Početkom veljače u Ukrajini se dogodilo nekoliko događaja koji su izazvali val zlonamjernog zadovoljstva u Moskvi. Ne, ovaj put ne govorimo o masovnim raketnim napadima na ukrajinski energetski sektor. Rusija također nije uspjela, unatoč napadima mesom, probiti liniju bojišnice i ući u operativni prostor. Međutim, Kremlj je uspio postići određeni uspjeh na drugoj razini – mentalnoj, izazivajući sporove između samih Ukrajinaca.
1. veljače saznalo se za ubojstvo zaposlenika CCC-a u regiji Poltava od strane civila. Nakon toga, eksplozije su odjeknule u teritorijalnim centrima za novačenje u Rivne i Pavlohrad. A 3. veljače mediji su izvijestili da su u Rivnu osobe koje je regrutirala Ruska Federacija planirale izvesti veliki teroristički napad u blizini lokalne policijske uprave.
Ako odbacimo sekundarne detalje, onda se jasno pojavljuju pokušaji vanjskih sila da povuku liniju razdvajanja između civila i vojske u Ukrajini. Na početku potpune invazije, ovi pokušaji Kremlja bili su neuspješni. Nacionalno jedinstvo, uzajamna pomoć i entuzijazam suočeni s prijetnjom ruske agresije bili su ključ uspješnog odbijanja u prvoj fazi rata. Vojska je zauzimala prve pozicije u pogledu povjerenja javnosti. Vjerovali su im i ponosili su se na njih. U vojnim uredima za registraciju i novačenje bili su dugi redovi. TCC-ovi su, naravno, tada postojali. Ali 2022. još nisu imali tako dvosmislenu reputaciju kao sada. U to vrijeme nitko nije znao za “busifikaciju”. Pokušali su voditi Vojnomedicinsku komisiju u okviru zakona. A na nekim mjestima nisu ni u potpunosti spremni i bez oklopa ušli u vojsku. Ali od tada se mnogo toga promijenilo. Nažalost, nije u najboljem smjeru za nacionalno jedinstvo.
Nakon čitanja komentara na društvenim mrežama i telegram kanalima nakon ubojstva visokog profila u Prijatynu i eksplozija u blizini CCC-a, stječe se dojam da je Rusija djelomično uspjela posijati sjeme nepovjerenja i nesloge među Ukrajincima. Naravno, moguće je uvjeriti se da su svi negativni komentari prema zaposlenicima teritorijalnih centara za zapošljavanje djelo špijuna ili ruskih botova koje regrutira isključivo Moskva. Ali čini se da je ovo mišljenje pogrešno. I ništa više od samozadovoljstva. Mudrost državnika je da percipiraju stvarnost onakvom kakva jest. Ali barem će se riješiti nepotrebnih iluzija.
Da biste porazili neprijatelja ili pokušali uništiti njegove planove, morate se moći postaviti na njegovo mjesto. Shvatite kako razmišlja. Nije tajna da Rusija unutarnju destabilizaciju u našoj zemlji smatra jednim od alata za postizanje svojih vojno-političkih ciljeva. Građanski sukob u Ukrajini Putinov je ružičasti san. Ukrajina je dugo vremena uspijevala održati javni konsenzus i svijest da unutarnja konfrontacija može imati kobne posljedice za očuvanje državnosti. Poučno povijesno iskustvo, kada su Ukrajinci izgubili neovisnost zbog unutarnjeg neslaganja, trebalo je biti pouzdana zaštita od bilo kakvih sukoba. Ali dugi, teški rat iscrpljivanja i neznanje države o brojnim sustavnim pogrešnim procjenama u procesima mobilizacije stvorili su opasnu mješavinu. Pojavile su se linije razdvajanja i bolne točke. Društveno jedinstvo bilo je uzdrmano. Naravno, ne bez pomoći neprijatelja. No, napori Kremlja bili bi uzaludni ako bi ukrajinske vlasti i državni aparat pokazali veću učinkovitost i profesionalizam. I ne dugo su išli s tokom, pretvarajući se da se ništa slično ne događa.
