Javno mnijenje u Europi i Sjedinjenim Državama bilo je šokirano izjavama i ponašanjem vodećih političara nove američke administracije: predsjednika Donalda Trumpa, potpredsjednika J.D. Vancea i ministra obrane Petea Hegsetha. Američki dužnosnici usredotočili su se na kritiku Europe, upozorili su na konferenciji u Münchenu da će preusmjeriti svoju pozornost na pacifičku regiju, zaprijetili Europskoj uniji visokim carinama i umiješali se u izbore u Njemačkoj i Rumunjskoj.
Američki predsjednik neprestano ponižava premijera Kanade (u ovom trenutku već bivšeg – ur.), Trump naziva Justina Trudeaua “guvernerom” i prijeti aneksijom susjedne zemlje. Meksiku, s druge strane, Hegseth prijeti “vojnom intervencijom” zbog narko kartela. Nova administracija također vrši pritisak na Ukrajinu zbog rudarskog sporazuma i želi je prisiliti na nepovoljan prekid vatre, što je kulminiralo svađom koja se prenosi uživo u Ovalnom uredu. Međutim, u vrijeme kada su se mnogi osjećali nemoćno i očajno, postalo je jasno da Europska unija, Velika Britanija, Kanada i Ukrajina još uvijek imaju mnogo jakih aduta, a američki hegemon nije svemoguć i nepogrešiv.
Koja je slabost Trumpove politike
Pogreška nekih političara i velikog dijela europskog javnog mnijenja je percepcija svakog američkog predsjednika kao nositelja vlasti, koji ne samo da je neodoljiv, već je sposoban nametnuti bilo koju od svojih geopolitičkih ideja bilo gdje u svijetu. Ovo se uvjerenje često povezuje s Donaldom Trumpom. Uvriježeno je mišljenje da je najbolja opcija ne pasti na njegovu udicu i ispuniti svaki njegov hir. Međutim, ovo gledište ne uzima u obzir objektivne čimbenike koji znače da će utjecaj novog američkog predsjednika i njegove zemlje u cjelini biti ograničen na druge aktere u međunarodnoj politici. Osim toga, nova američka administracija morat će se suočiti s brojnim unutarnjim problemima. Neke od njih, štoviše, odlučit će sama.
Glavni problem Donalda Trumpa je njegova arogancija i narcizam. Američki predsjednik nije u stanju prihvatiti poraz, čak ni manji, i odbacuje poruke i informacije koje su u suprotnosti s njegovom vizijom svijeta. Pokušava stvoriti alternativnu stvarnost. Jedan primjer su njegove laži o iznosu pomoći Ukrajini od Sjedinjenih Država i EU. Također ima napuhanu ideju o vlastitim sposobnostima. Pretpostavlja se da se takvo stanje duha formiralo kod Trumpa, posebno nakon neuspješnog pokušaja atentata na njegov život u Pennsylvaniji u ljeto tijekom predizborne kampanje. Možda je uistinu vjerovao da ga je Bog odabrao da ostvari velike stvari. Na osobnost novog američkog predsjednika utječu i njegove godine te fizička i intelektualna ograničenja povezana s njom. Čak i tijekom predizborne kampanje kružile su glasine o njegovom zdravlju, iako je, za razliku od svojih konkurenata, puno vremena provodio spavajući i oporavljajući se. Međutim, sada je na čelu zemlje koja spada u kategoriju supersila, što znači da mora naporno raditi. Predsjedniku ne pomaže njegova pratnja, koja više podsjeća na dvor apsolutnog vladara XVIII stoljeća. Ovaj se dvor boji reći da je kralj gol – to jest, ukazati na njegove pogreške ili ga uvjeriti u njegove glupe korake. Još je gore kada dvorjani nekritički gledaju na vođu.
