Predsjednik Ukrajine nedavno je dao glasnu izjavu o nuklearnom oružju. U intervjuu za talijanske novine Il Foglio Volodimir Zelenskij izrazio je mišljenje da je prijenos ukrajinskog nuklearnog arsenala 1994. godine pod pritiskom Sjedinjenih Država i Rusije bio ne samo opasan, već i donekle tragična pogreška, posebno u svjetlu razvoja događaja nakon 2014. godine. Koliko je takvo gledište prikladno u današnjim uvjetima?
Dopustite mi da vas podsjetim da su problem Budimpeštanskog memoranduma (dokument prema kojem je Ukrajina prebacila bojeve glave u Rusiju) više puta potaknule razne ukrajinske političke snage. Istodobno, bivši predsjednik Leonid Kravchuk, koji je potpisao ovaj papir, nema pravnu snagu, nisu se čule razočaravajuće riječi. Svojedobno je strpljivo objašnjavao da je država morala poduzeti tako nepopularan korak iz sigurnosnih razloga i s obzirom na nedostatak novca: bojeve glave su istjecale, postajale su iznimno opasne, a Ukrajina u to vrijeme nije imala 80 milijardi dolara da ih zamijeni.
Razmatranje Budimpeštanskog memoranduma izvan konteksta geopolitičkih događaja tih godina ne samo da je neobećavajuće, već i u osnovi pogrešno. U to je vrijeme svjetska zajednica nastojala ojačati međunarodnu sigurnost i smanjiti broj nuklearnih sila. Pitanje neširenja nuklearnog oružja bilo je jedan od prioriteta u međunarodnoj politici, a Ukrajina nije mogla ignorirati ovaj globalni trend. Odluku o prijenosu nuklearnog arsenala diktirala je upravo potreba da se pokaže predanost miru i želja za gospodarskom suradnjom s vodećim zemljama.
Nažalost, tadašnjem vodstvu Ukrajine nedostajalo je predviđanja, a dokument je sastavljen potpuno pogrešno. Sigurnosna jamstva koja je Ukrajina navodno dobila od Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Rusije pokazala su se praznim riječima. Iza njih nije bilo ništa praktično. Upravo je to, a ne nedostatak nuklearnog oružja, ruski diktator Putin iskoristio kada je pokrenuo agresiju na Ukrajinu. Osjetite razliku.
Koliko god to paradoksalno zvučalo, Ukrajina danas ne bi trebala žaliti što nema nuklearno oružje. Rat koji je potaknuo razbojnik Kremlja, srećom, nije prešao opasnu liniju preko koje bi mogla doći globalna apokalipsa. To se nije dogodilo, kao što proizlazi iz izvještaja svjetskih medija, posebno zahvaljujući Kini, koja je Putinu rekla “ne” kada je razmišljao o pokretanju “ograničenog” nuklearnog udara na Ukrajinu 2022. godine.
Tko zna kakav bi stav Kina zauzela po ovom pitanju da Ukrajina ima nuklearno oružje. Ne zaboravite da Nebesko Carstvo ima mnogo prijateljskije odnose s Moskvom nego s Kijevom.
Naravno, povijest nema uvjetni način. Pa ipak, (barem da ohladimo usijane glave) vrijedi razmisliti: bi li Ukrajina mogla upotrijebiti nuklearno oružje za obranu od jačeg agresora koji je koristio samo konvencionalno oružje? Ne, ne i ne! Kad bi Ukrajina to pokušala učiniti, Zapad, Kina i mnoge druge zemlje vjerojatno bi je tretirale potpuno drugačije. Nitko ne želi progutati nuklearnu prašinu zbog inkontinencije svojih susjeda.
Moramo biti realni – naša odgovornost prema našim potomcima obvezuje nas na to. Danas čak ni tako moćna zemlja kao što su Sjedinjene Države ne pokušava mjeriti nuklearne mišiće s Rusijom. Ako, ne daj Bože, netko u Ukrajini razmišlja o obnovi nuklearnog arsenala i pokušaju ga zamahnuti, situacija se neće razvijati u njihovu korist. U nuklearnom sukobu nema pobjednika.
Cijeli tijek svjetskih događaja govori da se Ukrajina mora pomiriti sa svojim statusom bez nuklearnog oružja. Pa čak i biti ponosan na to. Svojedobno je mlada zemlja dala vrlo značajan doprinos razoružanju i jačanju međunarodne sigurnosti. To treba cijeniti. I civilizirane zemlje, ne sumnjam, to su cijenile, zbog čega nisu ostavile Ukrajinu samu sa zlonamjernim prekršiteljem međunarodnog prava.
