“Osoba može vjerovati da će nešto izdržati, ali dok se to ne dogodi, nikada ne zna kako će njezino tijelo zapravo reagirati na ovaj ili onaj podražaj, pritisak, bol. U zatočeništvu mi je bilo najteže nositi se sa strahom. Strah je nešto što prožima cijelu atmosferu zatočeništva, posebno u prvim mjesecima, kada se vršio stalni fizički utjecaj. A to je čisto fiziološki strah”, rekao je Maksym Butkevych, aktivist za ljudska prava, ratni zarobljenik.
Maksym Butkevych je novinar, aktivist za ljudska prava, javna osoba, vojni vojnik, suosnivač Centra za ljudska prava ZMINA. U prvim danima potpune invazije branio je Ukrajinu s oružjem u rukama. U lipnju 2022. ruska vojska zarobila ga je kao časnika Oružanih snaga Ukrajine, gdje je proveo dvije godine i 4 četiri mjeseca. Protiv Maksyma Butkevycha izmišljen je kazneni postupak, osuđen je na 13 godina zatvora u koloniji s maksimalnom sigurnošću. Dana 18. listopada 2024. pušten je iz ruskog zarobljeništva.
Danas je Maksym Butkevych glas Ukrajine u svijetu, veleposlanik zarobljenih ukrajinskih građana, vojske i civila koje je Rusija ilegalno pritvorila. Aktivistica za ljudska prava govori na međunarodnim platformama, u medijima i u javnom prostoru Ukrajine, postavlja pitanje zaštite ljudskih prava i sloboda te se zalaže za oslobađanje zatvorenika.
Imali smo priliku snimiti intervju s Maksymom Butkevichem tijekom njegovog Posjet Ukrajinskom katoličkom sveučilištu kao počasni govornik na proslavi diplomiranja. Razgovarali su o zarobljeništvu, ratu, propagandi i nadi.
***
Maksym, pričaj nam o tome kako je bio u zatočeništvu. Kako se osoblje kolonije odnosilo prema vama?
Zapravo, imali su vrlo različite reakcije. Uglavnom, lokalni suradnici su se prema nama odnosili emocionalnije nego prema Rusima u koloniji. Neki su vrlo negativni, posebno oni koji su se borili s nama nakon 2014. godine. Bili smo im neprijatelji, s kojima su se izravno sukobljavali. Neki su, naprotiv, suosjećali s nama. A drugi su nas tretirali kao posao. Mi smo bili predmet njihovog rada, koji se mora riješiti kako bismo se složili sa svime što im je potrebno.
Bilo je trenutaka s različitim reakcijama. Na primjer, kada su me pitali jesam li mobiliziran. Formalno sam mobiliziran od 4. ožujka 2022., a 24. veljače navečer otišao sam u vojni ured za registraciju i novačenje. A neki su bili zadovoljni odgovorom “mobilizirani od 4. ožujka”. A neke je zanimalo više o tome jesam li nasilno odveden ili uručen s pozivom. Nikada ništa nisam skrivao, nisam vidio potrebu za tim. Odgovorio je da je i sam došao u vojni ured za registraciju i novačenje navečer 24. veljače 2022. Tada su neki ispitivači počeli govoriti: “Da, htjeli ste ubiti Ruse, ostavili ste se”, a situacija se pogoršala. A drugi su pitali: “Zašto? Zašto si otišao sam?” Odgovorio sam da sam otišao jer je invazija počela i rakete lete na moj grad, jer sam građanin svoje zemlje. Ponekad su govorili: “Ovo je vrijedno.”
Kod nekih od ispitivača moglo se primijetiti očitovanje suzdržanog poštovanja ako se zatvorenik nije pokušao pokazati kao netko tko nije, već mirno, pristojno, bez ikakve agresije. Ali bilo ih je manjina. Uglavnom, pogotovo ako su to bila prva ispitivanja u iskustvu stražara, vjerovali su da se suočavaju s “uvjerenim ukrajinskim nacistom”. Propaganda im je dobro isprala mozak. Iako napominjem da je među zaposlenicima kolonije bilo mnogo ljudi koji zapravo sve savršeno razumiju, ali to ni na koji način ne utječe na njihove postupke. Ne pokušavaju procijeniti što se događa, već jednostavno slijede naredbe i to je to.