U isto vrijeme, Trump pokušava okrenuti međunarodni poredak naglavačke otvaranjem nekoliko frontova. Zahtijeva da Danska preda Grenland Sjedinjenim Državama. On naziva kanadskog premijera guvernerom i sugerira da će susjedna zemlja postati 51. američka država. Svojim susjedima i Europskoj uniji prijeti carinama od 25 posto, dok je želio nametnuti samo 10 posto carina na robu iz Kine. Meksiko je nedavno čuo prijetnju invazijom od američkog ministra obrane. Do sada Sjedinjene Države nisu uspjele izvršiti niti jedno osvajanje, a carinski rat mogao bi imati posljedice za same Amerikance. Pritisak na EU i Ukrajinu također ne daje očekivane rezultate. Do sada su samo prijetnje Paname (da se ograniči utjecaj Kine na Panamski kanal) i Kolumbije (Trump je očekivao da će zemlja prihvatiti ilegalne imigrante koji su prethodno stigli u Sjedinjene Države) imale efekta, ali teško da se mogu nazvati impresivnim uspjesima na međuameričkoj sceni.
Unutarnja i vanjska politika nove administracije Bijele kuće počinje sve više pogađati američko gospodarstvo i novčanike običnih Amerikanaca. To se odnosi i na Trumpove glasače. Prijetnje da će započeti trgovinski rat sa susjedima i EU već su dovele do činjenice da su Sjedinjene Države izgubile oko 500 milijardi dolara (od kraja veljače). Čini se da novi predsjednik ne shvaća da će zemlje napadnute carinama odgovoriti trgovinskim mjerama kao odgovor. Drugi problem je rast cijena određene robe, posebno hrane, posebno jaja, koja se u Sjedinjenim Državama već u šali uspoređuju s dorogati dragulji. Obustava ili likvidacija socijalnih programa, koje su koristili mnogi građani s niskim primanjima, također ima ozbiljne posljedice. Naime, oni su činili većinu stanovništva zemlje. I oni su značajan dio Trumpovih i republikanskih birača koji su im obećali da će olako riješiti svoje probleme. YouTube i društvene mreže preplavljene su snimkama običnih Amerikanaca, punih suza, bijesa i frustracija, koji su ne tako davno bili euforični nakon promjene vladajućeg tabora.
Imidž novog predsjednika kvari i nesposobna diplomacija koja prenosi puste želje – dodajte tome glasanje UN-a na treću godišnjicu ruske invazije, kada su Sjedinjene Države stale uz Rusiju i autoritarni tabor koji uključuje Bjelorusiju, Iran i Sjevernu Koreju. Zauzvrat, oligarh Elon Musk kroz State Department of State Efficiency stvorio je za njega (DUŽD) otpušta tisuće dužnosnika administracije, što pridonosi slabljenju institucije. Imenovanja Tulsi Gabbard za direktoricu Nacionalne obavještajne službe ili Kasha Patela za šefa Federalnog istražnog ureda rezultiraju istom stvari. Trumpov toksični stav prema Zelenskom i Ukrajini, kao i njegovo koketiranje s Putinom i Rusijom, negativno ocjenjuju čak i neki protrumpovski mediji (na primjer, The New York Post) i YouTuberi (na primjer, Ben Shapiro, koji je popularan među republikancima). Nazivanje ukrajinskog predsjednika “diktatorom” i okršaj u Ovalnom uredu također su loše primljeni od strane nekih republikanskih senatora i kongresmena. Za demokrate su postali još jedan argument za kritiku nove administracije.
Pregovori prema Trumpu
Mnogo je znakova da će novi vlasnik Bijele kuće iskustvo stečeno na tržištu nekretnina htjeti iskoristiti u diplomaciji. Teško je usporediti geopolitiku s radom programera, ali Trumpov pristup može puno reći o tome što od njega očekivati, a čega se ne bojati. Objasnit ću to na primjeru pritiska na Ukrajinu da potpiše sporazum o pristupu ukrajinskim mineralima i pokušaja prisiljavanja Kijeva na ustupke koji su nepovoljni za Moskvu.