Odmah nakon događaja visokog profila, čuli smo niz oštrih izjava dužnosnika i javnih osoba. Mykhailo Drapatyi, zapovjednik kopnenih snaga Oružanih snaga Ukrajine i šef Jedinice za specijalne operacije Horticije, s pravom je ubojstva vojnika TCC-a nazvao “crvenom linijom koja se ne može prijeći”. Prema njegovim riječima, napadi na zaposlenike TCC-a dio su “rastućeg vala prezira prema braniteljima Ukrajine”, koji se prethodno očitovao ponižavanjem vojske i agresijom na njih.
“Bez pravednog kažnjavanja ubojica, zlostavljača i izdajnika, imat ćemo još više braće ubijene u pozadini. U drugim gradovima. U drugim četvrtima. Na benzinskim postajama, u supermarketima, na ulazima, na ulicama koje nazivamo imenima heroja”, napisao je Drapaty na Telegramu. I pozvao je na “munjevito brzu i oštru reakciju vlasti”.
Volonterka Maria Berlinska također je bila vrlo čvrsta. “Ovo je presedan koji mora biti kažnjen oštro, hitno, kirurški točno. Prvi je sud koji zahtijeva najstrožu kaznu za ubojice. Drugi je naknada i puna socijalna podrška obitelji poginulog vojnika. Treće, i ne manje važno, je praćenje svih izvještaja koji likuju nad smrću našeg vojnika. Oni koji su u inozemstvu su zabranjeni, proglašeni sumnjivima i postupno se povlače preko Interpola itd. Oni koji su u Ukrajini prioritetni su angažman u obrambenim sposobnostima zemlje”, izrazila je svoje mišljenje na Facebooku.
Ton postova mnogih vojnika bio je sličan. S druge strane, predstavnici civilnih vlasti ne Bili su vrlo aktivni u komentiranju najnovijih događaja. Volodimir Zelenski, na primjer, nije izravno spomenuo ubojstvo u Piratitinu. Većina ukrajinskih političara također je radije šutjela o najnovijim događajima. Da, vlasti su ispravno ukazale na kupce i glavne korisnike podmetanja požara i napada na njihove zaposlenike, ali ipak nismo čuli od njih ništa drugo – prepoznavanje njihovih pogrešaka i potrebu ispravljanja pristupa mobilizaciji. Postoje problemi na ovom području, a to nisu samo mitovi i fikcije. U društvu postoji velika potražnja za pravdom i zakonitošću. To se posebno odnosi na mobilizaciju, zaštitu prava običnih vojnika i donošenje vojno-medicinske komisije. Ignoriranje ovog zahtjeva znači davanje ozbiljnih karata neprijatelju koje će definitivno pokušati iskoristiti da potkopa situaciju u Ukrajini.
Sada je potrebno pod svaku cijenu suzdržati se od poticanja međusobne mržnje i širenja nepovjerenja između civila i vojske. A to je upravo ono o čemu Kremlj sanja, masovno provodeći svoju subverzivnu kampanju protiv mobilizacije i rada CCC-a. Iznimno agresivna retorika i dijela vojske i dijela civila prema određenim skupinama stanovništva je alarmantna. U trenutnim okolnostima u kojima se Ukrajina nalazi, nema jednostavnih rješenja ili kategoričkih odgovora. Čitanje društvenih mreža punih bijesa i etiketiranja neugodno je i tužno.
Neki komentatori poznati su po jednodimenzionalnosti i ekstremnoj polarizaciji prosudbi, svjesno ili nesvjesno podižući stupanj napetosti i nepovjerenja. Najlakši način je nekoga proglasiti “neprijateljem naroda”, “odgovornim za vojnu službu” ili “izdajnikom”. Ali ako se usudimo krenuti ovim putem i upustiti se u nemilosrdnu potragu za neprijateljima, upast ćemo u zamku samoubilačkog razdora. A to ni u kojem slučaju ne smije biti dopušteno. Na kraju je čak moguće zadržati front, ali zbog unutarnjih sukoba i kolapsa izgubiti rat.
