Značajno je da se godišnjica ruske invazije na Ukrajinu otprilike poklapa s godišnjicom početka ruske operacije okupacije Krima. Uostalom, prvi događaj nekako slijedi iz drugog. S velikom vjerojatnošću može se pretpostaviti da da je bilo moguće spriječiti okupaciju Krima u veljači 2014., tada, najvjerojatnije, ne bi bilo invazije na Donbas u travnju iste godine, a time i tragedije 24. veljače 2022. Jesu li to naivni razlozi i da bi se ruska invazija dogodila na ovaj ili onaj način – sa ili bez okupiranog Krima i ORDLO-a? I je li u načelu postojala šansa da se zaštiti Krim, a da se ne dopusti njegova okupacija? Je li imalo smisla pokušati pružiti pravi otpor?
Znamo da je operacija zauzimanja ukrajinskog poluotoka započela 20. veljače 2014. Odnosno, dok je Viktor Janukovič još bio u Bankovi, još uvijek se smatrao punopravnim predsjednikom i pregovarao je s oporbom i stranim posrednicima. Je li itko očekivao da će uskoro pokupiti sve svoje manate i požuriti u Rusiju? Da će ga Vrhovna Rada lišiti ovlasti i izabrati Oleksandra Turčinova za privremenog predsjednika? Ne, za to nitko nije ni znao na dan početka “krimske operacije”. Osim što je Kremlj mogao posumnjati da će pobunjeni prosvjednici na Majdanu upasti u predsjedničku rezidenciju i silom svrgnuti Janukoviča. Ali to nije ništa drugo nego hipoteza koja, iskreno govoreći, ne korelira previše sa stvarnošću, unatoč agresivnim izjavama nekih sudionika Revolucije dostojanstva.
27. veljače na Krimu su se iznenada pojavili “zeleni ljudi” – prvi “ihtamneti” koji su, prema ruskom diktatoru Putinu, “kupovali vojne uniforme i oružje na vojnom tržištu”. Nove ukrajinske vlasti, u zbrci radikalnih promjena, nisu imale vremena na vrijeme reagirati na alarmantan razvoj događaja. A onda je vrijeme očito igralo protiv Ukrajine i prozor prilike za otpor se približavao fantastičnom brzinom. Jer dok se vojno-političko vodstvo u Kijevu oporavljalo, “mali zeleni ljudi” zajedno s “Kozacima” zauzimali su upravne zgrade, blokirali ukrajinske vojne jedinice, a tamo ih je bilo mnogo i mogli su se odupirati godinama.
U veljači 2016., odnosno dvije godine nakon opisanih događaja, Vijeće za nacionalnu sigurnost i obranu Ukrajine skinulo je oznaku tajnosti s transkripta sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu Ukrajine, koji se održao 28. veljače 2014., u vezi s tadašnjim događajima na Krimu. Objavljivanje transkripta imalo je učinak informacijske bombe. Uostalom, političke glasine su jedno, a objavljuju se službeni dokumenti koji postaju one “tvrdoglave činjenice” koje se ne mogu tako lako odbaciti.
Evo nekoliko citata. Prvo, izvješće tadašnjeg ministra obrane Ukrajine Ihora Tenjuha o spremnosti ukrajinske vojske u zemlji općenito, a posebno na Krimu, da se suprotstavi pokušajima ruske okupacije: “Nismo spremni za rat punih razmjera. Treba nam vremena, treba nam pomoć… Govorit ću iskreno. Danas nemamo vojsku. Sustavno su ga uništavali Janukovič i njegova pratnja pod vodstvom ruskih specijalnih službi. Danas iz cijele zemlje možemo okupiti vojnu skupinu od oko 5 tisuća vojnika sposobnih za obavljanje borbene misije. Možemo ih baciti na Krim, ali to neće riješiti problem Krima. Jednostavno ćemo ih tamo staviti. A što učiniti s tisućama kilometara granice i ruskim pripremama za invaziju? Kad ujutro dođu iz Černihivske oblasti, bit će u Kijevu do večeri.”