Prije šest mjeseci, u drugom tekstu za NEW, predložio sam Ukrajincima da se naoružaju strpljenjem i uštede resurse za nastavak obrambenog rata u slučaju da se odnosi sa Sjedinjenim Državama zahlade na inicijativu novog vlasnika Bijele kuće. Ova se inicijativa može povezati sa željom da se rusko-ukrajinski rat što prije okonča, budući da je novi predsjednik želio brzinom munje dokazati svoju učinkovitost kao pregovarač na međunarodnoj sceni. U isto vrijeme, potvrđena je i Trumpova narcisoidna želja da dobije Nobelovu nagradu za mir. Ali to nije jedini cilj sadašnjeg predsjednika. Državni tajnik Marco Rubio nedavno je rekao medijima da nova administracija želi izvesti “obrnuti Nixon” manevar, odnosno učiniti Rusku Federaciju saveznikom Sjedinjenih Država u sukobu s Kinom. U Trumpovim očima, Ukrajina “nema jake karte”, pa je Washington vjerovao da će je biti najlakše prisiliti na bilo kakve ustupke Rusiji. Takvi su se pregovori mogli odvijati iza kulisa tijekom posjeta Zelenskog Bijeloj kući 28. veljače.
Drugi primjer takvog pristupa bilo je slanje Volodimiru Zelenskom ugovora za vađenje ukrajinskih minerala. Ukrajinski i strani mediji izvijestili su da je prvi nacrt dokumenta koji je primila ukrajinska strana američka administracija smatrala konačnom verzijom. Predvidio je da će dobit od rudarstva pokriti zamišljeni dug, čiji se iznos Trump mijenja gotovo svakodnevno – s 350 milijardi dolara na 500 milijardi dolara – kao da Ukrajina duguje Sjedinjenim Državama. Međutim, novac od posla trebao je ići u proračun ne američke države, već određenih tvrtki. Svi sporovi oko sporazuma trebali su biti riješeni na sudu u New Yorku, odakle je Trump. Dokument je trebao učiniti Ukrajinu de facto ekonomskom kolonijom Sjedinjenih Država. Istodobno, ministar financija Scott Bessent trebao je natjerati Zelenskog da odmah potpiše sporazum. Tada je ukrajinski predsjednik donio ispravnu i odlučnu odluku – odbio je, ali je izrazio spremnost da nastavi zajednički rad na dokumentu.
Drugi pokušaj da se Kijev prisili na potpisivanje sporazuma dogodio se na Münchenskoj konferenciji sredinom veljače. U početku je Pete Hegseth rekao da Ukrajina neće biti u NATO-u, da neće dobiti sigurnosna jamstva od Sjedinjenih Država i da se neće vratiti na granice iz 2014., odnosno na granice iz 1991., koje pokrivaju Krim i cijeli Donbas. Kasnije je američko izaslanstvo predvođeno potpredsjednikom J.D. Vanceom odbilo sastanak s predsjednikom Zelenskim. Na kraju su, međutim, Amerikanci popustili, a sam razgovor je otišao, neočekivano za Ukrajince, mirno i prilično konstruktivno. Vance se složio da će se rad na tekstu sporazuma nastaviti. Međutim, to nije umirilo Trumpa, koji je kasnije oštro kritizirao Zelenskog i nastavio inzistirati na održavanju izbora u Ukrajini što je prije moguće. Ton drugih Amerikanaca također je očvrsnuovisoki dužnosnici. Kijev je nastavio suzdržavano reagirati i nije popustio.
26. veljače objavljeno je da su strane postigle dogovor o sporazumu o pristupu ukrajinskim poljima. Polovica dobiti od izvađenih minerala ići će u poseban fond koji će kontrolirati predstavnici Ukrajine i Sjedinjenih Država. Koristit će se za plaćanje poslijeratne obnove zemlje koju je zauzela Rusija. Nasuprot tome, više neće uključivati ukrajinski dug prema Sjedinjenim Državama. Predsjednik Trump proglasio je pobjedu, dodajući da će Kijev dobiti oružje za nastavak borbe.
