U bliskoj budućnosti vjerojatno ćemo se suočiti s ozbiljnim diplomatskim bitkama u kojima će se odlučivati o sudbini Ukrajine i sigurnosnoj konfiguraciji na europskom kontinentu. Unatoč geografskoj blizini europskih država, još uvijek se čini da će Sjedinjene Države imati odlučujuću riječ u ovom pitanju. Službeni Bruxelles imat će sporednu ulogu. Bilo kako bilo, nova administracija Donalda Trumpa povremeno emitira signale da je sada vrijeme da Europa snosi glavni teret suprotstavljanja ruskom imperijalizmu. No, može li se Stari svijet nositi s tako odgovornom misijom?
Savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Donalda Trumpa, Mike Volz, rekao je 9. veljače da bi Europa trebala preuzeti sigurnosna jamstva za Ukrajinu nakon rata. A Sjedinjene Države moraju nadoknaditi troškove vojne pomoći Ukrajini dobivanjem pristupa rijetkim zemnim metalima.
“Ključno načelo ovdje je da Europljani moraju preuzeti ovaj sukob. Predsjednik Trump će tome stati na kraj, a onda, što se tiče sigurnosnih jamstava, definitivno će biti na Europljanima”, rekao je Mike Volz u intervjuu za NBC News. No, postoji nekoliko dobrih razloga zašto se moderna Europa možda neće moći nositi s tako ambicioznim zadatkom.
Nakon završetka Hladnog rata, europske zemlje su donekle ponovile put Ukrajine i masovno smanjile svoje vojske i troškove obrane. U sklopu ovog tečaja, većina zemalja kontinenta također je prešla na profesionalnu vojsku i napustila praksu regrutacije u cijeloj zemlji. Profesionalna vojska svakako ima svoje prednosti. No, obilježen je znatno manjim brojem vojnog osoblja. Osim toga, kao što pokazuje europsko iskustvo, lako je ukinuti univerzalnu vojnu službu. Ali vrlo ga je teško obnoviti u slučaju ekstremnih situacija.
Sve europske vojske nakon raspada SSSR-a doživjele su ozbiljno smanjenje. Prema Međunarodnom institutu za strateške studije, broj oružanih snaga Ruske Federacije sada iznosi oko 1,1 milijun vojnika. Francuska ima najveću vojsku među zemljama EU – oko 270 tisuća. Slijede Njemačka – 183 tisuće, Italija – 165 tisuća, Velika Britanija – 144 tisuće, Grčka – 142 tisuće, Španjolska – 120 tisuća i Poljska – 114 tisuća vojnika. Takve snage nisu dovoljne da govore o učinkovitom odvraćanju od potencijalne agresije ili pouzdano jamče sigurnost. Za usporedbu, 1990-ih njemački Bundeswehr imao je 534 tisuće vojnika, francuske oružane snage – 499 tisuća ljudi, britanska vojska – više od 300 tisuća vojnika.
Osim smanjenja broja vojnog osoblja, od početka 90-ih dolazi do stalnog smanjenja količine vojne opreme u vlasništvu europskih zemalja. Prema Centru za strateške i međunarodne studije (CSIS), pomorska moć kontinenta prepolovila se od 1990. godine. Europske su zemlje 1990. imale 200 velikih površinskih ratnih brodova i 129 podmornica, a 2021. – 116 odnosno 66. Ako se zračne snage vodećih vojnih država Europe i dalje održavaju na relativno visokoj razini, tada je broj jedinica kopnene vojne opreme preskroman da bi se činila ozbiljna sila. Na primjer, Velika Britanija Ima 213 tenkova, 71 samohodni top, Italija – 200 tenkova i 64 samohodna topa, Francuska – 222 tenka i 96 samohodnih topova, te Njemačka – 295 tenkova i 134 samohodna topa.
Po inerciji smo navikli Europu smatrati gospodarskim središtem planeta s najvišim životnim standardom. U određenoj mjeri to je još uvijek istina. Ali postoji još nešto što je istina. Gospodarska moć EU-a u globalnoj dimenziji stalno se smanjuje od početka XXI. stoljeća. Ako zemlje bivšeg socijalističkog tabora i dalje pokazuju opipljive stope rasta BDP-a, onda se gospodarstva zapadne Europe razvijaju presporo barem posljednja dva desetljeća. Štoviše, rast europskog BDP-a već je dugi niz godina najniži na planeti među ostalim regijama svijeta. Gospodarstvo EU-a poraslo je 2024. za 0,8 %. Za usporedbu, BDP Sjedinjenih Država porastao je za 2,8% prošle godine, Kine – za 5%, Indije – za gotovo 7%. U 2008. godini gospodarstva eurozone i Sjedinjenih Država bila su gotovo identična i iznosila su više od 14 bilijuna dolara. U 2024. BDP Europske unije procjenjuje se na 18,98 bilijuna dolara. Dok je američko gospodarstvo jedan i pol puta veće – oko 29 bilijuna dolara. Kineska ekonomska snaga uskoro će nadmašiti europsku. U 2024. njegov BDP premašio je granicu od 18,2 bilijuna dolara.
