Prošlog petka, američki sud djelomično je suspendirao provedbu plana predsjednika Donalda Trumpa o eliminaciji Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID), dopuštajući svojim zaposlenicima da se vrate na posao. Međutim, negativni val ovog poteza Bijele kuće već se počeo širiti svijetom. Za Ukrajinu je to dovelo ne samo do prekida financiranja projekata nevladinih organizacija, već i do neugodnijih gubitaka.
Ova Trumpova odluka posebno je dovela do verzija koje bacaju sumnju na općeprihvaćeno tumačenje događaja na Euromajdanu 2013.-2014. u Ukrajini i zapadnim zemljama. Među ovim zborom “zviždača” ističe se intervju s američkim političarom, Trumpovim kandidatom za mjesto šefa Ministarstva zdravstva, Robertom F. Kennedyjem Jr., u kojem tvrdi da su u tom razdoblju Sjedinjene Države izdvojile najmanje 5 milijardi dolara za financiranje prosvjeda u Ukrajini.
Kennedy Jr. je rekao da je takvo financiranje odigralo ključnu ulogu u svrgavanju Janukovičeve vlade. U isto vrijeme, Trumpov suradnik optužio je bivšu američku državnu tajnicu Victoriju Nuland da je sudjelovala u organiziranju promjene vlasti u Ukrajini, tjerajući političare koji nisu podržavali prozapadni kurs da to učine. Ova se izjava apsolutno uklapa u jedan od glavnih narativa Kremlja, gdje se Euromajdan doživljava kao “državni udar” organiziran izvana, uz izravno sudjelovanje zapadnih zemalja. Ali je li to doista tako?
Pitanje nije tako nevino kao što bi se moglo činiti. Kao što znate, ruski diktator Putin i njegove pristaše više su puta naglašavali da su Majdan i svrgavanje Janukoviča prisilili Rusiju da anektira Krim i započne neprijateljstva u istočnoj Ukrajini. Naravno, fašistički gospodar Kremlja jednostavno se trza, pokušavajući svojim kršenjima međunarodnog prava dati barem neki legitimitet.
U međuvremenu, Euromajdan je bio rezultat masovnog pokreta koji je započeo kao mirni skupovi i demonstracije, čiji su razlog bile činjenice besramne korupcije Janukoviča, njegovog sina i njihovih suučesnika u preraspodjeli imovine, kao i slučajevi divlje samovolje tadašnje policije i druge činjenice bezakonja. Sjećam se da je grupno silovanje i premlaćivanje mlade žene od strane “policajaca” u jednom od malih ukrajinskih gradova izazvalo val ogorčenja bez presedana u Ukrajini. U normalnoj zemlji stanovništvo ne bi trebalo tolerirati takve činjenice.
Janukovič i društvo otvoreno su sve to ignorirali, vjerujući u svoju nekažnjivost. I u jednom trenutku, šef režima odlučio je da može sam odlučiti o sudbini naroda. To se dogodilo u studenom 2013., kada je Janukovič potpuno neočekivano, izdajnički odbio potpisati Sporazum o pridruživanju s Europskom unijom. Ljudi su se dugo pripremali za ovaj događaj, gotovo cijela zemlja mu se nadala. A onda… jednom, a predsjednik, preziran od većine građana, sam je odlučio da Ukrajina ne mora ići u Europsku uniju. To je izazvalo šok. To nije moglo a da ne izazove šok. Studenti su izašli s prosvjedom, mirnim i malobrojnim. I odvedeni su po naredbi “odozgo” i brutalno pretučeni, i pretučeni tako da samo potpuno ravnodušni ljudi nisu mogli biti ogorčeni. Tako su građani došli na Majdan.
Od prvog dana, kada su deseci tisuća Ukrajinaca najavili neodređenu prosvjednu akciju na glavnom trgu glavnog grada, postalo je jasno: to nije bio samo prosvjed protiv jedne konkretne odluke odvratnog predsjednika, već zahtjev većine stanovništva zemlje za promjene, za bolji život, za rješavanje bezakonja od strane suca, tužitelja, policijske “mafije” i lopovskih oligarha. Ljudi ne samo u Kijevu, već i u drugim gradovima izašli su na trgove tražeći promjene. Kao svjedok tih događaja potvrđujem: građani nisu tražili ništa dodatno, samo su pozivali na reforme, poštene izbore i borbu protiv destruktivne korupcije. I ono što je vrijedno pažnje, za te ideale nisu se borile samo javne organizacije i aktivisti, već i stotine tisuća građana koji nisu bili povezani ni s jednom političkom strankom.
Također je važno da su prosvjedi u početku bili nenasilni. Situacija se počela mijenjati tek kada su agencije za provođenje zakona počele oštro gušiti prosvjede u Kijevu, posebno nakon pucnjave na prosvjednike 18. i 20. veljače. Potpuno neopravdana upotreba sile protiv mirnih prosvjednika izazvala je radikalizaciju prosvjeda. Na ishod događaja snažno je utjecala i činjenica da se Janukovič pokazao kao kratkovidan i kukavički političar, odbio je pregovarati s oporbom i pokušao se sakriti iza snaga sigurnosti. Kao rezultat toga, njegova se moć počela raspadati. Ishod sukoba je odlučen.
