Neki dan je američka obavještajna služba dala izjavu koja je upečatljiva u svojoj pravovremenosti. Ova poruka kaže da bi Rusija mogla upotrijebiti nuklearno oružje ako ne uspije pobijediti na frontu konvencionalnim sredstvima, kao i ako Ukrajina nastavi s napadima na rusku pozadinu. Što stoji iza svega ovoga?
Želja za korištenjem nuklearne karte u sukobima svakako je opasan i alarmantan signal. Ali najvažnije u ovom kontekstu je da je ova izjava dana u trenutku kada se svijet počeo naizgled uzdizati iz ponora vojne katastrofe, kada su se diplomatski napori počeli postupno kretati prema mirnom rješenju.
Podsjećamo, 2022. prijetnje ruskog diktatora upotrebom nuklearnog oružja bile su dio retorike koja je pratila početak rata punih razmjera. U to vrijeme Putinu se očito činilo da će takva prijetnja natjerati Zapad da se pomiri s mogućim zauzimanjem Ukrajine i sjedne za pregovarački stol. Međutim, unatoč svim naporima Kremlja, svijet nije podlegao prljavoj ucjeni, a iz Kine, neformalnog, ali bliskog saveznika Rusije, prema medijskim izvješćima, stigao je nedvosmislen savjet “da se to ne čini”. Nakon toga, Putin je prestao širiti svoj loš jezik, a mahanje “nuklearnom granatom” ostalo je samo element psihološkog ratovanja, a ne stvarna prijetnja.
U činjenicu da je to bila samo psihološka tehnika uvjerile su verbalne grimase takvih odvratnih ruskih likova kao što je zamjenik predsjednika Vijeća sigurnosti Ruske Federacije Dmitrij Medvedev. Ali nitko nije obraćao puno pažnje na ovog marginalnog i, kako kažu, alkoholom ovisnog “političara”.
Što se promijenilo od tada? Zašto je američka obavještajna služba odlučila ponovno pokrenuti ovo pitanje? Zašto se upravo u ovom trenutku, kada su sve strane naizgled počele kretati prema miru, nuklearna prijetnja ponovno pojavljuje i kako to utječe na buduće pregovore? Odgovor na ova pitanja zahtijeva mnogo dublju analizu od pukog ponovnog nazivanja Putina kriminalcem. To će biti pošteno, ali nedovoljno.
Da bismo razumjeli zašto je američka obavještajna služba dala takvu izjavu i kakve bi mogle biti njezine posljedice, potrebno je uzeti u obzir nekoliko čimbenika. Prvo, posljednjih tjedana započeli su teški, ali stvarni pregovori između Sjedinjenih Država i Ukrajine, Sjedinjenih Država i Rusije, s ciljem da se, kao prvi korak prema miru, zaključi privremeno primirje između zaraćenih strana. Diplomatski napori predsjednika Donalda Trumpa već su počeli donositi prve plodove.
Kao što znate, Trump je aktivno izjavio svoju spremnost da pomogne u okončanju rata, spominjući “dobre odnose” s Putinom i podršku pregovaračkom procesu. Možete imati različite stavove prema odnosu vlasnika Bijele kuće s kremaljskim oračem, ali činjenica ostaje: početak 2025. bio je vrijeme kada je, prvi put nakon mnogo mjeseci, diplomatski proces počeo donositi ne samo riječi, već i određeni stvarni interes za pronalaženje mirnog rješenja.
Također je moguće procijeniti iskrenost namjera Putina i kompanije na različite načine, ali činjenica ostaje: Kremlj više ne raspršuje prijetnje, već bira riječi kako bi izgledao mirno; agresor je bio prisiljen pristati sudjelovati u pregovorima u Rijadu. Čini se da se mahniti vladar Rusije polako navikava na ljudsko ponašanje. Kako kažu, svjetlo na kraju tunela je još uvijek slabo i neizvjesno, ali se već pojavilo.
