Treću godišnjicu ruske invazije na Ukrajinu doživljavam s pomiješanim osjećajima, pretpostavljam, kao i većina sunarodnjaka. Pesimistična raspoloženja izazvana promjenama likova u Bijeloj kući, koja nam prijete smanjenjem vojne potpore, a time i pogoršanjem situacije na bojnom polju, rastvaraju se u mirisnom ulju nade za brzi kraj krvavog rata.
Malo je ljudi prije tri godine očekivalo da će rat trajati tako dugo. Hoće li ga biti moguće dovršiti u bliskoj budućnosti? Malo je vjerojatno da će se itko danas usuditi dati jasan, nedvosmislen odgovor na ovo pitanje. Postoji samo nada. Ali postojao je prije tri godine. Sjećam se kako sam 24. veljače 2022., čim sam doživio prvi šok od vijesti i raketnih napada, napisao naivnu objavu na Facebooku, gdje sam izrazio nadu, ali da postoji nada, gotovo uvjerenje, da invazija punih razmjera neće moći dugo trajati. Čak i ako to nisu Arestovičeva “dva ili tri tjedna”, ali ipak sama Rusija, Putin i redovni članovi Kremlja ne trebaju dugi rat. Na kraju, ruskih snaga mobiliziranih u to vrijeme bilo je izuzetno malo za provođenje punopravne okupacije. A kako Rusi zamišljaju ovu okupaciju? Zašto napadaju naše teritorije, zauzimaju neki ukrajinski grad ili selo i što dalje? Vozit će smiješne automobile sa zvučnicima i pozvati zaprepaštene ukrajinske građane da se dođu prijaviti u ured zapovjednika. Barem je takve sablasne slike nacrtala moja mašta, ekstrapolirajući na današnje vremenske okvire iz sovjetskih filmova o Drugom svjetskom ratu. Pa, potpuna besmislica u XXI stoljeću.
No, vrlo brzo je došlo do razumijevanja da je ova makabra koju su donijeli ruski okupatori sada postala naša stvarnost. Na okupiranim područjima nisu se pojavili samo zapovjednički uredi, okupacijske uprave, već i komore za mučenje, pa čak i moderni Babin Jars. Riječ “Buča” zvučala je kao strašno upozorenje cijelom svijetu, koji se iz imena grada u blizini Kijeva pretvorio u opću definiciju zločina ruskih okupatora.
A prije invazije, mnogi ljudi u svijetu općenito, a posebno u Ukrajini, pretpostavljali su da će zaista doći do pravog rata punih razmjera. Iskreno priznajem, bio sam 99 posto uvjeren da se to neće dogoditi, da se Rusija neće usuditi počiniti ovaj ludi čin. I to nikako zbog izjava našeg predsjednika Volodimira Zelenskog, njegovih “roštilja” uvjeravanja. Ne.
Samo sam pokušao razmišljati logično. I logika mi je takvu sliku sasvim jasno prikazala. Sadašnji sustav svemira sa svojim globalističkim tendencijama, snažnim ekonomskim, političkim i kulturnim vezama nevjerojatno je koristan za Rusiju. Rusija i Kina dvije su glavne koristi od takvog sustava, donosi im bilijune dolara profita, omogućuje državnim čelnicima da se obogate i istovremeno održavaju društvo na zadovoljavajućoj društveno-ekonomskoj razini. Sustav osigurava održivi razvoj obiju država, lojalnost elita i poslušnost plebsa. Omogućuje vam provedbu najfantastičnijih projekata i razvoj sve potrebne socijalne infrastrukture. No, unatoč zdravom razumu, Rusija je ipak odlučila uništiti ovaj prosperitet, ovaj atraktivan svjetski sustav, a Kina je dala zeleno svjetlo za to, samo tražeći da rat ne započne do 20. veljače 2022., odnosno do zatvaranja Olimpijskih igara u Pekingu.
Nedavno sam slušao intervju s jednim od najuglednijih članova popularnog ruskog TV kluba “Što? Negdje? Kada?” Rovšana Askerova, koji je na vrijeme pobjegao iz Rusije i sada živi u jednoj od zapadnih zemalja, kritizira Putinov režim i nema ni najmanju želju za povratkom. Što mi je privuklo pažnju u ovom intervjuu? Njegove pohvale Moskvi: “Jako sam volio Moskvu. Mislim da je to bio najbolji grad na Zemlji ikada. Bio je to idealan grad za život. Grad za ljude… A sada je ovaj grad nestao. Država ga je uništila.” Može se složiti s Askerovljevim izjavama o Moskvi (a takvo divljenje prema “predratnoj” Moskvi čuo sam od više osoba, i to ne samo od Rusa), može se biti skeptičan prema njima, ali neosporna je činjenica da je u Rusiji, posebno u njezinim velikim gradovima (ne samo u Moskvi i Sankt Peterburgu), postojao dobro uhranjen, ugodan život na prilično visokoj društvenoj razini. Također je činjenica da ga je “država uništila”.