Gospodin Tenjuh je također rekao da je ne samo Krim, već i cijela Ukrajina okružena neprijateljskim trupama duž perimetra s tri strane (osim zapadne). “U smjerovima Kijeva, Harkova i Donjecka već je koncentrirano 38 tisuća ljudi, 761 jedinica naoružane tenkovske opreme, 2200 oklopnih vozila, 720 topničkih raketnih sustava za višestruko lansiranje, kao i do 40 jurišnih helikoptera i 90 helikoptera za borbenu potporu te 90 jurišnih zrakoplova. U Crnom moru je 80 ratnih brodova Ruske Federacije otišlo na borbenu dužnost”, upozorio je tadašnji šef vojnog odjela.
Je li vrijedilo pokušati učiniti barem nešto čak i u tako nepovoljnoj situaciji? Pa, na primjer, deblokirati vojne jedinice, jer ih je blokirala šačica prerušenih “Kozaka”. I također dati zapovijed marincima da oslobode državne objekte od naoružanih “neidentificiranih” osoba. Također je bilo moguće povući tenkove i blokirati republikanske autoceste itd.
Možda je to bilo moguće, ali što da kažem sada, jer povijest nema uvjetni način. Zašto onda nije usvojen učinkovit plan za suprotstavljanje okupaciji na sastanku Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu prije 11 godina? Koji je tada zagovarao odlučnu akciju – prije svega vršitelj dužnosti predsjednika Oleksandr Turčinov. Transkript jasno pokazuje kako stavlja na glasanje nacrt odluke Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu o uvođenju izvanrednog stanja: “Tko je za? Jasan. “Za” – samo Turčinov. To znači dao odluka nije donesena.” Nije uzalud dobio nadimak “Krvavi pastor”.
Tko se najodlučnije protivio aktivnim akcijama? Bivša šefica Turčinova je Julija Timošenko. Zašto je bila prisutna na tako važnom sastanku Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu ostaje misterij. Uostalom, ona dugo nije bila na čelu vlade, nije imala čak ni zamjenički mandat ili bilo kakvu minimalnu državnu funkciju – samo potvrdu o puštanju iz zatvora. Da, ona je obična građanka, pa, ona je i političarka. Evo što je tada rekla:
“Konzultirao sam se s najiskusnijim ljudima i mogu reći da Putin želi provesti abhazijski scenarij i samo čeka da mu damo razlog. Sjećate li se kako je Saakašvili pao na svoju provokaciju i izgubio! Nemamo pravo ponavljati njegove pogreške. Razgovarao sam i s našim inozemnim partnerima, a oni također potvrđuju da su ruske trupe na granicama i traže da se ne kreću. Moramo ih slušati, jer bez njih smo potpuno nemoćni. Stoga danas moramo moliti cijelu međunarodnu zajednicu da se zauzme za Ukrajinu. To je naša jedina nada. Nijedan tenk ne smije napustiti vojarnu, nijedan vojnik ne smije uzeti oružje, jer bi to značilo gubitak. Nema izvanrednog stanja i nema aktivacije naših trupa. Moramo postati najmiroljubivija nacija na planeti, samo se ponašati kao golubovi mira”, čitamo u transkriptu.
Čitamo i ne vjerujemo. Ili je to stvarno rekla hrabra i borbena Julia. Smiješno je što je kasnije opetovano prigovarala sadašnjem ukrajinskom vodstvu zbog predaje Krima i dokazivala da je spremna ići gotovo sama s mitraljezom kako bi ponovno osvojila okupirani poluotok. Kako je mogla znati da će transkript zatvorenog sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu biti deklasificiran i objavljen, pa čak i vrlo brzo.
No, vrijedi li se žaliti na Juliju Timošenko? Isplati se, ali ne zbog toga. Iza njega se već proteže značajan trag grijeha. Međutim, što se tiče Krima, situacija je zaista bila krajnje neizvjesna, a abhazijski scenarij uplašio je ne samo Timošenko, već i mnoge političare i nepolitičare. I da, naša vojska nije bila spremna za otvoreni oružani sukob s Rusijom, prvenstveno moralno. U to smo se uvjerili u travnju 2014., kada je šačica ruskih razbojnika predvođenih Strelkovom-Girkinom lako zauzela grad za gradom u Donbasu.