Izjava američke obavještajne službe u ovoj situaciji postaje svojevrsni paradoks. Uostalom, u to su vrijeme razgovori o mogućem okončanju rata dobivali na zamahu, Putin više nije otvoreno prijetio Zapadu, a Sjedinjene Države su preko Trumpa pokazale tendenciju da nastave suradnju s Rusijom. Činilo se da je svijet na putu na kojem bi diplomacija mogla prevladati nad vojnom opcijom okončanja krvoprolića. Tamo gdje bi bilo moguće sklopiti primirje, iako ne u idealnim uvjetima za sve strane. Ali čini se da nas je ova izjava američke obavještajne službe vratila u trenutak kada je prijetnja nuklearne apokalipse bila relevantna. Postavlja se pitanje: zašto sada?
Mislim da ovdje postoji nekoliko objašnjenja. Prvo, to bi mogao biti dio američke strategije da podsjeti druge aktere u svjetskoj politici na moguću prijetnju nuklearnog sukoba. Američka obavještajna služba tradicionalno koristi takve izjave kako bi potaknula aktivnost svojih saveznika, spriječila moguća povlačenja u pregovorima i pokazala svoju snagu i spremnost da se odupre svakom potezu Rusije ako odluči upotrijebiti oružje za masovno uništenje. U tom kontekstu, SAD je možda smatrao da bi uspješni diplomatski napori mogli biti potkopani brzim povratkom Rusije nuklearnoj retorici. Ili možda zaista postoje stvarni razlozi za takve strahove.
Drugo, u kontekstu pregovora koji su započeli, obavještajna izjava može se smatrati načinom pritiska na Rusiju. Ako Sjedinjene Države pokrenu pitanje nuklearne prijetnje sa svoje strane, to bi, u principu, trebalo prisiliti Kremlj da odustaneuzburkati. Ovo nije samo informativna kampanja, već punopravni politički pritisak koji nas potiče na razmišljanje o tome kako će svijet percipirati postupke Rusije u slučaju upotrebe nuklearnog oružja.
A možda i način da se američkim saveznicima pokaže da je Amerika spremna oduprijeti se svakom potezu Rusije, bez obzira u kojoj se fazi pregovora nalazi.
Dobro je ako aplikacija slijedi upravo takve ciljeve. Ali ipak, ostaje pitanje: zašto davati takve izjave upravo kada se nada u mir već pojavila i kada strane, čini se, počinju tražiti načine za težak kompromis?
Zapravo, takve prijetnje stvaraju atmosferu straha, stvaraju uvjete za pritisak i manipulaciju. Ali koga to zanima? Naravno, u geopolitičkom kontekstu, takve prijetnje su korisne za one koji pokušavaju održati status quo, uključujući i u kontekstu vojnih sukoba. Rusija ne krije svoje ambicije da zadrži svoju poziciju na svjetskoj sceni, a prijetnja nuklearnim udarom često se koristi kao sredstvo psihološkog pritiska. Ne treba zaboraviti da takve prijetnje nikada nisu bile izraz izravne spremnosti na uporabu oružja, već element političkog manevriranja.
Međutim, ovaj put se informacija o nuklearnoj prijetnji nije dogodila na ruskoj strani. Zašto?
Ovo pitanje zahtijeva posebnu pozornost. Sada kada su strane počele tražiti načine mirnog rješenja, izjave poput one američke obavještajne službe mogu ozbiljno utjecati na tijek pregovora. Uostalom, ako se nuklearna prijetnja ponovno stavi na dnevni red, to može promijeniti cijelu pregovaračku strategiju. To više nije samo pitanje teritorijalnih ustupaka ili diplomatskih sporazuma. To je pitanje preživljavanja, pitanje moguće katastrofe.
Ako svrha ove izjave nije bila samo informiranje, već i manipuliranje javnim mnijenjem, onda je to svakako promjena igre. Ili je to možda još jedan pokušaj da se uzdrma krhka dinamika pregovaračkog procesa, koji, kao što vidimo, još nije stekao potrebnu stabilnost. Sve ukazuje na to da u ovoj igri ima puno više igrača od onih koji sjede izravno za pregovaračkim stolom.