Druga stvar je da takvi sudionici Budimpeštanskog memoranduma, poput utjecajnih Sjedinjenih Država i Velike Britanije, snose punu moralnu odgovornost za činjenicu da su se njihova jamstva pokazala vrlo nepouzdanima. Ako uzmemo u obzir poziciju Ukrajine u ovom kontekstu, to može biti mnogo povoljnije od prigovaranja na nedostatak nuklearnih bojevih glava.
Pitanje morala i etike nije prazna fraza za zapadne zemlje. Općenito, to je jednako onome što se često naziva zapadnjačkim vrijednostima. Oni, te vrijednosti, nisu dopustile Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji, Njemačkoj i brojnim drugim zemljama da stoje po strani i ravnodušno gledaju kako Kremlj čini genocid nad ukrajinskim narodom. I neće dopustiti nikome da dođe na vlast u Sjedinjenim Državama. Siguran sam da i Donald Trump to razumije.
Ne možete vratiti prošlost. Ali možete i trebate učiti iz pogrešaka iz prošlosti. Ova banalna istina posebno je relevantna sada, kada se raspravlja o izgradnji budućeg mirovnog pakta s agresorskom zemljom Rusijom. Na riječi ludog Putina ne može se vjerovati. Potrebna su nam praktična, ako mogu tako reći, fizička jamstva da će Ukrajina biti pouzdano zaštićena u slučaju novog napada agresivnog susjeda. Imperijalne ambicije u Ruskoj Federaciji neće odmah nestati ni nakon smrti diktatora Kremlja. Zapadna koalicija uvijek mora biti spremna udariti i njega i njegovog nasljednika u lice.
Ako izjava predsjednika Zelenskog nije bila samo politički naglasak, već snažan signal cijelom svijetu da stvarna sigurnost zahtijeva ne samo papirnate sporazume, već i konkretna jamstva, posebno od zapadnih partnera, ovo je korak u pravom smjeru. Ali čak ni u ovom slučaju, ukrajinsko vodstvo ne bi se trebalo odvojiti od stvarnosti geopolitike.
U intervjuu za talijansku publikaciju, ukrajinski predsjednik rekao je da je u mirnodopsko vrijeme članstvo u NATO-u jamstvo sigurnosti, a u ratu jake vojske. “Bilo je opasno mijenjati ga uzalud, u najmanju ruku. Bilo je potrebno promijeniti stvarna sigurnosna jamstva, a tada je (tijekom potpisivanja Budimpeštanskog memoranduma – ur.) to bio samo NATO. Da budem iskren, danas je to samo NATO”, inzistirao je Zelenskij.
Ako ovdje ima ikakve logike, ona je prilično kontradiktorna za današnju situaciju. Gledajte, mir još nije došao, tako da nema govora o jamstvima NATO-a. To proizlazi iz izjava Zelenskog. A kada rat završi, ukrajinska vojska bit će glavno jamstvo protiv ponavljanja ruske agresije. Čini se da nisam ništa iskrivio riječima Vladimira Aleksandroviča.
Što slijedi iz ovoga? Mislim da bi bilo mudro odgoditi pitanje pridruživanja NATO-u za povoljnije vrijeme. U današnjim uvjetima to samo stavlja zapadne partnere Ukrajine u težak položaj: ne mogu reći “da”, a njihove vrijednosti im ne dopuštaju da kažu “ne”. Kao rezultat toga, razgovor o ovoj temi pretvara se u dugo i prazno brbljanje, odvlačeći pažnju od glavnog problema dana – zaustavljanja rata.
Ali u izjavi Zelenskog postoji racionalno zrno, naime: u slučaju rata Ukrajina bi se trebala osloniti samo na svoju vojsku. Doista, primjer Izraela jasno pokazuje da njegova borbeno spremna vojska brani zemlju mnogo bolje od strane.
U isto vrijeme, pravi prijatelji nikada neće odbiti odgovarajuću financijsku i vojno-tehničku pomoć. Mislim da će takvu izgradnju budućeg mirovnog sporazuma s Rusijom puno spremnije podržati ukrajinski partneri i da će brzo dovesti do zaustavljanja krvoprolića. U isto vrijeme, UN bi mogao neko vrijeme rasporediti mirovne snage na liniji kontakta. A u budućnosti će sve ovisiti o tome kako će Ukrajina koristiti vrijeme i međunarodnu pomoć.
