Ep o Trojanskom ratu upoznaje čitatelja s mnogim legendarnim junacima – i smrtnicima i bogovima. Neki vole impulzivnog i nemilosrdnog Ahileja, drugi plemenitog Hektora ili lukavog Odiseja. No, lik pjesme, koji nikada neće izgubiti svoju važnost, kći je kralja Troje – Kasandre, obdarena darom predviđanja budućnosti. A prokletstvo koje je nametnuo ljubomorni Apolon – nitko nije vjerovao njezinim predviđanjima. Konkretno, kada je Kasandra nagovorila Trojance da ne donose drvenog konja u grad.
U stoljećima i tisućljećima koja su uslijedila nakon Trojanskog rata, mnogi su ljudi vidjeli zle predznake i upozoravali one oko sebe na nepromišljene postupke. Najčešće je beskoristan. Osoba koja poznaje i razumije prošlost na dovoljnoj razini sasvim je sposobna vidjeti analogije između nje i sadašnjosti. Ako je jednom određena kombinacija akcija i čimbenika završila tragedijama, smrću ljudi, gradova ili cijelih država i civilizacija, onda u moderno doba takva kombinacija vjerojatno neće dovesti do pozitivnijih posljedica.
Nedavno je prošla još jedna godišnjica bitke kod Krutyja. Događaj koji je, unatoč slojevima mitologiziranja, vrlo simbolična i vrlo otkrivajuća epizoda ukrajinske povijesti. Ali koliko onih koji barem malo znaju o tijeku događaja, a možda i onih koji su na društvenim mrežama ponovno objavili slike za Dan heroja Krutyja, uhvate neugodne, uznemirujuće paralele s našom sadašnjošću? Možda da. Ali sve je više signala da većina radije nije.
Uostalom, glavno pitanje koje treba postaviti prošlosti nije “tko?”, “što?”, “gdje?” ili “kada?” (iako nema šanse bez njih). Ključno pitanje je “zašto?”. Zašto mlada Ukrajinska Narodna Republika nije uspjela odbiti prvi, još uvijek ne baš snažan boljševički napad prije više od jednog stoljeća? Zašto su Muravjevljevi odredi morali zadržati samo 500 ukrajinskih vojnika na putu za Kijev?
Mnogo je takvih “zašto?” za te događaje, kao i za navođenje manje razloga. Ali neki od njih zaslužuju posebnu pozornost. Na primjer, apatija društva umornog od dugog rata, koji je obuhvatio i civile i mnoge vojnike. Uoči bitke kod Krutyja, vojnici 13. Sich pukovnije napustili su lokaciju ukrajinske vojske i proizvoljno su demobilizirani. Nekoliko dana ranije, jedan od razloga gubitka ključne stanice Bakhmach bio je taj što je borbeni odjel Prve ukrajinske vojne omladinske škole, zbog iscrpljenosti i nedostatka nadopunjavanja/rotacije, u modernoj terminologiji, “otišao u SZCH” u Kijev.
Cijele jedinice proglasile su neutralnost u ratu boljševičke Rusije protiv Ukrajine, smatrajući da to nije njihova stvar – kao i većina vojnika Kijevskog obećanja. Zapovjednik ukrajinskih trupa u smjeru Bahmatska, centurion Nosenko, obratio se 800 vojnika kurena za pomoć. Taras Ševčenko, čije bi sudjelovanje u obrani Krutyja moglo promijeniti tijek bitke. Unatoč svom domoljubnom samozvanju, ovi vojnici Odbio, izražavajući želju za “usvajanjem revolucionarnog [більшовицький] s dužnim poštovanjem i čestitati im kao borcima za radni narod i pružiti im sve vrste potpore”, pozvao na prijenos vlasti u ruke Sovjeta i prosvjedovao protiv “bratoubilačkog rata s Velikoruskim proletarijatom”.
Vrijedno je spomenuti brojne pogreške i zločinačku naivnost vođa mlade ukrajinske države, koji su bili fascinirani revolucionarnim socijalističkim romantizmom, posebno u organizaciji vlastitih oružanih snaga. Godine 2014. odsutnost borbeno spremne vojske, koja je odgovarala političarima i nije smetala gotovo nikome među građanima više od dva desetljeća neovisnosti, gotovo je ponovno postala kobna. Tada je, kao i kasnije, 2022. godine, spasila inicijativa i dovoljna kohezija društva da se odupre agresoru. Još jedan čimbenik koji je uvelike nedostajao tijekom Ukrajinske revolucije 1917.-1921.