Primjer spora između Kijeva i Washingoko sporazuma o rudarstvu pokazuje kakvu pregovaračku taktiku Trump može koristiti i koliko malo njegove uvrede ili prijetnje mogu koštati. Vrlo je vjerojatno da ih vidi kao alate u pregovaračkom procesu usmjerenom na dobivanje najboljih mogućih uvjeta. Trump je prvo iznio pretjerane zahtjeve Ukrajini, a zatim ih je počeo pooštravati u nadi da će druga strana podleći pritisku i pristati na uvjete koji za njega nisu baš povoljni. Da su ukrajinske vlasti učinile ustupke Trumpu, situacija u Ukrajini vjerojatno bi bila mnogo gora, jer bi Trump potvrdio svoje uvjerenje da je zemlja samo objekt međunarodne politike bez prava na suverenitet. Naravno, ne može se u potpunosti odbaciti takve čimbenike u stavu novog američkog predsjednika kao što su pogođeni ponos, godine (uostalom, razum nam se često okrutno šali), iskrena želja za resetiranjem odnosa s Rusijom na štetu Ukrajine ili pitanje koje su postavili Trumpovi najžešći kritičari o njegovim navodnim agentskim aktivnostima. Bilo kako bilo, tijek spora/pregovora o sporazumu o mineralima i miru može biti više indikativan za korištenje u diplomaciji ponašanja specifičnog za trgovinu.
O činjenici da suočavanje s američkim predsjednikom ima smisla i da može biti korisno svjedoči vrlo smiješna epizoda. 19. veljače bijesni Trump nazvao je Zelenskog “diktatorom”. Nešto više od tjedan dana kasnije, 27. veljače, odgovarajući na pitanje novinara o tome, američki predsjednik izrazio je iznenađenje što je ukrajinskog predsjednika nazvao takvim epitetom. Ne može se isključiti da će jednako brzo promijeniti stav kada postane jasno da ni pritisak nakon 28. veljače neće uspjeti.
Izazov za Ukrajinu, međutim, ostaje toksični utjecaj Stephena Witkoffa, posebnog predstavnika za Bliski istok, koji pokušava uvjeriti Trumpa da učini ustupke Rusiji na štetu Ukrajine kako bi olakšao manevar “obrnutog Nixona”. Teško je pogoditi motive njegovih postupaka, ali Ukrajinci su već obratili pažnju na Wittkoffove veze s ruskim biznismenima koji šire tvrdnje o navodnim financijskim gubicima koje su Sjedinjene Države pretrpjele zbog svoje podrške Ukrajini. Isti posebni izaslanik sugerirao je da bi Istanbulski protokoli iz 2022. mogli postati osnova za rusko-ukrajinske pregovore. Činjenica je, međutim, da je ovaj dokument predviđao de facto značajno razoružanje Ukrajine i niz drugih ustupaka agresoru.
Buđenje Europe
Konferencija u Münchenu bila je dokaz za Europu da ne može naivno polagati nade u potporu Sjedinjenih Država, koje predvodi trenutna administracija. Četiri su pitanja zabrinjavajuća na Starom kontinentu: stvarna prijetnja povlačenja američke vojske iz Europe i, sukladno tome, čak i povlačenje SAD-a iz NATO-a, Trumpova spremnost da se obračuna s Putinom, odnos prema EU kao ekonomskom i trgovinskom neprijatelju, kao i podrška radikalnim, euroskeptičnim (često i proruskim) strankama i političarima.
