“Imao sam vrlo dobre razgovore s Putinom. Imao sam vrlo dobre razgovore sa Zelenskim, a prije četiri tjedna nitko nije razgovarao ni s kim. O tome se nije ni razmišljalo. Nitko nije mislio da se mir može postići… Dat ćemo sve od sebe da dobijemo najbolju ponudu za obje strane. Ali za Ukrajinu ćemo se jako potruditi da sklopimo dobar dogovor kako bi mogli vratiti što više (teritorija – ur.)”, još jednom se američki predsjednik Donald Trump pohvalio svojim mirovnim i posredničkim vještinama na sastanku američke vlade.
Treba li shvatiti da šef Bijele kuće planira pomoći Ukrajini u deokupaciji teritorija koje je Rusija zauzela? Teško. To bi već bilo predobro i bilo bi previše u suprotnosti s Trumpovim trendom smirivanja Vladimira Putina. Umjesto toga, američki vođa misli da će Ukrajina osigurati teritorije koje već kontrolira. A to je, po njegovom mišljenju, već za sreću za Kijev.
Iako je pokušaj da u principu pogodi što je Trump mislio, što mu je bilo u glavi, potpuno nezahvalan zadatak. Može izdati nekoliko kontradiktornih izjava u tjedan dana i uopće se ne brinuti o tome. Stoga se svaka teza koju je iznio samo jednom ne odnosi na ništa, a izgradnja bilo kakvih pretpostavki na njezinoj osnovi bila bi gubljenje vremena i truda.
Ali u svakom slučaju, mirovni proces koji je pokrenuo Trump je u pokretu. S jedne strane, to ne može ne ugoditi nama, Ukrajincima. S druge strane, mirovni proces zahtijeva bolne kompromise od Ukrajine. Bolno i neugodno za žrtvu agresije. Stoga bi u petak, 28. veljače, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij trebao stići u Washington na sastanak s Trumpom, barem kako bi jasnije ocrtali ukrajinsku poziciju i granice mogućeg kompromisa.
Na današnji dan strane trebaju potpisati dugotrajan sporazum, koji se po inerciji naziva i “o rijetkim zemnim mineralima”, iako je odavno stekao mnogo širu pokrivenost. Dogovoru stranaka prethodili su prilično teški pregovori, koji su često bili popraćeni uvredama, pritužbama, pa čak i ucjenama druge strane. Većim dijelom to se čulo s američke strane, točnije iz usta Trumpa. Ukrajina, a posebno Zelenski, uzvratili su i protunapadali pola snage samo kada se verbalni napad bivše savezničke zemlje nije mogao tolerirati.
Ali, hvala Bogu, ovo teško razdoblje je prošlo, postignut je kompromis. Uostalom, Kijev je ovdje bio u puno nepovoljnijoj situaciji, jer se radilo o sudbini američke vojne pomoći, koja je egzistencijalno važna za Ukrajinu.
Vrijedno je opisati bit dokumenta u barem nekoliko riječi, kao i proces transformacije njegovog sadržaja. Podsjetimo, sam Zelenski je prvi govorio o nadolazećem “dogovoru o rijetkim zemljama” prošle godine. Na taj je način pokušao namamiti potencijalnog američkog investitora u Ukrajinu kako bi razvio ukrajinske minerale. Pa, zašto ne, posao kao posao. Ukrajina će istodobno dobiti određena sigurnosna jamstva.
Trump je, nakon inauguracije i ulaska u proces rusko-ukrajinske pacifikacije, spomenuo ovaj prijedlog i uputio svoju vladu da razvije odgovarajući sporazum. Prva verzija ovog dokumenta viđena je u Kijevu 12. veljače, kada je američki ministar financija Scott Bessent došao u Ukrajinu kako bi osobno predao nacrt “sporazuma o rijetkim zemljama” Zelenskom. Vidjeli su to i bili užasnuti. Sporazum nas je vratio u vrijeme velikih geografskih otkrića, kada su španjolski konkvistadori prisilili američke starosjedioce (koji su se smatrali Indijancima) da se odreknu svog prirodnog bogatstva za ogledala i staklene ogrlice. Nije poznato kojim se čudom u dogovoru pojavila luda cifra – 500 milijardi dolara, koje Ukrajina navodno duguje Sjedinjenim Državama za vojnu i financijsku pomoć pruženu od ruske invazije punih razmjera. Naša je publikacija više puta pisala da ova brojka nema nikakve veze sa stvarnošću. Osim toga, pomoć, koja je zapravo bila višestruko skromnija, pružena je na osnovi bespovratnih sredstava, odnosno u načelu nije predviđala povrat ili naknadu. Više ni ne pribjegavamo takvim pretencioznim stvarima da je Ukrajina to već platila krvlju svojih sinova i kćeri…
Početni prijedlog Trumpove administracije također je pozivao na stvaranje investicijskog fonda za oporavak, u kojem Sjedinjene Države raspolažu 100-postotnom financijskom kontrolom. Ukrajina bi morala prenijeti 50 % prihoda od vađenja svih svojih minerala, uključujući naftu, plin i povezanu infrastrukturu. Nije iznenađujuće da su ukrajinske vlasti takve uvjete prepoznale kao neprihvatljive. I odbila je Washington. Ukrajinska strana uvjerava da je odbila “nježno”, američka strana tvrdi da je “nepristojna”. Pretpostavimo da je istina negdje između.