U rujnu prošle godine bivši šef Europske središnje banke (ESB) i bivši talijanski premijer Mario Draghi predstavio je izvješće o budućnosti europske konkurentnosti. Dokument je opisao razočaravajuću stvarnost koja ukazuje na opasan gubitak konkurentnosti Europske unije. Smanjenje ekonomske moći i znanstveno i tehnološko zaostajanje za Sjedinjenim Državama i Kinom prije ili kasnije pretvorit će se u slabljenje geopolitičkog utjecaja. Europi su potrebne ozbiljne reforme ako planira ostati svjetska sila u budućnosti. A također i uPrimjetan je porast produktivnosti rada i demontaža nepotrebnih elemenata birokratske regulacije.
Europa je također u ideološkoj krizi i prolazi kroz razdoblje složenih društvenih transformacija. Preispitivanje njihove kolonijalne prošlosti dovelo je do formiranja morbidnog kulta krivnje u mnogim zemljama. Politika multikulturalizma, koju već nekoliko desetljeća provode vodeće političke snage, pokazala se pogrešnom. Pojava desetaka milijuna imigranata iz drugih kultura i civilizacija u Europi u kratkom vremenskom razdoblju dovela je do povećanja društvene napetosti, porasta kriminala i pojave paralelnih zajednica koje nisu bile integrirane u zapadno društvo. Postupno je pitanje migracija došlo do izražaja među problemima koji najviše zabrinjavaju Europljane. Klasične stranke lijevog i desnog centra dugo su radije ne primjećivale ovaj problem ili su ga olako tretirale. Pošteno i razumljivo nezadovoljstvo javnosti tradicionalnim političkim strankama dovelo je do promjene političkog krajolika. Otvorila je i nove mogućnosti za rast rejtinga populista, posebno onih koji podržavaju Rusiju i koju ona podržava.
Moguće je razumjeti želju Washingda sav sigurnosni teret prebaci na Europu. Iako se ne suočava s izazovima vremena i ne uzima u obzir globalnu razinu prijetnje koju Rusija predstavlja cijelom slobodnom svijetu. Problem je u tome što se moderna Europa možda neće moći nositi s tako odgovornom i teškom misijom. Ne zato što to ne želi (iako se i ovaj faktor događa). I prije svega zato što nema odgovarajuće vojne, organizacijske i liderske sposobnosti. U drugim povijesnim razdobljima i vremenima, sigurnosna jamstva vodećih država europskog kontinenta mogla bi biti sasvim dovoljna za Ukrajinu. Nekada davno, vojna moć Velike Britanije, Francuske i Njemačke čak je nadmašila onu Sjedinjenih Država. Ali sada su okolnosti malo drugačije. Postoje opravdane sumnje da će moderna Europa sama moći zajamčiti Ukrajini stvarnu sigurnost od ponavljanja ruske agresije.
Europljani su djelomično svjesni svoje ranjivosti i pretjerane ovisnosti o američkoj vojnoj moći. Međutim, oni čine premalo kako bi popravili situaciju. Čak i u trećoj godini punog rata u Europi, među članicama NATO-a još uvijek postoji osam država koje još nisu uspjele doseći razinu izdataka za obranu od 2% BDP-a. U 2014. godini samo su tri zemlje Sjevernoatlantskog saveza potrošile više od 2% BDP-a na obranu. Razgovori o formiranju europskih oružanih snaga započeli su odmah nakon ruske aneksije Krima. Ali značajne reforme još nisu poprimile pravi oblik. Dvojbeno je da ćemo u bliskoj budućnosti vidjeti bilo kakvu svjesnu i učinkovitu alternativu NATO-u.
Budućnost Europe izgleda neizvjesno. Zemlje kontinenta trebaju riješiti mnoge probleme vojne, ekonomske, socijalne i ideološke prirode. Ako se Europa ne promijeni ili su te promjene prespore i polovične, tada će njezin utjecaj na svjetske procese i dalje opadati. U najgorem slučaju, za nekoliko godina to bi moglo dovesti do kolapsa i fragmentacije EU-a. Europa je svakako naš prirodni saveznik u sukobu s ruskim imperijalizmom. Ali oslanjanje na njega kao jamca sigurnosti bila bi rizična odluka.