Zašto? Prolazna veličina, “ustajanje s koljena”, “tako da svi poštuju (strahove)”, “uzima u obzir naše interese”. Ali sve je bilo tu. Rusija je bila u elitnom klubu najutjecajnijih zemalja svijeta – G8. Ruski čelnici dočekani su u svim glavnim gradovima na pet kontinenata, svjetski čelnici došli su u Moskvu bez ikakvih problema, posebno na paradu na Crvenom trgu 9. svibnja. Rusi su pozvani na globalne projekte: energiju, sigurnost, svemir itd. Dakle, što je to bilo ako ne globalni utjecaj i svjetsko poštovanje? Koji su vam drugi znakovi pažnje nedostajali?
Sjećate li se kajanja njemačkog predsjednika Franka-Waltera Steinmeiera, koje je on izrazio u ožujku 2022. za”Moja procjena je bila da Vladimir Putin ne bi želio platiti za potpunu ekonomsku, političku i moralnu propast svoje zemlje za svoje imperijalno ludilo. Kao i drugi, pogriješio sam.”
Steinmeier, bivša njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Emmanuel Macron i drugi zapadni političari najviše lige bili su uvjereni da će ruska uključenost u europsko gospodarstvo, aktivna trgovina s njom i kretanje kapitala apsolutno jamčiti dobrosusjedski suživot. Da će Moskva napustiti svoju agresivnu politiku, uključujući i prema Ukrajini i drugim bivšim sovjetskim republikama, čak i ako su odabrale zapadni vektor razvoja. Da, sve te potpore zapadne politike bile su pogrešne. Pokazalo se da se najneočekivanije (oprostite na tautologiji) akcije mogu očekivati od Rusije u njenim nesretnim postupcima.
Ali vratimo se nadi. Ako promatrate situaciju na bojnom polju, stječete dojam da nema mirisa mira, intenzitet granatiranja i napada samo raste. Dakle, odakle dolazi nada? Nastala je mirotvornom hiperaktivnošću američkog predsjednika Donalda Trumpa. Još mjesec dana nije bio u Ovalnom uredu, ali se već uspio dogovoriti s Putinom o početku pregovora o okončanju rusko-ukrajinskog rata, imenovati odgovorne za proces, poslati izaslanstvo u Saudijsku Arabiju, koja se već sastala s predstavnicima Kremlja, pa čak i dogovoriti nešto. Amerikanci i Rusi još se nisu dogovorili o prekidu vatre u Ukrajini, već samo o obnovi diplomatskih odnosa kao i obično. Što se tiče Ukrajine, oni su samo pristali pregovarati. Ali to je već nešto.
Kako će mirovni proces ići dalje? Teško je predvidjeti jer je nova američka administracija napravila puno pogrešaka prije početka pregovora. Bijela kuća je zapravo otvorila sve svoje adute, ostavljajući sebi minimum prostora za igru. Dakle, što je ostalo u rezervi – ukrajinski suverenitet, naše teritorije, naši životi? Rusi su, s druge strane, očito odlučni da ne prave nikakve kompromise. Iako, možda jednostavno ne znamo, a u međuvremenu je Trump sakrio adut u rukavu, a pretvarajući se da je naivan, natjerao je Ruse da izgube budnost. Da, ja sam taj koji ulijeva optimizam. Ali želim vjerovati da je “sve nestalo” – kao što je rekao jedan ukrajinski političar. Da su te smiješne i uvredljive izjave Trumpa o Ukrajini, Zelenskom, Putinu itd. samo magla koja stvara zaštitnu zavjesu za izvođenje lukavog poteza.
U svakom slučaju, Kijev će sada morati pomno pratiti da podmukli “sporazum” koji bi ignorirao ukrajinske interese nije sklopljen iza njegovih leđa. Istodobno, bit će potrebno bliže surađivati s europskim partnerima, koji sada ostaju praktički jedini saveznici, jedina nada da Kremlj neće u potpunosti progutati Ukrajinu. Europske prijestolnice sve su svjesnije da će, ako Putin ne bude zaustavljen u Ukrajini, definitivno krenuti dalje na zapad. I više ne samo da shvaćaju, već razmišljaju o stvarnim mjerama opreza.