S tim u vezi, dopustite mi da napomenem: naivno je misliti da u tako velikoj i složenoj zemlji kao što su Sjedinjene Države apsolutno sve ovisi o predsjedniku. I još jedna stvar – nitko ne može sa sigurnošću reći koja je Trumpova strategija, pogotovo ako se uzme u obzir da je pored njega tako sumnjiv lik kao što je Elon Musk.
Nema sumnje da u Sjedinjenim Državama postoje financijske i političke skupine koje bi mogle biti zainteresirane za nastavak rata. Prije svega, ovo je vojno-industrijski kompleks Sjedinjenih Država. Rat pomaže da se ojača. Sukob otvara ogromne mogućnosti za proizvodnju oružja, borbenih sustava, projektila, obavještajnih tehnologija, kao i za opskrbu vojnom opremom i opremom, što zauzvrat dovodi do povećanja dobiti za tvrtke koje su povezane s proizvodnjom vojnih proizvoda. Tvrtke kao što su Lockheed Martin, Northrop Grumman i Raytheon imat će koristi od povećanih narudžbi opreme i oružja za Ukrajinu.
Sjetimo se američke pomoći Ukrajini. Više od polovice dodijeljenog novca, deseci milijardi, prema medijskim izvješćima, smjestilo se u američkim tvrtkama. Žele li izgubiti tako jednostavan način dobivanja narudžbi i profita? Ali te tvrtke snažno lobiraju u svojim interesima u Kongresu i drugim odjelima zemlje.
Drugi važan aspekt su geopolitički interesi Sjedinjenih Država, usmjereni na slabljenje Rusije i sprečavanje njenog utjecaja u Europi i Aziji. Rat u Ukrajini ne služi samo kao sredstvo pritiska na Rusiju, već i kao način strateškog slabljenja njezinih sposobnosti. Amerika je svjesna da je za svoju dominaciju u svjetskoj politici važno da Rusija ne postane snažan regionalni igrač koji bi mogao dovesti u pitanje njezin utjecaj u budućnosti, posebno u ključnim područjima kao što su središnja Azija i istočna Europa.
Ako se rat nastavi, Rusija će biti iscrpljena, što znači manje resursa za svoj utjecaj u drugim dijelovima svijeta, poput Afrike, gdje je aktivna. Sjedinjene Države bi imale koristi od takvog scenarija.
Općenito, nije sve tako jednostavno s upozorenjem američke obavještajne službe. Njegova pravovremenost ukazuje na to da se u inozemstvu odvijaju složeni domaći politički procesi, koji mogu, ali i ne moraju biti povezani s planovima predsjednika Trumpa. Usput, iz nekog razloga nije reagirao na izjavu svoje izvorne inteligencije. Reagira na svaku pčelu, ali ovdje šuti…
Strateški, to ne mijenja ništa za Ukrajinu: zemlja se mora ujediniti i nastaviti se boriti protiv vanjske agresije svom snagom. No, suočena s političkom neizvjesnošću povezanom s Trumpovim povratkom na vlast i mogućim promjenama u američkoj vanjskopolitičkoj strategiji, Ukrajina mora biti spremna na bilo kakav razvoj događaja i stalno tražiti nove načine jačanjaI vlastite sigurnosti, posebno one nestandardne. Prije svega, to se odnosi na jačanje vlastitih vojnih sposobnosti kako bi se smanjila ovisnost o vanjskoj pomoći i raspoloženje pomoćnika. Ukrajina bi također trebala radikalno reformirati svoje vanjskopolitičke programe: diplomatska aktivnost trebala bi uključivati ne samo Sjedinjene Države i EU, već i druge ključne igrače. Posebno Kina, koja više nije glasno, već ozbiljno rekla Putinu da “zašuti” o svojoj nuklearnoj ucjeni.
