate nevažećima i sazvao drugo glasovanje, koje je Janukovič predvidljivo izgubio. Početkom 2021. godine Donald Trump, kao 45. predsjednik Sjedinjenih Država, pokušao je poništiti rezultate predsjedničkih izbora 2020., uključujući poticanje rulje da upadne u zgradu Kapitola u Washingtonu i sprječavanje Kongresa da formalizira pobjedu Joea Bidena. Pokušaj državnog udara zaustavili su washingtonska policija i Kongres, koji su odobrili rezultate izbora. Nakon toga, Moskva je javno podržala Janukoviča i Trumpa u nepriznavanju poraza na izborima 2004. i 2020 godina.
U proljeće 2010. bivši premijer Janukovič na kraju je pobijedio na predsjedničkim izborima u Ukrajini protiv tadašnje premijerke Julije Timošenko, dobivši manje od 50% glasova – 49,33%, dok je Julija Timošenko dobila 46,03%. Četrnaest i pol godina kasnije, bivši predsjednik Donald Trump pobijedio je na američkim predsjedničkim izborima 2024. protiv aktualnog potpredsjednika, također dobivši manje od 50% glasova (49,8%), dok je Kamala Harris dobila 48,3%.
Štoviše, pobjede i Janukoviča i Trumpa 2010. i 2024. u tim su trenucima manje podržavali Manafort ili Rusija. Umjesto toga, oni su uglavnom bili rezultat nespretnosti ukrajinskih i američkih stratega i aktivista demokratskih izbora. Ova dva sudbonosna glasa vjerojatno su mogla osvojiti dva demokratska kandidata da su se njihovi politički saveznici i menadžeri ponašali skladnije.
Konkretno, dvojica aktualnih predsjednika u vrijeme izbora – Viktor Juščenko i Joe Biden – nisu pružili dovoljnu pomoć Timošenko i Harris. Juščenko je odbila podržati Timošenko u drugom krugu predsjedničkih izbora 2010. godine, a Biden je sa zakašnjenjem povukao svoju kandidaturu iz američke predsjedničke utrke 2024. godine. Stoga su i Juščenko i Biden postali djelomično saučesnici u katastrofalnoj izbornoj pobjedi antidemokrata Janukoviča i Trumpa.
U kandžama oligarhije
Najveće sličnosti između Janukoviča i Trumpa su njihove bliske veze s najvećim oligarsima u njihovim zemljama, kao i njihova spremnost da poremete unutarnji poredak i vanjske odnose. Janukovič 2010. i Trump 2024. imali su i otvorenu i prikrivenu podršku najbogatijih ljudi u svojim zemljama – Rinata Ahmetova i Elona Muska, kao i mnogih drugih ultrabogatih “oligarha”. Janukovič je 2010.-2013. pokušao ponovno stvoriti ukrajinsku plutokraciju koja se pojavila 1990-ih nakon raspada Sovjetskog Saveza. Nasuprot tome, Trump sada nastoji uspostaviti izolacionističku oligarhiju koja se čini potpuno novom za moderne Sjedinjene Države (ili, u nekim aspektima, vraća je u devetnaesto stoljeće). Između 2010. i 2013., Janukovič je potkopao ukrajinsku demokraciju u nastajanju, integraciju sa Zapadom i izlazak Rusije iz tutorstva kroz niz političkih obrata. Između ostalog, 2010. godine pokrenuo je izmjene Ustava u svoju korist i uklonio cilj članstva Ukrajine u NATO-u iz članka o temeljima nacionalne sigurnosti, a krajem 2013. odbio je potpisati već parafirani Sporazum o pridruživanju s Europskom unijom.
Kao što znate, ovo kašnjenje u početku ukrajinske europske integracije izazvalo je prosvjed na Trgu neovisnosti u Kijevu, koji je postao poznat kao Euromajdan. Janukovič je pokušao nasilno suzbiti taj otpor i tako je mali prosvjed pretvorio u nacionalni ustanak s milijunima sudionika. Euromajdan je eskalirao u krvavi sukob i na kraju u povijesnu revoluciju dostojanstva, koja je dovela do Janukovičeva bijega iz Kijeva, njegove smjene s dužnosti predsjednika od strane ukrajinskog parlamenta, obnove Ustava promijenjenog pod Janukovičem i potpisivanja Sporazuma o pridruživanju s EU. Zasebno treba dodati da je okupacija Krima i ruski rat protiv Ukrajine započeo 20. veljače 2014. godine. Tako je vojni napad Moskve na Ukrajinu uz sudjelovanje redovnih ruskih trupa započeo prije svih gore navedenih događaja, a ne, kako se obično vjeruje, kao reakcija na njih.
