Američko izaslanstvo na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji izazvalo je takvu buru da su se europski čelnici odmah okupili na hitnom summitu u Parizu. Sam ovaj događaj već je pobudio zanimanje – ne događa se tako često da čelnici europskih zemalja donose tako brze i drastične odluke, osim toga, na ovaj ili onaj način, ono što je američki potpredsjednik Jay Dee Vance rekao u Münchenu tiče Ukrajine, pa je summit u Parizu imao neke veze s našom situacijom. A tu je i Giorgia Meloni, jedna od najsjajnijih političkih ličnosti našeg vremena, koja je tako hladnokrvno opisala summit koji je sazvao francuski predsjednik Emmanuel Macron u jednoj rečenici…
Za početak, napominjemo da je talijanska premijera na pariški događaj stigla posljednje, u trenutku kada je već trajala više od sat vremena. Što je već indikativno, barem u njezinom osobnom stavu prema summitu. (Ovdje vrijedi podsjetiti da, za razliku od čelnika drugih glavnih ključnih zemalja EU – Njemačke, Francuske, Poljske, kao čelnika istočne Europe i Ujedinjenog Kraljevstva – Meloni predstavlja otvoreno desničarski dio političkog spektra, a to nije moglo ne utjecati na njezin stav i riječi. Ipak, posljednjih godina Signora George pokazuje svjesnu i uravnoteženu reakciju na određene političke događaje na kontinentu, stoga vrijedi poslušati njezine riječi.) A onda je šef talijanske vlade izravno nazvao summit “anti-Trumpom”. Ne antiruski, ne proukrajinski, ne summit za mir u Ukrajini i Europi, već “anti-Trump”. A ova fraza Giorgije Meloni koncentrira cijelu bit pariškog događaja, suštinu koju bi neki europski čelnici radije sakrili.
Jer, na primjer, kada je Rusija napala teritorij Ukrajine, čelnici EU-a nisu održali hitne sastanke na vrhu. Iako se ovaj rat, kao što smo kasnije vidjeli, nije odnosio samo na našu zemlju, već i na Europu u cjelini. Istodobno, europski čelnici nisu žurili s okupljanjem u Parizu ili negdje drugdje, nisu bili ni željni pomoći Ukrajini. Kako se još jednom ne sjetiti riječi tadašnjeg veleposlanika Ukrajine u Njemačkoj Andrija Melnyka, koji je govorio o prvoj nejavnoj reakciji njemačke koalicije na početak rusko-ukrajinskog rata punih razmjera. I ta je reakcija bila takva da su se neki od njih (a mi vrlo dobro znamo koji, a to dobro zna i kancelar Olaf Scholz) već pripremali za uspostavljanje odnosa s novim, marionetskim proruskim vlastima u Kijevu.
Kasnije je, naravno, Europa još uvijek bila prisiljena podržati Ukrajinu. Uvesti sankcije, pružiti financijsku i vojnu pomoć. Ali, usput, ista Njemačka još nije počela opskrbljivati Ukrajinu raketama dugog dometa TAURUS – a to se više ne može objasniti nekim strahom od eskalacije itd., jer ista Francuska i Velika Britanija već duže vrijeme uspješno prenose svoje projektile u Oružane snage Ukrajine (za Oružane snage Ukrajine, naravno), i ništa, niti jedna “eskalacija” koje se kancelar Scholz toliko boji nije se dogodilo.
A ovdje je hitan, hitan summit. To je trenutna reakcija. I zbog čega? Samo riječi predstavnika Sjedinjenih Država. (Kako se ne sjetiti da riječi drugog političara, ruskog predsjednika Vladimira Putina, na istoj konferenciji u Münchenu 2007. godine, nisu izazvale nikakvu hitnu reakciju – iako je svima koji su željeli čuti i vidjeti bilo jasno da je u svom zloglasnom govoru diktator Kremlja zapravo objavio rat demokratskom Zapadu.) Dakle, gdje je bolna točka današnje Europe – oštre izjave američkih saveznika. Samo je to može izvući iz stanja ugodne suspendirane animacije.