Mislim da je to zbog činjenice da naši neprijatelji ne osjećaju da će ikada trpjeti bilo kakvu kaznu. Imam osjećaj da su se odrekli vlastite slobode izbora, ali jednostavno slijede naredbe i sigurni su da ih to oslobađa odgovornosti. Ali to nije tako. U jednom sam trenutku artikulirao za sebe da je to na neki način “dogovor s vragom”. On dolazi i nudi: “Odustani od svoje slobode, a ja ću zauzvrat preuzeti odgovornost od tebe. Nisi odgovoran ni za što.” Ali ovo je dogovor s vragom, on će oduzeti slobodu, a odgovornost ostaje. To je upravo ono što sam imao taj osjećaj.
Rusi brutalno muče i podvrgavaju ukrajinske ratne zarobljenike moralnom nasilju, pokušavaju ih slomiti. Što je teže izdržati, fizički ili psihički pritisak? Je li se tome moguće oduprijeti u zatočeništvu?
Te su stvari isprepletene i, mislim, to uvelike ovisi o osobi koja je pod pritiskom. Bilo mi je puno teže izdržati fizički pritisak. Jer ovdje djeluje fiziologija, što je vrlo teško kontrolirati.
Osoba može vjerovati da će nešto izdržati, ali dok se to ne dogodi, nikada ne zna kako će njegovo tijelo zapravo reagirati na jedan ili drugi podražaj, pritisak ili bol. Bilo mi je najteže nositi se s timAhom. Strah je ono što prožima cijelu atmosferu boravka u zatočeništvu, posebno u prvim mjesecima, kada je postojao stalni fizički utjecaj. A to je čisto fiziološki strah: čujete korake stražara u svojoj ćeliji, sve se smiruje, svi čekaju da vide hoće li proći ili ući. Zatvorenici razumiju da ako se vrata otvore, ništa se dobro neće dogoditi – bit će loše, pa se svi smrznu.
Bilo je nekoliko mjeseci kada se svakodnevno prakticiralo takozvano “pumpanje” ili trčanje. Izbacili su nas iz ćelije u hodnik i prisiljavali na sklekove, čučnjeve, različite položaje, strije. U to sam vrijeme bio u maloj ćeliji na kraju hodnika. Bilo nas je troje, a zatim četvero. A velike zajedničke ćelije, u kojima je bilo više od 20 ljudi, uključujući ranjenike, bile su na početku hodnika.
Sigurno smo čuli što se događa, kako su ljudi prisiljeni raditi sklekove ili čučnuti desetke, ponekad stotine puta. Čuli smo kako su ljudi padali, kako su ih tukli, kako su polijevali vodu na one koji su se onesvijestili. A onda su ih odvezli natrag u ćeliju i otišli do susjednih vrata, i do drugih – sve se približavalo… U takvim je trenucima vrlo teško nositi se sa svojim unutarnjim osjećajem, jer je to strah koji paralizira. Zapravo, bojala sam se da u nekom trenutku neću moći kontrolirati svoj strah, on će zavladati mnom. Nisam bila sigurna da neću učiniti nešto što si kasnije neću moći oprostiti. Srećom, to se nije dogodilo, ali bilo je teško.
Taj je strah bio vrlo jasno povezan s približavanjem boli, fizičkom patnjom. A pristup tjelesne patnje bio je vrlo jasno identificiran kao signal približavanja smrti. Da je došla korak bliže, dva, tri. To je ono što mučenje i zlostavljanje čine zatvorenicima. U pravnom jeziku to se naziva manipulacijom smrću. Na tome je izgrađen ruski sustav.