Međutim, Europa može odgovoriti na te izazove. Najveća briga europskih elita je prijetnja povlačenjem ili smanjenjem prisutnosti američke vojske na Starom kontinentu. To bi dovelo do povećane prijetnje iz Ruske Federacije, posebno ako se povlačenje američkih trupa kombinira s povlačenjem iz NATO-a. Prema analitičarima Instituta za svjetsku ekonomiju u Kielu, europske članice Saveza morat će povećati izdatke za obranu za 250 milijardi eura i povećati veličinu oružanih snaga za oko 300 tisuća vojnika. Međutim, ti će se planovi vjerojatno suočiti s kritikama populističkih stranaka i dijela stanovništva koji se boji rata ili vjeruje da bi država trebala izdvajati sredstva u druge svrhe. Stoga je još jedna povoljna opcija za Europu nastaviti podržavati Ukrajinu, ali ovaj put omogućiti joj da postigne potrebnu pobjedu, što će joj dati vremena da razvije vlastitu industriju i provede potrebne društvene promjene. EU, Norveška i Ujedinjena Kraljevina mogu zamijeniti financijsku potporu Kijevu iz Sjedinjenih Država, koja je osigurala 64 milijarde dolara u 2022. i više od 20 milijardi dolara u 2024., što je više od polovice europske potpore. Međutim, u pitanju su europski proizvodni pogoni koji će i nakon promjena koje su se dogodile od 24. veljače 2022. i dalje ostatinisu dovoljni za rat punih razmjera.
Osim što u Ukrajinu šalje samo vlastite proizvode, koji bi mogli završiti u Ukrajini za godinu ili dvije, EU ta sredstva može koristiti i na druge načine. Jedan od njih je kupnja oružja i opreme iz drugih zemalja, poput Sjedinjenih Država, Turske, Južne Koreje ili Indije. Danski model, kada ukrajinski partneri kupuju opremu koju proizvodi ukrajinska obrambena industrija za Ukrajinu, također je dokazao svoju učinkovitost. U nekim područjima još uvijek ima značajan potencijal za uporabu, naime proizvodnja oružja iznad Dnjepra u posljednje tri godine rasla je mnogo brže nego u EU. Ne smijemo zaboraviti ni češku inicijativu za streljivo koju je prije godinu dana najavio predsjednik Petr Pavel. Predviđa kupnju topničkih granata izvan EU ne samo NATO-a (155 mm i 105 mm), već i postsovjetskih (152 mm i 122 mm) kalibra, budući da Ukrajinci još uvijek koriste obje vrste sustava. Istodobno, kupovina je izvršena i iz zemalja koje održavaju prijateljske odnose s Rusijom. Očekuje se da će do kraja travnja 2025. broj isporučenih granata u okviru češke inicijative dosegnuti 1,6 milijuna, a te će se isporuke nastaviti.
Pokušaji nove američke administracije da se umiješa u izborni proces u Europi do sada su dali oskudne rezultate. Na izborima u Njemačkoj, održanim 23. veljače, pobijedili su kršćanski demokrati, predvođeni Friedrichom Merzom. Novi vođa kršćanske demokracije zagovara hrabrije ponovno naoružavanje Ukrajine, intenzivnije naoružavanje europskih zemalja, sankcije Rusiji i ima negativan stav prema trenutnoj američkoj administraciji. I to unatoč njegovom sastanku s potpredsjednikom J.D. Vanceom na Minhenskoj konferenciji, gdje je američko izaslanstvo ignoriralo tadašnjeg kancelara Olafa Scholza. Istodobno, američki potpredsjednik pozvao je oporbenu krajnje desnu stranku Alternativa za Njemačku da dođe na vlast nakon izbora. Nešto ranije, Elon Musk pojavio se na mreži na skupu AfD-a, izražavajući svoju podršku stranci, ali to nije značajno utjecalo na ishod izbora – podrška AfD-u nije porasla. Rezultat stranke na izborima nije premašio prognoze ispitivanja javnog mnijenja koja se provode već tjednima, što znači da je, barem za sada, njemačka krajnja desnica dosegla svoj izborni plafon. A čelnik CDU-a Merz je i prije izbora odbio ući u koaliciju s kršćanskim demokratima s favoritima Vanceom i vlasnikom Tesle. Od pobjede nije promijenio planove, a mnogo je naznaka da bi mogao krenuti u dva smjera kako bi formirao koaliciju u Bundestagu – isključivo s ljevičarskim SPD-om (dvostranačka koalicija), predvođenom političarima koji su jače proukrajinski (poput ministra obrane Borisa Pistoriusa), ili dodatno sa Zelenima (trostranačka koalicija), kojima također ne nedostaje simpatizera Kijeva.