U prvim fazama ruske invazije činilo se da su Ukrajinci naučili lekcije od prije stotinu godina. Da se štetnost atamanizma, logike poput “ako nema socijalističke Ukrajine, onda neka je nema” i unutarnji sukobi pred ruskom agresijom nisu uzalud proučavani u svakoj školi. U posljednje vrijeme postaje sve očitije što se čini.
Opet, na vlasti su kratkovidni vođe, kojima su (barem neki) rejtinzi i održavanje vlasti prioritet nad zaštitom države. Opet, postoje sporovi između političara i vojske, iako, srećom, nije došlo do situacije Petliura/Bolbochan. Barem za sada. Opet, neki od vojnika to ne mogu podnijeti u nedostatku dovoljnog broja novaka i stalnog boravka na fronti – otuda i ogroman broj SZCH-a. A to je zato što opet, mnogi Ukrajinci, umorni od dugog rata, biraju vlastitu sigurnost i udobnost kao viši prioritet, a ne zaštitu države. I pronalaze izgovor za to.
Može se izraziti beskrajno ogorčenje zbog postupaka političara, mehanizma mobilizacije, korupcije i drugih nedostataka naših Država je u vremenu rata punih razmjera. Uostalom, sve je zaista jako daleko od idealnog, tako da očito nije dim bez vatre. Ali jedno je izraziti nezadovoljstvo, a drugo slijediti povodac vlastitog neznanja, pomnoženo ruskim informacijskim specijalnim operacijama. Možete kritizirati “busifikaciju”, ali vidjeti najvećeg neprijatelja ne u Rusima i Moskvi, već u vlastitim vojnicima – i napasti ih, a sada ih čak i ubiti – je izvan zdravog razuma. I kritična prijetnja našoj državi i društvu.
Unatoč svim nedostacima, moderna Ukrajina je naša država. A mi, građani, prvenstveno smo odgovorni za njegovo stanje, njegov razvoj, njegovu zaštitu (ako ne na frontu, onda barem svi doprinose ovom cilju najbolje što mogu svojim talentima i mogućnostima) i njegove nedostatke. Uostalom, mi smo ti koji biramo političare, a posebno rado oni koji obećavaju sreću svima, ni za što. Neugodno je to priznati, jer je puno lakše prebaciti odgovornost. Jer vlasti “nisu takve” i mobilizacija je “pogrešna”.
Ali trenutno nemamo drugu Ukrajinu. Možemo ga stvoriti u budućnosti ako ga spremimo sada. Jer ako ne, onda će se trenutni problemi činiti poput cvijeća. Uostalom, nakon gubitka stanice Kruty zbog nedostatka vojnika, u Kijevu je bio “crveni teror” koji su zarobili boljševici. Nakon izgubljenih oslobodilačkih borbi 1917.-1921. – i zbog kormilara i zbog našeg tadašnjeg društva – uslijedila je sovjetska kolektivizacija, gladodomor, pogubljena renesansa i rusifikacija.
Čini se da bi povijest, posebno s modernim mogućnostima za gotovo neograničen pristup informacijama, trebala educirati ljude. Potaknuti ih da ga slušaju i lekcije koje nudi svima. Volio bih se smatrati pretjeranim pesimistom, ali što dalje idete, to se više uvlači tjeskobno iščekivanje. Ako se to nastavi – kako u izvedbi političkih elita, tako i značajnog dijela društva – tada će slika iste Kasandre biti najprikladnija za ukrajinsku povijest. Vidovnjak koji uvijek točno proriče budućnost, ali koji nikada ne želi da ga se čuje. I koji nema drugog izbora nego bespomoćno gledati kako iste fatalne pogreške svaki put dovode do istih tragičnih završetaka.
Trojanski konj je već na našem pragu. Ali još uvijek nije kasno da ga se na vrijeme riješimo i utješimo nesretnu Ukrajinku Clio-Cassandru.