“Neću potpisati ono što ću morati dati 10 generacija Ukrajinaca”, objasnio je Zelenskij svoju nepopustljivost na posljednjoj konferenciji za novinare.
PisTijekom neuspješnog prvog pokušaja, američka strana je Ukrajini dala još nekoliko opcija za sporazume. Ali svi su pretpostavili da Ukrajina zapravo gubi kontrolu nad svojim mineralima, koji, prema Ustavu, pripadaju cijelom ukrajinskom narodu. I to ne samo preko podzemlja, preko cijele rudarske infrastrukture, uključujući transport. Trumpova administracija cinično je ucjenjivala Ukrajinu, koja je dala sve od sebe da obuzda rusku okupacijsku invaziju. Pa, dobro, doći će vrijeme, podsjetit ćemo ih na ovo. Sada se moramo pobrinuti za opstanak države i nacije u vremenima egzistencijalne prijetnje.
Na kraju, Sjedinjene Države, nailazeći na željezni ukrajinski otpor, odustale su od svojih zahtjeva za tih mitskih 500 milijardi dolara. I općenito, u vezi s bilo kakvom naknadom za pomoć koju je pružila prethodna američka administracija na temelju bespovratnih sredstava. Pokušaji da se stavi šapo na rudarsku infrastrukturu također su napušteni u Washingtonu.
Iako Kijev nije osigurao da jasna sigurnosna jamstva za Ukrajinu budu uključena u tekst sporazuma. Izdanje Politico pozivajući se na riječi američkog dužnosnika, on tvrdi da su sigurnosna jamstva za Ukrajinu još uvijek navedena, ali “vrlo općenito”. A Washington tvrdi da postojanje sporazuma samo po sebi pruža potrebna jamstva. Naravno, s tim se možemo raspravljati, ali nećemo, jer stvar još nije dovršena.
Na posljednjem brifingu, Donald Trump, odgovarajući na pitanja novinara o tome što će Ukrajina dobiti u zamjenu za sporazum o mineralima, osvrnuo se na pomoć koju su već pružile Sjedinjene Države, kao i na “mnoge… vojnu opremu i pravo na nastavak borbe.” Odnosno, Trump nam je dopustio da se “nastavimo boriti”. Na tome smo mu iskreno zahvalni, jer je to mogao zabraniti.
Uostalom, tekst sporazuma, koji bi trebao biti potpisan u Bijeloj kući u petak, uopće ne sadrži stroge obveze strana. Ne uključuje mineralne resurse koji već donose prihode ukrajinskom proračunu, odnosno neće utjecati na trenutne aktivnosti Naftogaza ili Ukrnafte, najvećih proizvođača plina i nafte u zemlji. Tekst dokumenta već je objavljen New York Times, Financial Times i “Ekonomska istina». Umjesto toga, može se nazvati okvirnim sporazumom.
Strane su, prema dokumentu, preuzele jedinstvenu obvezu – započeti međuvladine pregovore o novom sporazumu o već spomenutom Investicijskom fondu za obnovu.
“Sporazum o mineralnim resursima samo je dio cjelokupne slike. Više puta smo čuli od američke administracije da je to dio većeg plana”, rekla je potpredsjednica vlade za europske i euroatlantske integracije i ministrica pravosuđa Ukrajine Olha Stefanishyna u intervjuu za Financial Times. Što je “veći plan” i hoće li uopće biti – možemo samo nagađati. Sada imamo na stolu ovaj okvirni sporazum, koji su neki pametnjakovići već nazvali “Budimpeštanskim memorandumom, naprotiv”. Odnosno, dokument koji će Trmap i Zelenski potpisati u petak imat će istu pravnu težinu kao i onaj zloglasni dokument potpisan tri desetljeća ranije i koji nije postao jedinstvena zaštita od invazije na Ukrajinu, a jedan od potpisnika memoranduma. Sada novi dokument američkoj strani neće dati nikakva zakonska prava na ukrajinske minerale ili infrastrukturu. Ali barem će zadovoljiti Trumpov ego i omogućiti mu da pokaže svoju vještinu velikog pregovarača Amerikancima. A Ukrajina će dobiti određeni predah i šansu da nova američka administracija nastavi vojnu pomoć Ukrajini kako bi nam financijski osigurala “pravo na obranu”.