Na strani Ukrajine je Ujedinjeno Kraljevstvo, čiji političari, bez obzira na politički izbor, čak izjavljuju potporu članstvu Ukrajine u NATO-u. Ne govorimo samo o vodećim političkim snagama u Velikoj Britaniji, kao što su laburisti i konzervativci, već i o Reformskoj stranci Ujedinjenog Kraljevstva, koju predvodi euroskeptik Nigel Farage – njegova osoba zaslužuje posebnu pozornost. Do sada su ga smatrali proruskim i ukrajinsko-skeptičnim političarom. Međutim, vjerovatno, nakon nedvosmislenih nagovještaja Elona Muska da bi trebao predati uzde vlasti nekom drugom, Farage je odlučio promijeniti front i službeno se izjasnio o članstvu Ukrajine u NATO-u. Osim toga, Britanci su obećali da će Ukrajini pružiti daljnju financijsku i vojnu potporu u vrijednosti od gotovo 6 milijardi dolara u 2025. i daljnje godišnje tranše od oko 3 milijarde dolara. Premijer Keir Starmer posjetio je Washington kako bi s Trumpom razgovarao o daljnjoj podršci Ukrajini.
Vrlo su važni bili i glasovi predstavnika EU o pitanju Ukrajine i subjektivnosti država Starog kontinenta. Kaja Kallas, šefica europske diplomacije, rekla je da EU neće dopustiti da bude izostavljena iz pregovora o okončanju rusko-ukrajinskog rata. Ništa manje važna bila je i njezina izjava da ni Kijev ni Bruxelles neće prihvatiti diktat Washingi Moskve. Najava povećane potpore Ukrajini bila je važna i kao signal Sjedinjenim Državama i Rusiji da zemlja na Dnjepru neće ostati sama. Ubrzo nakon konferencije u Münchenu predloženo je da se Ukrajini pruži posebna vojna pomoć u iznosu od 10 milijardi eura. Ubrzo nakon toga pojavili su se medijski izvještaji o raspravi o dvostrukom iznosu. Do posljednjeg tjedna veljače već se govorilo o 30 milijardi eura. Nije tako teško izdvojiti takav novac kao pretvoriti ga u konvencionalni metal, odnosno oružje i streljivo za Ukrajince. Nakon svađe u Ovalnom uredu, mnogi europski čelnici izrazili su potporu predsjedniku Zelenskom. Dana 2. ožujka u Londonu je održan summit o europskoj sigurnosti, na kojem su Francuska i Velika Britanija predložile da predstave svojei mirovni plan koji se može mjeriti s onim koji Trumpova administracija razvija s Rusima. Osim toga, čelnici prisutni na ovom sastanku složili su se da će nastaviti podupirati Ukrajinu i ignorirati zahtjeve Moskve tijekom pregovora. Ipak, također su poslali pomirljiv signal Washingtonu i izrazili potporu daljnjim američko-ukrajinskim pregovorima.
Situacija u Europi, kao i u Ukrajini, koja se nalazi na njezinoj periferiji, nije tako strašna kao što su je neki bili spremni prikazati nakon konferencije u Münchenu i skandala u Ovalnom uredu. Suočeni s domaćim problemima i otvaranjem previše frontova u vanjskoj politici, Trump i njegova pratnja trebaju uspjeh kao zrak. Plan da se Rusija odvrati od Kine ima male šanse za uspjeh i kontroverzan je čak i među Amerikancima. Stoga je u interesu Europe da se suprotstavi najopasnijim idejama novog američkog predsjednika vlastitim ponovnim naoružavanjem i odlučnim akcijama osmišljenim za poraz Rusa u Ukrajini. Provedba posljednje točke praktički će zaštititi Stari kontinent od moguće ruske invazije, kao i korištenje Ruske Federacije od strane Sjedinjenih Država ili Kine kao elementa pritiska. A to će omogućiti učinkovitiji gambit u budućim kontaktima s Amerikancima.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: Amerykański hegemon nie jest nieomylny