S obzirom na te događaje, nikada ne treba zaboraviti: Janukovičevo uklanjanje s vlasti formalizirano je, prvo, nakon njegovog bijega, a drugo, službenom rezolucijom Vrhovne rade. Bila je to savršeno legitimna odluka legitimno izabranog parlamenta, koji je, pozivajući se na predsjednikovu nesposobnost da obavlja svoje službene dužnostiKy, usvojio je zakon o njegovoj ostavci. Taj je proces bio potpuno legitiman u pravnom smislu, iako se odvijao u uvjetima političke nestabilnosti. Općenito, riječ “državni udar” u ovom je slučaju potpuno neprikladna.
Neki kritičari Euromajdana te događaje nazivaju državnim udarom, jer je navodno postojala financijska potpora prosvjedima izvana, a očajni prosvjednici nisu uvijek djelovali mirno. Međutim, ako detaljnije analiziramo, postaje jasno da su svi izdaci Majdana financirani donacijama ukrajinskih građana. I nikakav novac nije utjecao na suštinu onoga što se dogodilo, već je samo pomogao da se izbjegnu pretjerano veliki “domaći” problemi na Majdanu i još više žrtava.
Bilo je nemoguće organizirati Majdan u takvim razmjerima izvana. Postao je simbol spontanog narodnog ustanka protiv autoritarnog režima. To nije bilo samo uklanjanje s vlasti vladara koji je djelovao suprotno interesima naroda, već stvarni zahtjev društva za demokracijom, za promjenom sustava, za oslobođenjem od režima koji je ograničavao temeljne slobode. Ljudi na Majdanu zahtijevali su ne samo promjenu vlasti, već i promjene u samom političkom sustavu, prijelaz na otvoreniji i transparentniji državni sustav. Njihovi postupci bili su usmjereni na vraćanje njihovih prava, a ne na nasilno uništavanje državne moći.
Osim toga, vrijedi podsjetiti da prosvjedi na Majdanu nisu bili popraćeni nasilnim zauzimanjem državnih objekata, kao što je to obično slučaj tijekom državnih udara. Tako su prosvjednici privremeno koristili neke upravne zgrade (Dom sindikata, Gradsko vijeće Kijeva), ali samo kako bi spriječili hipotermiju ljudi zimi i organizirali medicinsku skrb.
Za razliku od klasičnog puča, prosvjednici nisu pokušavali uspostaviti svoju moć silom, već su djelovali isprva samo u okviru političke borbe, a kasnije – kako bi se obranili od oružanog nasilja snaga sigurnosti.
Također je važno da je nakon Janukovičeva bijega vlast u zemlji zapravo prešla na legitimno izabranu Vrhovnu Radu. Danas se može puno raspravljati o tome koliko su dobro ili loše narodni zastupnici tih godina koristili prozor prilike koji se otvorio za zakašnjele transformacije. Ali činjenica ostaje: ukrajinski narod uspio je odbiti autoritarni režim, koji je bio arogantan. Iako su u narednim godinama ideali Majdana donekle kontaminirani snagom Petra Porošenka, događaji na Majdanu 2013.-2014. postali su živopisna potvrda da su Ukrajinci spremni boriti se za svoja prava, za demokraciju i slobodu. U tome se, usput, značajno razlikuju od Rusa.
Jednom, u prvim godinama nakon Euromajdana, morao sam te događaje nazvati “cijepljenjem protiv autoritarizma”. Sjećam se da se neki čitatelji nisu složili: kažu da nije bilo cijepljenja – pogledajte samo što Porošenko i društvo rade. Ali život je potvrdio moju ispravnost. Porošenkov nereizbor 2019., unatoč svim nedostacima tih izbora, dokaz je da Ukrajinci nisu izgubili vjeru u demokratske procese.
Da, loše je što na izborima 2019. mnogi ukrajinski građani zapravo nisu glasali za Zelenskog, već protiv Porošenka. Da, loše je što se Volodimir Oleksandrovych, skrivajući se iza izvanrednog stanja, također pokazao kao autokrat čak i kada to nije bilo izravno povezano s odbijanjem vanjske agresije. No, bez obzira na to kako gledamo na ono što se dogodilo s vrhunca sadašnjosti, tada se tijekom glasanja 2019. dogodilo ono što se sa sigurnošću može nazvati voljom naroda. Da, ne baš svjesno, ali ipak potpuno slobodno. Imati slobodu izbora je skupo, s vremenom će iz nje izrasti nešto progresivno i kreativno. To je postalo moguće, posebno zahvaljujući Euromajdanu.
Danas, unatoč teškim iskušenjima s kojima se Ukrajina suočava zbog prisutnosti tako opakog susjeda kao što je Putinova Rusija, ukrajinski narod i dalje teži demokratskim promjenama. Jasno to vidim kao novinar koji radi u medijima više od desetak godina. Ukrajinsko novinarstvo je živo! Nije ga mogao uništiti provladin telethon “United News”, na koji su uzalud potrošene milijarde. Nije dala ostavku pod pritiskom onih koji su na vlasti i vreća s novcem – usput, uglavnom zahvaljujući pomoći USAID. Može se očekivati da nakon završetka rata, kada Ukrajina ponovno stekne sigurnost i stabilnost, ljudi neće trpjeti autoritarnost, bez obzira od koga dolazi. Cijepljenje primljeno u oštroj zimi 2013.-2014. neće dopustiti Ukrajincima da postanu stado bez riječi, a istovremeno će pomoći u rješavanju takvih problema bez protuustavnih državnih udara.