Tada su te prakse prestale, ali nasilje se povremeno koristilo i za takozvanu neposlušnost. Kada je kazneni postupak protiv mene izmišljen, nije bilo premlaćivanja, ali ta je mogućnost uvijek ostala. S vremena na vrijeme, kad su me doveli da potpišem dokumente, lisice i taktička rukavica bili su na stolu, kao podsjetnik. Tijekom prvog ispitivanja u kaznenom predmetu tukli su me u jetru rukom u taktičkoj rukavici – to je vrlo neugodno, nikome ne savjetujem. Bila je to manipulacija strahom.
Maksym Butkevych na Ukrajinskom katoličkom sveučilištu. Autor fotografije: Oleksandr Urban
Što se tiče moralnog nasilja, bilo mi je puno lakše izdržati ga, jer njihove metode nisu djelovale na mene, uvijek sam imao nešto za reći. Ponekad nisam morao odgovarati jer je bilo malo opasno. Ali mislim da smo bili u tako različitim svjetovima s većinom ispitivača da su moji odgovori samo uništili njihovu strategiju.
Na primjer, ako mi je rečeno da je tragedija “kada Slaveni ubijaju Slavene”, odgovorio bih da je “za mene tragedija kada ljudi ubijaju ljude, tko god oni bili”.
I gledajući ispitivača koji mi je to rekao, bilo je jasno da on uopće nije razmišljao u toj perspektivi, nije razmišljao o ljudima, već je gledao na rat sa stajališta etničke pripadnosti i identifikacije. Moje su riječi prekinule ovu liniju razgovora.
Ne baš pametni ispitivači često vrše pritisak na zatvorenike zbog narativa o “adin ljudima, adin jeziku, pravoslavnoj vjeri, djedovima koji su se borili”. Ali to nije uspjelo ni s kim. Ali pametniji od njih pokušali su nekako varati zbog društveno-ekonomskih problema: korupcije, oligarhije, socijalne nepravde. I bolje je funkcioniralo kod mnogih ljudi. Ljudi se nisu slomili, ne, ali su bili malo potreseni. Gotovo svi s kojima sam bio u zatočeništvu bili su ljudi koji su radili rukama: nešto su proizvodili, prevozili ili uzgajali, neki su imali svoje male tvrtke. Naravno, tijekom svog života stalno su se suočavali s korupcijom, nepravednim suđenjima, društvenom nejednakošću i stoga su znali da je to slučaj.
Često su mi govorili: vaši političari, zastupnici, oligarsi, njihova djeca se ne bore. Zašto vozači traktora, poljoprivrednici, vozači, bravari i mehaničari sjede s vama? Zašto ih štitite? Zašto se borite za njih? Trebali ste sada ležati u Luhanskoj stepi, ali imate sreće što sjedite ovdje. Rekao sam da sam, naravno, razmišljao o tome i da me uopće nije briga što drugi rade. Važno mi je koja je moja odgovornost. Tada sam se sjetio citata koji se nalazi u jednoj od poslanica apostola Pavla: “Svatko stoji ili pada pred svojim Bogom.” I zapravo, moram znati gdje stojim, a gdje padam. Oni će odgovarati za sebe, a ja ću odgovarati za sebe, tako da me nije briga tko što radi. Nakon toga nisu mi imali što reći.
Uvijek su me pitali jesam li glasao za Zelenskog, zašto ga branim, kako se ponašam prema njemu. Odgovorio sam da se prema Zelenskom odnosim kao što se časnik Oružanih snaga Ukrajine odnosi prema vrhovnom zapovjedniku tijekom rata. I ova linija razgovora također je bila odsječena.
Ova tehnika mi je cijelo vrijeme djelovala. Iako je mnogima bilo teško odoljeti ovom pritisku. Primjećujem da su sredstva fizičkog utjecaja također bila različita. Imao sam sreće jer sam trpio manje batina i mučenja od drugih. Mnogi od onih koji su bili u zarobljeništvu sa mnom, uključujući i osuđene ratne zarobljenike, prošli su kroz mnogo okrutnija mučenja, kroz pravi pakao. Bog me spasio.
Maksym Butkevych pušten je iz zatočeništva 18. listopada 2024. Autor fotografije: Oleksandr Urban
Maxime, u intervju DW, spomenuli ste da je vaš pradjed ubijen od strane NKVD-a 1938. godine. Njega su, kao i vas, Moskovljani osudili u izmišljenom kaznenom slučaju. Čini se da su Ukrajinci u začaranom krugu tragične povijesti. Kako to možete objasniti?
