“Ukrajina je izvojevala moralnu pobjedu”, “Zelenski nije bačen na koljena”, “Kako je naša dala crvenom divljaku” – puno takvih bravurnih objava i komentara pojavilo se u ukrajinskom sektoru Facebooka u petak navečer, 28. veljače. To je bila reakcija velike većine Ukrajinaca na neuspješne ukrajinsko-američke pregovore na najvišoj razini, koji su se odvijali u Ovalnom uredu.
Je li to doista bila moralna pobjeda posebno za Zelenskog i Ukrajinu općenito? Možda. Ali to je svakako bio potpuni neuspjeh naše diplomacije u iznimno važnom razgovoru, o kojem opstanak ukrajinske države i ukrajinske nacije ne ovisi malo. A u utorak ujutro, 4. ožujka, saznali smo da to nije pretjerivanje: američki predsjednik Donald Trump naredio je obustavu vojne pomoći Ukrajini u ratu protiv agresivne Rusije dok ukrajinsko vodstvo ne pokaže svoju “predanost miru”. Takva “pobjeda”.
Treba pojasniti da nisu obustavljene neke nove isporuke oružja koje je odobrio Trump, govorimo o američkoj vojnoj pomoći koju je američki Kongres odobrio još u travnju prošle godine, a sankcionirao tadašnji predsjednik Joe Biden. Tako nam je sadašnji šef Bijele kuće odlučio dati takav “poklon” kao odgovor na ukrajinsko-američki spor o ovalnom kabinetu na najvišoj razini.
Čini se da ni najveći ukrajinski pesimisti nisu očekivali tako brzu i nesretnu reakciju. Optimisti su tvrdili da, kažu, nema potrebe da nas plašimo, da širimo paniku, Trump je tako strašan samo riječima, ali zapravo se neće usuditi to učiniti. Ali usudio se.
I tu se postavlja logično pitanje: može li ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij tijekom svog posljednjeg (možda zaista posljednjeg u svakom smislu te riječi) posjeta Sjedinjenim Državama spriječiti takav katastrofalan scenarij? Mišljenja stručnjaka, kako kažu, podijeljena su. Neki tvrde da je ne, sve je bilo planirano i da je Zelenski zapravo uvučen u “zamku”. Drugi su uvjereni da je Bijela kuća bila odlučna potpisati i da je samo smjelost ukrajinskog gosta prekinula cijeli praznik rijetkih zemalja.
Osobno sam u početku vjerovao u istinitost prve opcije, ali, kako kažu, nakon rada s materijalom počeo sam se naginjati drugoj. Pokušat ću objasniti svoje stajalište. Da bih ga komponirao, nisam bio previše lijen i pogledao sam ne samo posljednjih 10 minuta videa iz Ovalnog ureda (kao i većina komentatora na Facebooku), gdje su strasti dobivale na zamahu, već su se raspravljači prebacili na povišene tonove. Dakle, prvih 40 minuta rusko-američkog sastanka došlo je u prilično prijateljskoj atmosferi. Trump je pohvalio Zelenskog, rekao da mu je čast primiti ga u Washingtonu, izrazio divljenje Ukrajini, njezinoj vojsci i izrazio tugu zbog smrti Ukrajinaca. I nije izrazio nikakve pritužbe ukrajinskom predsjedniku, čak ni njegovoj odjeći.
Kad smo već kod odjeće. Poznato je da su i prije sastanka u Bijeloj kući predstavnici američke administracije prilazili Zelenskom i uporno ga molili da dođe na prijem u odijelu, jer je to, kažu, kodeks odijevanja za službene sastanke u Bijeloj kući. Zelenski je, kao što znamo, ignorirao zahtjev. S jedne strane, možemo se diviti činu našeg predsjednika, koji kroz svoju odjeću pokušava pokazati da se u Ukrajini odvija krvavi rat, a istovremeno pokazati solidarnost s vojnicima na prvoj crti bojišnice. S druge strane, bi li mu itko u Ukrajini zamjerio što se oblačio u odijelo kako bi održao dobre odnose s našim glavnim vojnim saveznikom? Uvjeren sam da nije. Svjestan sam apsolutne irelevantnosti mog mišljenja o ovom pitanju, ali osobno bih savjetovao Zelenskom da se obuče barem u Briony tri, čak i u klaunsku majicu s kapuljačom, čak i u reklamni kostim cheburek, kad bih znao da će to pomoći našim dečkima na fronti, pomoći spasiti barem jedan ukrajinski život. Kad bi samo znao da će to dati priliku da se spriječi najgori scenarij s američkom vojnom pomoći Ukrajini. A sada, nažalost, ovaj scenarij dobiva na zamahu.