Ono što se sada događa i što bi se uskoro moglo dogoditi pod predsjednikom Trumpom u Sjedinjenim Državama razlikuje se od putanje razvoja Ukrajine pod Janukovičem. To nije iznenađujuće – politički sustavi i društva Sjedinjenih Država i Ukrajine su, na kraju krajeva, različiti. Međutim, na apstraktnoj razini, 47. predsjednik Sjedinjenih Država sada pokušava promijeniti smjer unutarnje i vanjske politike Sjedinjenih Država na način sličan onome što je četvrti predsjednik Ukrajine pokušao učiniti u svojoj zemlji 2010.-2013. Čini se da američke političke institucije i međunarodni odnosi pod Trumpom prolaze kroz transformaciju koja se može u dubini natjecati s ukrajinskom preorijentacijom pod Janukovičem.
Pitanje od milijun dolara, koje postaje sve relevantnije svaki tjedan, jest može li finale Trumpovog predsjedništva završiti kao finale Janukovičeva predsjedništva. Naravno, Trumpov potpuni opoziv – po analogiji s uklanjanjem Janukoviča s mjesta predsjednika Ukrajine od strane ukrajinskog parlamenta krajem veljače 2014. – imao bi politički drugačiji rezultat. Trumpa bi zamijenio samo potpredsjednik J.D. Vance, koji je ideološki blizak Trumpu. Janukoviča je, s druge strane, na tri mjeseca zamijenio predsjednik parlamenta Oleksandr Turčinov, koji je bio u opoziciji Janukoviču. Turčinov je postao privremeni predsjednik Ukrajine sve dok novoizabrani predsjednik Petro Porošenko, također oporbeni političar Janukoviča, nije preuzeo dužnost u lipnju 2014.
AmeričkiMajdan
Unatoč ovim i mnogim drugim razlikama, buduća putanja američkog političkog razvoja mogla bi donekle podsjećati na ukrajinsku 2010.-2014. Sve više antidemokratska, destruktivna, plutokratska i/ili autokratska i/ili u konačnici nepopularna politika Trumpove administracije mogla bi dovesti do masovnih demonstracija koje podsjećaju na ukrajinski ustanak protiv Janukovičeve politike i ponašanja krajem 2013. godine. U najgorem slučaju, sukob između Trumpove administracije i nacionalnog prosvjednog pokreta mogao bi eskalirati u nasilje i dovesti do sukoba ne manje ili čak mnogo strašnijih od onih koji su se dogodili u Ukrajini početkom 2014. godine.
Međunarodne posljedice takve unutarnje eskalacije u Sjedinjenim Državama mogle bi biti dalekosežnije od tragičnih posljedica unutarnje destabilizacije u Ukrajini prije jedanaest godina. Na temelju unaprijed pripremljenih planova, Kremlj je brzo iskoristio ograničenu sposobnost Kijeva da odgovori na rusku vojnu ekspanziju u veljači 2014. U ožujku 2014. Rusija je anektirala ukrajinski poluotok Krim u Crnom moru, a u travnju 2014. započela je invaziju na istočnu Ukrajinu, kako je to opisao u svojoj knjizi “Neotkrivena ruska invazija” (Zanemarena ruska invazija) Dr. Jakob Gauter.
Kao najmoćnija svjetska vojna supersila, SAD se ne bi trebao bojati strane invazije, okupacije i aneksije od strane strane strane strane sile – sve dok se SAD ne raspadne. Međutim, masovni prosvjedi u Sjedinjenim Državama, poput onih u Ukrajini krajem 2013. i njihova eskalacija početkom 2014., imat će posljedice daleko izvan granica Sjedinjenih Država. Ako trenutna Trumpova administracija nastavi uništavati političke institucije, ekonomske odnose i vanjske odnose, američko civilno društvo moglo bi prije ili kasnije reagirati na isti način kao što su to učinili Ukrajinci 2013. godine.
Hoće li to dovesti i do dubokih promjena u vladi, ustavu i vanjskoj politici Sjedinjenih Država, kao što se to dogodilo u Ukrajini 2014. godine, trenutno je teško predvidjeti. Unutarnji preokreti u Sjedinjenim Državama, čak i ako su nasilni i nasilni, neće učiniti zemlju ranjivom kao što je Ukrajina bila početkom 2014. godine. Ipak, čini se sigurnim da će domaća destabilizacija u Sjedinjenim Državama imati dalekosežne međunarodne posljedice koje bi u konačnici mogle biti još tragičnije od onih koje su se dogodile nakon Ukrajinske revolucije dostojanstva prije jedanaest godina.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: Czy Trump to drugi Janukowycz?