Znate, nisam o tome razmišljao kao o začaranom krugu. Stvarno sam se sjetio svog pradjeda, koji se upravo vratio s prvog ispitivanja u mom “kaznenom predmetu”, koji nije bio uključen u sam slučaj. Slučaj je službeno otvoren 19. kolovoza 2022., a ispitivanje je održano 13. kolovoza. Bila je to svojevrsna sesija zastrašivanja upotrebom nasilja. Iznijeli su mi svoje izglede za ono što će se dogoditi ako pristanem ili se ne složim i potpišem dokument. Negdje nakon otprilike četiri ili pet sati ovog ispitivanja, vratio sam se u ćeliju. Nisam mogao držati glavu, ali naslonjen na zid, prva osoba na koju sam pomislio bio je moj pradjed, koji je ustrijeljen 1938. kao neprijatelj naroda.
Prethodno sam dobio pristup dosjeu svog pradjeda, koji ima protokol o njegovom ispitivanju. A tu je i pitanje kada i kako je moj pradjed regrutiran u kontrarevolucionarnu mrežu koja je trebala provoditi sabotaže, pripremati se za rat i raditi kao strana obavještajna špijunska mreža. Odgovorio je da ga nitko nije regrutirao, da nije sudjelovao u nečemu sličnom i da ne zna o čemu govori. Sljedeća primjedba istražitelja je “znamo da lažete, da je zapravo sve bilo ovako i onako”. A onda njegov odgovor na ovo pitanje: “Da, priznajem da sam lagao, stvarno sam regrutiran.” Prije sam teoretski pretpostavio, ali sada, iz vlastitog praktičnog iskustva, savršeno razumijem što se dogodilo između njegovog prvog odgovora i sljedećeg pitanja i drugog odgovora mog pradjeda.
U zatočeništvu sam imao osjećaj da je 84 godine nakon pogubljenja mog pradjeda, njegov praunuk u susjednoj regiji potpisao svjedočanstvo da je učinio ono što nije učinio. Osuđen sam na 13 godina strogog režima. Ovo nije samo još jedno stoljeće, već i još jedno tisućljeće. Ali to je isti stroj i potpuno iste metode.
Ustrajnost ovog ruskog kaznenog stroja, koji nije uništen, nije zaustavljen izvan naše sjeveroistočne granice, ne samo da je ostao netaknut, već je i povratio snagu, pio krv, nabubrio, vladao svime i nastavio svoje postojanje. Ovaj krug se može prekinuti samo njegovim uništavanjem.
Sada, kada se Ukrajinci brane i brane ono što nam je najvažnije: slobodu, dostojanstvo, mogućnost izbora budućeg života, jedan od naših zadataka je uništiti ovaj stroj. Ako, ne daj Bože, ne preživimo, onda će i dalje postojati. A onda, tko zna za koliko desetljeća, nečiji unuci ili praunuci bit će prisiljeni ponovno potpisati svjedočanstva protiv sebe, a onda će se taj kontinuitet nastaviti. Naš zadatak je zaustaviti ga i uništiti.
Nedavno ste se vratili iz Sjedinjenih Država i tamo ste nastupali. Jeste li osjetili razumijevanje onih ljudi s kojima ste razgovarali da ruska teroristička mašinerija mora biti uništena? Razumiju li doista što je Rusija i kakav je to rat?
Da i ne. S jedne strane, upoznao sam ljude za koje se čini da razumiju o čemu govorimo. Naravno, oni to ne žive kao mi, ali barem na razini racionalne analize razumiju suštinu.