Suspendirana animacija, koja postupno potkopava cijelu Europu. Umjereni euroestablišment, koji čak i pod zastavom desnog centra više podsjeća na vječno zabrinutu i zaokupljenu (jer više nisu sposobni za ništa) ljevicu (desno, gospođa Merkel?), nije se osjećao kao da je propustio nekoliko vrlo teških udaraca sa samog desnog ruba političkog spektra. U studenom 2023. na izborima u Nizozemskoj pobijedila je krajnje desna Slobodarska stranka, koja je za mjesec i pol, od 7. listopada do dana glasanja, isključivo svojom antimigrantskom retorikom (“Jeste li vidjeli što se događa u Izraelu? I uvijek smo vas upozoravali na prijetnju muslimanskih migranata!”), skočio je s četvrtog na prvo mjesto sa solidnih 8% razlike u odnosu na nizozemsku stvarnost. A što su u to vrijeme radili desni i ljevičari? Pitanje je, naravno, retoričko.
A sada se vraćamo u Njemačku, čija je kancelarka toliko duboko zabrinuta zbog riječi potpredsjednika Vancea da je hitno otišao na summit u Parizu. Tijekom vikenda održavaju se prijevremeni izbori za Bundestag. A krajnje desna Alternativa za Njemačku već ima 20 posto pristaša. Odnosno, svaki peti odrasli Nijemac spreman je glasati za krajnju desnicu, a na Istoku, u bivšem DDR-u, “Alternativa” općenito pobjeđuje na izborima u svim saveznim državama, osim, možda, Berlina. A to je, ponavljam, u trenutnim uvjetima.
Zamislite što bi se dogodilo da se u ovim posljednjim tjednima prije izbora dogodi nešto poputOvo je događaj koji bi išao na ruku krajnjoj desnici, koja dosljedno zagovara prekid podrške Ukrajini i ukidanje sankcija Rusiji. Na primjer, neki Ukrajinac (i ne nužno izbjeglica, već onaj koji već duže vrijeme živi u Njemačkoj) upucao bi ili na drugi način ozlijedio / ubio nekoliko lokalnih stanovnika, a to bi lokalni mediji predstavili “pod pravim umakom”. Ne bi li gledanost “Alternative za Njemačku” naglo porasla, kao što se dogodilo prije godinu i pol dana u Nizozemskoj? I kako bi trenutna provladina koalicija odgovorila na to? Ništa. Imaju i druge probleme – ogorčenost prema Sjedinjenim Državama, toliko snažnu da se hitno moraju okupiti na samitu u Parizu.
Lijevo-liberalni europski čelnici izgubili su osjećaj za stvarnost u trenutku kada je dobro uhranjena i mirna Europska unija počela stvarno jurišati. I nije počelo nakon Trumpove druge pobjede ili nakon Vanceovog govora. To je počelo u posljednjem desetljeću, s migrantskom krizom u Siriji koju je izazvala Rusija – koja je pogodila Europu i u kojoj su stranke krajnje desnice počele rasti, barem u dijelu Europe istočno od Pariza. (Međutim, čak i u Pirenejima, koji su daleko od Sirije, u Španjolskoj i Portugalu, ultradesnica je već na trećem mjestu po rejtingu i na izborima.) Tada su ugledni europski političari odlučili da će se sve ponovno riješiti, kao i prije, u načinu suspendirane animacije – i propustili su.
Početkom 2025. godine, svi ovi kozmički rejtinzi krajnje desnice u Britaniji i Austriji, Nizozemskoj i Njemačkoj pokazuju da istinski kravčukova ideja centrista, koji su bili toliko ogorčeni izjavama Amerikanaca u Münchenu, da se “petljaju između kapljica”, ne uspijeva. Ako nije potpuno propao. Svijet je uronjen u teška vremena, kada je potrebna odlučna akcija i izravni odgovori na neugodna pitanja. A razmaženi mirnim i bogatim (posebno zbog ruskih energetskih resursa) desetljećima nakon Hladnog rata, političari su se pokazali nesposobnima adekvatno odgovoriti na geopolitičke izazove. Kao što vidite, jedini razlog kada mogu učiniti nešto hitno – pa čak i tada se samo pripremiti za razgovor – je kada su osobno dobili injekciju.
Europa je u pravu, to je očita činjenica. I bit će vrlo dobro ako ova korekcija završi s uglednom i svjesnom Meloni ili Merzom, koja će uskoro pobijediti na izborima u Njemačkoj i konačno postati kancelarka – a ne dovede do trijumfa Marine Le Pen u Francuskoj, Nigela Faragea u Britaniji ili Alice Weidel u Njemačkoj. Zamislite ovu Europu krajnje desnice. Ne funkcionira li bez usporedbe s nacističkim Trećim Reichom Adolfa Hitlera? Dakle, to je to. I nitko od ovih beskrajnih političkih impotenta poput Scholza ne priznaje svoju odgovornost za ovu moćnu renesansu krajnje desnice.