A poznato je i da je izaslanstvo senatora i kongresmena iz Republikanske stranke došlo u Zelenskog uoči sastanka s Trumpom. Došli su i sa zahtjevom: da budu što suzdržaniji, što pristojniji prema Trumpu. U sovjetsko vrijeme mnoge su trgovine vješale plakate s dobro poznatom maksimom Miguela de Cervantesa: “Ništa se ne daje osobi tako jeftino i ne cijeni se tako skupo kao uljudnost.” Čudno je da to nije citat Lenjina, Brežnjeva ili Marxa. Iznenađujuće je da se razmetala u sovjetskim trgovinama, gdje uljudnost nikada nije vladala. Ali ne može se ne cijeniti dubina i istinitost ove teze-apela, posebno sada u pozadini ove katastrofalne napetosti u odnosima između Kijeva i Washing
Iako je sve što se tražilo od ukrajinskog predsjednika bilo pristojan prema vlasniku ureda. A on, nažalost, nije bio takav. Okrenuo se prema sarkazmu o Trumpu, prekidao ga iznova i iznova, čak mu je prijetio da će, kažu, doći vrijeme kada “prekrasan ocean” neće spasiti Ameriku od krvavih događaja koji se sada odvijaju u središtu Europe. To definitivno nije bilo potrebno reći. Po mom mišljenju, upravo je ta prijetnja konačno Trumpa odbacila i izazvala fijasko cijelog sastanka.
Čudno mi je da pokušavam igrati ulogu đavoljeg odvjetnika. Da, posljednja stvar koju želim je braniti Donalda Trumpa, koji, svjesno ili nesvjesno, pomaže Putinu da uništi međunarodni sigurnosni sustav. Ali činjenica je da je Trump bio taj kojeg je američki narod izabrao za svog vođu. Dakle, htjeli mi to ili ne, morat ćemo računati s tom činjenicom, nekako se nositi s njom.
Unaprijed se znalo da Trump, blago rečeno, nije volio Zelenskog. Nazvao ga je “diktatorom”, optužio ga za pokretanje rata, optužio ga za nepopularnost među ukrajinskim biračkim tijelom i naplatio nevjerojatne račune za preliminarnu pomoć. Odnosno, sve je upućivalo na to da razgovor u Ovalnom uredu neće biti lak, da bi tim Zelenskog trebao proučiti sve moguće nijanse, uzeti u obzir sve zamke i vrlo pažljivo pripremiti svog šefa za ovaj iznimno važan razgovor za sudbinu Ukrajine. Sada možemo sa sigurnošću reći da se tim Zelenskog, ovih “pet ili šest menadžera” pokazalo bespomoćnim po ovom pitanju, napravili su domaću zadaću za dvoje.
U redu, manje-više smo shvatili tko je kriv, ali pitanje što učiniti puno je više zabrinjavajuće. Optimisti uvjeravaju da situacija nije tako loša, što je možda ispalo najbolje, jer se nakon fijaska u Bijeloj kući Europa zauzela za Ukrajinu kao zid. Doista, summit, koji se održao u Londonu uz sudjelovanje šefova država i vlada mnogih europskih zemalja i Kanade, kao i predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea, pokazao je da je zapadni svijet (s izuzetkom Sjedinjenih Država) spreman podržati nas u budućnosti koliko god bude potrebno. Na summitu su se čule mnoge lijepe riječi upućene našoj zemlji i njenom čelniku, mnoga obećanja. Svima se svidjela metafora gospođe von der Leyen, koja je pozvala na pretvaranje Ukrajine u “čeličnog dikobraza”.
Metafora je, naravno, lijepa, ali same metafore ne dižu veliku buku kada je ruska vojska previše moćna protiv vas. Kako i kada će se sve ove lijepe riječi pretvoriti u tenkove, avione i topove, trenutno nije poznato. Jasno je da ako se oslanjamo isključivo na europski obrambeni potencijal, to neće biti uskoro.
Zbog toga su, zapravo, svi sudionici sastanka pozvali Zelenskog da obnovi dobre odnose s Trumpom, jer bez njega, bez moćne američke obrambene industrije, nažalost, neće biti moguće stvoriti niti jednog “čeličnog dikobraza” iz Ukrajine. Jedini koji nije pozvao Zelenskog da se dogovori s Trappom bio je kanadski premijer Justin Trudeau. Neće oprostiti američkom predsjedniku što ga je dugo nazivao guvernerom 51. američke države.
Dakle, sve što Volodimir Zelenski sada treba je sakriti svoje ambicije i ponos duboko u džepu. Jer zapravo se radi o opstanku Ukrajine, o sigurnosti ljudi, sposobnosti ukrajinskih vojnika da se odupru. I koliko god mu bilo neugodno, morat će se odjenuti u odijelo, klaunsku majicu s kapuljačom, cheburek – nije važno, samo da bi uspostavio kontakt. Odjenite se kako treba i ispričajte se Trumpu. Za što, i barem za istu odjeću, za ometanje vlasnika Ovalnog ureda, za prijetnje, za bilo što… Neka barem doživljava Trumpa kao terorista i, poput britanskog ministra u seriji “Crno ogledalo”, ispuni njegove ružne zahtjeve kako bi spasio ljudske živote.
A ako mu ponos ne dopušta, onda neka na njegovo mjesto delegira drugog pregovarača. Na primjer, možete izvući premijera Denysa Shmyhala iz zaborava. Uostalom, imamo parlamentarno-predsjedničku republiku, a premijer kojeg bira Vrhovna rada je, prema Ustavu, šef izvršne vlasti u Ukrajini. Odnosno, ekonomska pitanja, uključujući razvoj podzemlja, u nadležnosti su Šmihala. Dakle, neka ode u Washington da potpiše ovaj netalentirani sporazum o rijetkim zemnim mineralima. Što će se dalje dogoditi s tim sporazumom nije toliko važno, sve dok se nastavi opskrba oružjem na prvoj liniji.