Postoje i drugi ljudi koji suosjećaju s nama i imaju želju pomoći i podržati one koji se bore za pravu stvar i brane se. Ali čini mi se da im nedostaje svijest da ovo nije lokalna rusko-ukrajinska priča negdje u istočnoj Europi. Oni ne razumiju da je to mnogo globalnije. Amerikanci znaju da ruska propaganda predstavlja rat kao sukob između Rusije i Zapada, Rusije i Sjedinjenih Država, Rusije i Europe. Ali po mom mišljenju, oni to ne shvaćaju previše ozbiljno. Ali uzalud. Jer u ovom ratu ne radi se teritorija, a pogotovo ne o resursima, to je mnogo globalnija priča. Čini mi se da ljudi na Zapadu ne razumiju da su već uključeni u ovaj proces, htjeli oni to ili ne, i da su naši gubici naši zajednički gubici s njima, a naše pobjede su naše zajedničke pobjede.
Spomenuli ste rusku propagandu koja je poput virusa zahvatila informacijski prostor. Kako se tome može suprotstaviti na domaćem i međunarodnom planu, jer je to propaganda na globalnoj razini, koja je, čini se, već nadmašila čak i Hitlerovu propagandu?
Čini mi se da takvu propagandnu mašineriju koju je izgradila Rusija nismo vidjeli ne samo mi, već i generacije prije nas. Ovo je možda najveći propagandni stroj u modernoj povijesti.
Godine 2008. kao novinar bio sam sa snimateljem tijekom rusko-gruzijskog rata u Suhumiju u Abhaziji. A u hotelu u kojem sam odsjeo bio je televizor s dva TV kanala: jednim lokalnim abhaskim (emitirao je nekoliko sati dnevno i uglavnom su bile vijesti na ruskom ili abhaskom, neki etnički plesovi), a drugi kanal bio je Rossiya-24, koji je, sukladno tome, emitirao danonoćno. I gledao sam ga između snimanja. Oko trećeg dana uhvatio sam se kako mislim da možda nešto ne razumijem, ili možda stvarno postoji neko racionalno zrno u činjenici da oni [російські медіа] Reći… Uhvatio sam se kako to radim i pomislio: “Wow, nije loše.”
Tada sam došao do zaključka da se bavim i percipiram rezultate rada najvećeg propagandnog stroja koji sam ikada vidio.
U svibnju 2014. bio sam u Donjecku i tamo su na televiziji emitirali ruski TV kanali. I shvatio sam da je u usporedbi s onim što je bilo u svibnju 2014., 2008. bio vrtić. Jer 2014. godine to je već bila puno veća propagandna mašinerija, gdje su mediji bili samo dio nje. U praksi je bilo moguće vidjeti interakciju propagandista, hakera i diverzantskih skupina na terenu, koji su koordinirali svoje akcije.
Maksim Butkevič govorio je o ruskoj propagandi tijekom zatočeništva. Autor fotografije: Oleksandr Urban
A ono što sada imamo još uvijek je mnogo moćnije nego što je bilo 2014. godine. Isti narativi u različitim formulacijama guraju se različitoj publici, kroz različite kanale. Postoji eksploatacija društvenih mreža, ponekad nepismenih, a često i vrlo kompetentnih radova s moralnim i psihološkim stanjem ljudi, posebno onih umornih od rata iscrpljivanja.
Ukrajina više nije u fokusu međunarodnih medija. Na kraju treće godine rata, za stranu publiku, ovo je samo još jedan rat, od kojeg su, unatoč simpatijama prema jednoj od strana, svi umorni. Nažalost, nismo prvi koji su prošli kroz tragične događaje. Sjetite se što se dogodilo s ratom u Siriji – ovo je igra umora od istih vijesti. Ako igrate kompetentno (a Rusija igra kompetentnu igru), to vam omogućuje da gurnete ove narative.
Što učiniti u vezi s tim? Nikada nisam bio pobornik činjenice da, za razliku od ruske propagandne mašinerije, moramo izgraditi vlastitu zrcalnu propagandnu mašineriju, koja bi radila na isti način samo sa znakom plus. Dva su razloga za to. Prvi je nesrazmjer resursa. Nažalost, izgrađena je ruska propagandna mašinerija, uspostavljena na mnogim regionalnim i lokalnim sukobima, podmazana ogromnim naftnim novcem. Nemamo takve resurse i, srećom, nismo sudjelovali u vojnim sukobima u drugim zemljama.