A onda smo vjerovali u svemoć Sjedinjenih Država i čvrstu namjeru Washingda zaštiti naš suverenitet, teritorijalni integritet i nepovredivost granica. Sjećate li se poznatog po svojoj ljepoti i apsurdu nenaoružanog marša ukrajinskih pilota Sevastopoljske brigade taktičkog zrakoplovstva pod vodstvom pukovnika Julija Mamchura u vojnoj zračnoj bazi u Belbeku. Ponosno su hodali podignute glave, pjevajući “Još nisam mrtav!”. U rukama nisu imali mitraljeze ni pištolje, samo zastave – plavo-žute i crvene (!?). Krenuli su protiv ruskih okupatora naoružani do zuba. Rusi su izveli nekoliko rafala iz mitraljeza u zrak. Bilo je uzvika: “Ustani, ustani, pričaj! Pucat ćemo u noge.” Kao odgovor, jedan od ukrajinskih pilota je povikao: “Amerika je s nama, cijeli svijet je s nama!”
Odnosno, postojala je velika nada za Sjedinjene Države, za NATO, za njihovu vojnu moć, ekonomsku moć i utjecaj. Mnogi su tada bili sigurni da se Kremlj neće usuditi stati na pruu s takvom snagom. Moglo bi biti tako, ako je Washington stvarno i aktivno stao na našu stranu. Zašto smo vjerovali da će Amerikanci učiniti upravo to? Zato što su još uvijek vjerovali u Budimpeštanski memorandum. Iako ne, riječ “vjerovao” ovdje se baš i ne uklapa. Pokušat ću objasniti o čemu se radi. Da, misleći ljudi shvatili su da memorandum nema ni najmanju pravnu snagu koja bi prisilila “Ameriku i cijeli svijet” da se zauzmu za nas. Bilo je jasno da ovaj dokument nije vrijedan papira na kojem je napisan. Ovdje je teško ne složiti se s predsjednikom Volodimirom Zelenskim, koji je, prema Ukrposhti, rekao: “Budimpeštanski memorandum je!”.
Međutim, postoji pravna snaga, a postoji i zdrav razum. A zdrav razum nam je rekao da bi Sjedinjene Države i druge nuklearne zemlje trebale učiniti sve što je moguće kako bi zaštitile Ukrajinu od zadiranja, bez obzira na to prisiljava li je memorandum ili ne. Zato što se Ukrajina odrekla svog nuklearnog oružja za lipu, odrekla se svog nuklearnog statusa u ime mira i popuštanja međunarodnih napetosti. A ako će potpisnici Budimpeštanskog memoranduma tako lako baciti zemlju koja pristane predati svoje nuklearno oružje nekoj nuklearnoj državi, a još više državi jamcu, još više državi koja je nabavila to oružje i sada prijeti da će ga upotrijebiti protiv iste zemlje koja se odrekla tog oružja, koliko bi se onda idiot usudio odreći se postojećeg nuklearnog kišobrana u budućnosti. Odnosno, cijela politika neširenja nuklearnog oružja, za koju su Sjedinjene Države toliko lobirale, leti pod mačjim repom.
No, pokazalo se da ta logika nije svojstvena Sjedinjenim Državama. Sve što je tadašnji američki predsjednik Barack Obama učinio u ovoj situaciji – To je uporno tražilo od ukrajinskog vodstva da se suzdrži od bilo kakvih akcija aktivnog otpora. I, možda, upravo je to, a ne pacifistički govor gospođe Timošenko, postalo glavni čimbenik sramotnog nedjelovanja ukrajinskog vodstva tijekom “krimske operacije”.
Tko zna, možda ako se počnemo aktivno odupirati, ako bi se naši marinci i drugi vojnici na Krimu prebacili na one akcije koje su predviđene vojnom poveljom, onda Amerika ne bi imala izbora nego da nas vojno podrži. A Rusija se ne bi usudila dalje razvijati operaciju na stranom teritoriju. Međutim, kao što je već spomenuto, povijest nema uvjetni način. Tako smo na kraju dobili okupaciju Krima, invaziju na Donbas i invaziju punih razmjera.
