Teška, u najmanju ruku, 2024. godina završila je s nekoliko zrakoplovnih incidenata sa žrtvama. Ali ako u situaciji s nesrećom u južnokorejskoj zračnoj luci Muan doista imamo nesreću – zrakoplov se sudario s pticama, piloti nisu imali vremena otvoriti stajni trap, a iza piste je bio betonski zid, što je posljedice tvrdog slijetanja pogoršalo do katastrofalnih – tada let broj 8243 zrakoplovne tvrtke AZAL ima potpuno drugačiju prirodu. I potpuno drugačija pozadina.
Za početak, prisjetimo se da su takvi incidenti, iako nisu redoviti – uostalom, Rusi obaraju putničke zrakoplove drugih zemalja ne svake godine – a istovremeno su svojstveni zemlji agresoru. I ne radi se toliko o samom incidentu, već o tome što će se dogoditi sljedeće. Prisjetimo se jednog od najpoznatijih incidenata Hladnog rata – obaranja zrakoplova Korean Air 007 na području otoka Sahalin, koji se dogodio 1. rujna 1983.
Jesen-83 bilo je razdoblje pogoršanja vanjske i unutarnje situacije u SSSR-u, pogoršanje koje je postalo predvidljiva posljedica pojave čekista-kadeta Jurija Andropova na glavnom položaju u zemlji (tada je to bio glavni tajnik Centralnog komiteta KPSS-a). Sovjetska protuzračna obrana oborila je putnički zrakoplov, jasno shvaćajući to, a zatim je počela smišljati verziju za verzijom – od “preletio i nestao iz našeg zračnog prostora” do “najkriviji, nije bilo ništa što bi poslalo civilni zrakoplov u izviđačku misiju”.
Bez priznanja krivnje, bez suosjećanja za nevine žrtve. Ne, Kremlj je tada, kao i sada, uvijek bio kriv za sve osim za njih. Potpuno istu priču vidjeli smo prije deset i pol godina, kada je sustav protuzračne obrane Buk ruskih oružanih snaga oborio Malezijca Boeing. Svijet je čuo najnevjerojatnije fikcije, sve do “španjolskog dispečera Carlosa” rođenog u mozgu ruskih propagandista (i tamo je umro).
Novi incident je s granatiranjem Azerbajdžanca Embraer 190 na području Groznog, ali priča je ista. Nepriznavanje krivnje – i ne govorimo samo o granatiranju, već i o iskreno odvratnom zatvaranju svih ruskih zračnih luka u regiji i ometanju sustava GPS– navigacija kroz cijelu dionicu leta od Groznog do Aktaua, Kazahstan. Rusi mogu izmisliti bilo kakve izgovore koje žele, ali svijet se sada ne može uvjeriti da nisu učinili sve da potope avion koji je pogodila njihova vlastita protuzračna obrana u Kaspijskom moru – i tako unište posljedice napada i svjedoke.
Štoviše, kada se Vladimir Putin cinično ispričao Ilhamu Alijevu zbog činjenice da se “incident dogodio u zračnom prostoru Ruske Federacije” (da su Rusi pucali na avion ne na nebu iznad Groznog, već negdje na granici, još uvijek iznad azerbajdžanskog tla, onda nitko ne bi čuo ni ove isprike), njegovi džepni propagandisti pokrenuli su napad na predsjednika Azerbajdžana.
Štoviše, ovaj napad nije bio samo tradicionalno imperijalni, arogantan i prljav za Ruse – na primjer, ti su ljudi ponudili da se osvete Azerbajdžanu zbog činjenice da lokalni vođa zahtijeva pravdu vršeći pritisak na azerbajdžansku dijasporu u Rusiji. Propagandisti Kremlja složili su se da bi bilo vrijedno napuhati separatističke osjećaje u ovoj južnokavkaskoj zemlji – posebno na sjeveru Azerbejdžana, među Lezginima i drugim dagestanskim narodima, te na jugu, gdje živi iranski narod Tališa, autohtoni narod ove države.
Usput, tališki separatizam u južnim regijama Azerbajdžana nije današnji izum kremaljskih propagandista. Još 1990. godine u Lankaranu, najvećem gradu u azerbajdžanskom dijelu povijesne regije Tališ, započeli su odgovarajući pokreti. Pokrete koji – što se više udaljavamo od tih vremena, to se više dokaza i potvrda za to pojavljuje, otkrivaju ili jednostavno prepoznaju oni ljudi koji su prije šutjeli – najvjerojatnije ih je napuhao Odbor državne sigurnosti SSSR-a. U slučaju Tališa, to bi bilo sasvim logično – Azerbajdžan je tada, na prijelazu iz 80-ih u 90-e, bio otvoreno protiv Moskve zbog krvavog siječnja 1990., kada su sovjetske trupe organizirale stvarno uništenje političke opozicije u Bakuu, što se zapravo pretvorilo u ubijanje civila. 20. siječnja u Azerbajdžanu, inače, službeni je Dan nacionalne žalosti.
A 1993. godine, na vrhuncu Prvog karabaškog rata, u Lankaranu se pojavila takozvana Tališ-Muganska autonomna republika. Tadašnji vršitelj dužnosti predsjednika zemlje Heydar Aliyev, koji se vratio u Baku iz Nahičevana samo tri dana nakon pojave ove “autonomije”, uspio je shvatiti što je samo prebacivanjem značajnog dijela trupa s karabaške fronte. Zapravo, tališki separatizam postao je jedan od razloga poraza Azerbajdžana u ratu za Karabah – čiji je rezultat bio “Artsakh”, neovisan o Bakuu, koji je desetljećima uništavao izglede za pomirenje u Azerbajdžanu.Erbajdžan i Armenija, a također su zaustavili izglede za razvoj Azerbajdžana, s kojim se stalno suočavao duh Karabaha.
A sin tadašnjeg šefa države Ilhama, koji je sada predsjednik Azerbajdžana, ne bi trebao zaboraviti na to. Ne smijemo zaboraviti da situacijsko približavanje Rusiji u pozadini uspjeha u Nagorno-Karabahu (koji se pretvorio u zahlađenje tursko-azerbajdžanskih odnosa) ne znači da će se Kremlj prema svom južnom susjedu početi odnositi normalno, humano. Ne, ako je potrebno nekako isprati, prikriti vlastiti zločin, Rusija će rado krenuti u stvaranje još jedne žarišta. Štoviše, nakon rješavanja pitanja Karabaha, Azerbajdžan je spreman za širu integraciju (posebno naftu i plin) u zapadni svijet, kao i za izgradnju novih odnosa s Armenijom.
Armenija, koja se svakodnevno udaljava od Rusije – i nastoji pronaći nove partnere na Zapadu. Zamislite što će se dogoditi kada Armenija potpuno istisne Rusiju sa svog političkog horizonta, dogovori novi format odnosa s Azerbajdžanom i započne suradnju s Europskom unijom. Koliko će to ublažiti napetosti u regiji Južnog Kavkaza. Koliko će to pojednostaviti život istog Azerbajdžana, koji više neće imati nepomirljivog, “vječnog” neprijatelja i probleme okupiranih teritorija na svojoj strani. To zapravo izvlači regiju iz ruskog utjecaja, uništava interese Kremlja na Južnom Kavkazu.
Stoga bi azerbajdžanske vlasti trebale ozbiljno shvatiti naizgled emotivne izjave propagandista o mogućnosti tališkog separatizma. Na Krimu i u Donbasu sve je počelo i s marginalnim “društvenim pokretima”. A onda se odjednom dogodilo ono što se dogodilo. Što traje već više od deset godina.