Drugo, pokušaj zrcaljenja takve propagande vjerojatno neće biti uspješan jednostavno zato što neprijatelj sve gradi isključivo na lažima. Ali čini mi se da imamo prednost. Naša prednost je asimetrična, jer si možemo priuštiti ono što oni ne mogu: javnu raspravu, raspravu, raznolikost mišljenja. I tu je, zapravo, stranačka linija, kako su rekli, pokrivena. Umjesto toga, naši narativi dolaze odozdo, a ne odozgo. U našoj zemlji ljudi, zajednice sami generiraju i šire ove poruke.
Sada je vrlo važno, posebno u vanjskoj komunikaciji i u unutarnjoj komunikaciji, ne dopustiti da se izbriše ljudska dimenzija onoga što se događa. Kada govorimo o drugom izgubljenom naselju, ili o onima koji su bili ili su zarobljeni, ili o onima koji su umrli, tada se ljudske priče brišu brojevima. Stoga je iznimno važno zadržati ljudsku dimenziju rata, pokazati koliko su nam ljudi važni i vrijedni. Za nas se u ovom ratu ne radi o zemlji, već prvenstveno o ljudima. I iz ove perspektive, ljudi u različitim zajednicama i u različitim zemljama mogu se uspoređivati s nama. Tada odjednom priča prestaje biti daleka, već postaje individualna, što joj druga osoba može nametnutii barem otprilike razumjeti što se događa.
Drugi važan aspekt su vrijednosti. O vrijednostima moramo govoriti ne kao o nekoj vrsti apstrakcije, već kao o onome za što se zalažemo i što branimo. Tada će svijetu biti jasno da ovo nije lokalna rusko-ukrajinska, istočnoeuropska povijest, već da je ta povijest globalna, važna za sve koji žele živjeti slobodno i bez straha. Moramo raditi s tim samouvjereno i tvrdoglavo, bez obzira na to što se događa. Imamo se na što osloniti, moramo stajati na tome.
Maksym, bio si izvan informacijskog konteksta gotovo dvije i pol godine i nisi znao što se događa u Ukrajini. Kakav je bio vaš dojam nakon povratka, koliko se Ukrajina promijenila tijekom tog vremena? Kako se rat promijenio, mi, i, u konačnici, naš neprijatelj?
U koloniji nisam znao što se događa u Ukrajini. Mogao sam zamisliti nešto kad je već postojao pristup medijima, odnosno ruskoj propagandi, ali neka zrnca informacija mogla su se izvući odatle. Na primjer, već u koloniji sve akcije rodbine zatvorenika redovito su prikazane u programu Skabeeve. Rusi su to predstavili kao da su naši rođaci u očaju, ukrajinske “takozvane vlasti” zaboravile su na zatvorenike, iskoristile ih, bacile i tako dalje. Ali znali smo da smo mi i ljudi poput nas zapamćeni da se borimo za nas. U srcu zemlje u ratu održava se masovni događaj, zapravo masovni prosvjed, čak i u ratnim uvjetima – to je značilo da je Ukrajina slobodna. U Rusiji je to nemoguće. Međutim, nisam mogao zamisliti što se zapravo događa.
Nakon povratka iz kolonije imao sam višeslojni dojam s mnogo različitih komponenti, koji se stalno nadopunjavao. Bojao sam se puno gorih promjena, posebno da će Ukrajina biti siromašnija, čvršća, da će prava i građanske slobode biti svedene na minimum pod izlikom rata, da će sve oko sebe biti sivo i umorno. I vratit ću se u zemlju u kojoj, naravno, postoje ograničenja prava i sloboda, što je neizbježno u ratnim vremenima, ali postoji raznolikost mišljenja, javna rasprava, sloboda tiska.
Sjećam se jednog od mojih prvih razgovora s roditeljima nakon puštanja na slobodu, a oni su rekli da su uznemireni vijestima koje su pročitali u medijima. Odgovorio sam da je vijest vrlo tužna, ali ovdje ima pozitivnog. Nisu me razumjeli, ali sam im to objasnio. Jako dugo sam bio u informacijskom polju ruske propagande, gdje je sve super: Rusi pobjeđuju, idu naprijed, okruženi neprijateljima koji ih mrze jer su tako cool, a vodi ih mudar vođa. S njima je sve u redu. A onda sam se vratio kući, otvorio medije, i bilo je užasa, korupcije, skandala, i razumijem da sam se našao u slobodnoj zemlji gdje se o tome može razgovarati. U Rusiji je to nemoguće, ali u Ukrajini je moguće. To mi je bilo vrlo važno.
Butkevych je govorio o svojim dojmovima o promjenama u Ukrajini koje je vidio nakon povratka iz zatočeništva. Autor fotografije: Oleksandr Urban
Također me zabavljao pravi procvat u svim područjima kulture i umjetnosti. Danas je nemoguće kupiti ulaznice ne samo za premijere kazališnih predstava, već i za koncerte klasične, barokne glazbe. Bio sam zadivljen nevjerojatnim brojem knjižara koje su se otvorile. Ja sam čovjek knjiga i tekstova – to mi je jako važno. Prije nego što sam uhvaćen, vidio sam krajnje pesimističnu prognozu ukrajinskog izdavaštva knjiga. U proljeće 2022. napisano je da je većina proizvodnih pogona uništena, a osim toga, tijekom rata ljudi ne kupuju knjige, već kupuju, relativno govoreći, pancirke. Ali ne, ljudi kupuju knjige i objavljuju knjige, njihov asortiman je ogroman i to je apsolutno nevjerojatno.
Sigurno smo postali čvršći i umorniji – to je neizbježno. Ljudi s pesimističnim stavovima rekli su mi da Kijev živi kao da nema rata, kao da je negdje daleko, a ovdje je neka vrsta klupsko-boemsko-barskog života, gdje su samo ročnici u punom jeku. Apsolutno nisam imao takav dojam kad sam se vratio u glavni grad. Kijev je bio u sivim i crnim tonovima ne samo u odjeći, već i u raspoloženjima. Ovo je vrlo sabran grad – glavni grad zemlje koja vodi rat za opstanak. Postoji poseban odnos prema vojnom osoblju. U 2022. bilo je nevjerojatno, postojao je stalni osjećaj zahvalnosti ljudi za ono što štitimo. Sada je sve složenije, ali još uvijek postoji.
Vidim da postoji određeni hedonizam u vrijeme krize. Mnogi ljudi slave život jednostavno zato što razumiju da se nema gdje odgoditi: može stići u bilo kojem trenutku. Ali u svakom mjestu za zabavu, baru ili kafiću, prvo što vidite je plakat s QR kodom za donacije za brigadu, pukovniju ili jedinicu. Volontiranje je postalo sastavni dio vremenablato života. Donacije su postale pravilo za stotine tisuća ljudi. Događaju se apsolutno nevjerojatne stvari, a sve to u pozadini umora, iscrpljenosti, strašne tuge koja nas je progutala. Ali nekako se nosimo s tim, s obzirom na to da nitko nije mislio da će rat trajati tri godine. Na neki način, čudo je da stojimo. Stoga sam, u usporedbi s onim čega sam se bojao, bio prilično ugodno iznenađen onim što sam vidio.
Naravno, postoje promjene u sustavu donošenja odluka u zemlji, došlo je do određene centralizacije. S obzirom na ratne uvjete, to je bilo neizbježno. Nadam se samo da oni koji sada donose odluke u državi razumiju da je ovo privremeno prisilno stanje. I da se nitko neće držati ovlasti koje je de facto dobio zbog tragedije obrambenog oslobodilačkog rata, te da će se što prije vratiti pluralističkom, fleksibilnijem mehanizmu donošenja odluka.
Kako vidite kraj ovog rata?
Kraj rata je vrlo teško pitanje. Svi ratovi završavaju pregovorima, osim onih u kojima jedna strana potpuno uništava drugu (institucionalno ili fizički, nažalost, i to je moguće). Prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, pregovori će se održati. Kao rezultat ovih pregovora, Ukrajina i mi, kao zajednica, trebali bismo dobiti stvarna sigurnosna jamstva s tehnički propisanim mehanizmima. Zašto nas ne mogu ponovno napasti i što će se dogoditi ako napadnu? Tko će nam i s kojim sredstvima priskočiti u pomoć?
Ako nema takvih jamstava, rat neće završiti. Doći će do primirja, predaha koji će omogućiti neprijatelju da se mobilizira, okupi snage, privuče najodvratnije diktature na svijetu na svoju stranu (što se već djelomično dogodilo) i nastavi rat s mnogo većom snagom, snagom i tugom koju to donosi. Stoga su jedini kraj rata, barem na određeno vrijeme, sigurnosna jamstva. Hoće li to biti članstvo u NATO-u, ili niz bilateralnih sporazuma o uzajamnoj pomoći i podršci u slučaju napada – ne znam. Nisam političar ili obrambeni strateg. Ali ako se to ne dogodi, rat neće završiti, može doći do prekida.
Dugoročno se nadam da će prije ili kasnije biti moguće zaštititi naše ljude koji su ostali na okupiranim teritorijima. Možda ne vojnim sredstvima, ali nadam se da će se to dogoditi. Iznimno sam zabrinut zbog onoga što se sada govori – da će dio okupiranih teritorija ostati pod de facto kontrolom Rusije. Nemam fetišizam za teritorijalni integritet, ali gubitak kontrole nad dijelom teritorija konačno je uništenje europskog sigurnosnog sustava koji je stvoren nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, glavno je da će stotine tisuća naših sugrađana zapravo ostati taoci agresorske države. To me jako brine. Nadam se da će nam se prije ili kasnije ti ljudi vratiti.
Naravno, htjeli mi to ili ne, sve dok Rusija graniči s nama u obliku u kojem jest, ili u nekom drugom sličnom obliku, bit ćemo stalno ugroženi. Morat ćemo hodati vrlo tankom linijom između stalne spremnosti da se branimo i imamo odgovarajuće resurse za sebe, te očuvanja slobode i poštivanja ljudskih prava unutar zemlje. Vrlo je teško, ali moguće.
Vjerujem da to možemo. Sve ove tri godine rata punih razmjera, stalno se suočavamo s gotovo nemogućim zadacima. Hvala Bogu, uspijevamo se nositi s većinom. Nadam se da ćemo to moći nastaviti činiti.
Maksym Butkevych tijekom svog govora na UCU-u. Autor fotografije: Oleksandr Urban
Maxim, postao si počasni govornik na Proslave diplomiranja na Ukrajinskom katoličkom sveučilištu. Ovo je velika čast za nas. Hvala vam što ste pronašli priliku da dođete na UCU. Kakvi su vaši dojmovi o ovom susretu i sveučilištu?
Imam sjajan dojam o sveučilištu. Ovo mi nije prvi put na UCU-u, ali ovdje sam već dugo vremena. Za to vrijeme sveučilište je raslo i raslo. Ne samo fizičko širenje (povećanje broja učenika), iako se i to osjeća, već i kvalitativni razvoj. I to je ono što treba cijeniti, jer je to jedna od najboljih praksi na koju se treba usredotočiti. Ovdje nema osjećaja inercije, a još manje stagnacije (nešto što je svojstveno mnogim drugim ustanovama). Na UCU-u postoji osjećaj pokreta, dinamike i što je najvažnije, odgovora, ponekad čak i proaktivnog odgovora, na izazove koje postavlja sadašnjost. Ovdje se radi o modernom Ukrajinskom katoličkom sveučilištu.
Poštivanje različitosti i otvorenost prema svima koji žele studirati ovdje bili su i ostaju karakteristični za UCU. Iskreno se nadam da će se unatoč ratnim vremenima i specifičnostima visokoškolske ustanove to nastaviti. Iako sam imao samo kratkiHitan kontakt sa sveučilišnom zajednicom, ali imao sam dojam otvorenosti i kvalitete. Jako mi se sviđa.
Glavna fotografija: Alexander Urban
