Jedan od najstrašnijih i najtragičnijih aspekata trenutnog rata bilo je mučenje kojem su ruski neljudi u uniformama podvrgnuti gotovo svi zarobljeni vojnici Oružanih snaga Ukrajine, a često i civili oteti u Ukrajini. Kako je dan ranije rekao Pablo de Greiff, član neovisnog međunarodnog povjerenstva za istraživanje ratnih zločina Ruske Federacije u Ukrajini, mučenje ukrajinskih ratnih zarobljenika koordinirana je državna politika Rusije. Što se krije iza ove okrutnosti? Zašto je agresor odabrao ovaj put?
Zapravo, korijeni brutalnosti ruskog režima sežu daleko u prošlost, u doba takvih krvavih tirana kao što su Ivan Grozni, Petar I i slično. Na primjerima ovih neljudi u Rusiji, djeca se odgajaju desetljećima i još uvijek im se dive. Kasnije, tijekom godina staljinizma, masovna represija i nasilje postali su sastavni alati političke moći. Ljudi bez krivnje mogli su biti uhićeni i poslani u logore, gdje su sadisti u uniformama prakticirali užasno nasilje kako bi dobili “priznanja”. To nije bio samo teror, već namjerna politika uništavanja neslaganja i zastrašivanja cijelog društva.
Činilo se da je sve to nestalo raspadom Sovjetskog Saveza, ali to nije slučaj. Za kratko vrijeme praksa Buzuvira u kolonijama i zatvorima je splasnula, poprimila ljepši izgled, a zatim se sve vratilo u svoj izvorni krvavi “srednji vijek”.
Ovdje je važno da je Putin, sadašnji vladar Rusije, proizvod sustava koji je ljude odgojio u duhu totalitarizma i nasilja. U djetinjstvu i adolescenciji živio je u sovjetskom gradu Lenjingradu, odrastao je u okrutnoj i surovoj atmosferi vrata Sankt Peterburga, gdje je snaga uvijek bila na prvom mjestu, a humanost i mekoća doživljavani su kao izdaja.
U Putinovom životu važnu ulogu odigrao je ulazak u KGB, mizantropsku specijalnu službu koja je koristila nasilje i manipulaciju kako bi zaštitila one na vlasti. Služba u političkoj gardi oblikovala je Putinove stavove, njegov stav prema životu i moći, koji prožima cijelu njegovu politiku.
Također je vrijedno podsjetiti da glavni ubojica iz Kremlja nije došao na vlast demokratskim izborima. Njegov “izbor” za predsjednika 2000. godine bio je posljedica odluke predsjednika Jeljcina, utjecajnog bivšeg funkcionera KPSS-a, koji se nikada nije riješio svojih komunističkih navika. Nakon što je počinio mnoga zlostavljanja u predsjedništvu, bivši partokrat tražio je nasljednika kako bi izbjegao kazneni progon nakon ostavke. I pronašao ga je u osobi “čekista” s nadimkom “Moljac”. To je bilo daleko od pravog izbora naroda. I Putin je to vjerojatno vrlo dobro razumio. Naučivši ovu lekciju, gotovo od prvih koraka svoje vladavine, počeo je potkopavati demokratske institucije, uspostavljajući čvrstu kontrolu nad medijima, organizacijama za ljudska prava i političkom opozicijom.
Nasilje je postalo jedan od glavnih alata u ovom procesu. Nasilje kao način suzbijanja opozicije, nasilje kao način kontrole, nasilje kao sredstvo za uklanjanje prijetnje. Nasilje – zajedno s lažima, naravno – postalo je osnova političkog života u Rusiji iz Putinove ere. I to jednostavno nije moglo a da ne bude osnova agresivne vanjske politike zemlje.
Sustavno nasilje unutar zemlje “najprirodnije” je eskaliralo u agresivno ponašanje Putinovih pristaša izvan njezinih granica. Kada je gospodar Kremlja pokrenuo rat punih razmjera protiv Ukrajine, nasilje je postalo dio cjelokupne strategije ruske vojske. Cijeli svijet je vidio kako osvajači pucaju na civile, siluju žene, otimaju djecu… Čineći takve zločine u stranoj zemlji, ruske sigurnosne snage uglavnom gube kočnice kada im ukrajinski vojnici padnu u kandže.
Prema Pablu de Greiffu, neke od praksi mučenja za koje gore spomenuta međunarodna komisija ima dokaze sastojale su se od zastrašivanja pritvorenika, povremenog premlaćivanja, uskraćivanja sna i dugotrajnog izlaganja aktovima. I, naravno, ovaj popis uključuje električne šokove i seksualno nasilje koje obožavaju ruske snage sigurnosti… Sudeći prema izvješćima aktivista za ljudska prava, Putin i društvo regrutirali su ljude s abnormalnom psihom i sadističkim sklonostima da rade u oživljenom Gulagu.
Što “stratezi” Kremlja žele postići svim ovim? Očito misle da će na taj način moći slomiti volju ukrajinskog naroda i demoralizirati Oružane snage Ukrajine. Ali oni se, naravno, varaju: zločini Putinovih sadista ne izazivaju i ne mogu izazvati ništa osim mržnje prema okupatorima u Ukrajincima.
Gurajući Rusiju pod međunarodne sankcije, Putin i društvo nastoje pokazati svoju neovisnost i nekontroliranost od vanjskog svijeta. Važno im je da pokažu da se njihov režim ne boji osude i da je spreman ići do kraja kako bi postigao političke ciljeve. A cilj, po njihovom mišljenju, opravdava sredstva.
Poznato je da diktator Putin koristi brutalno fizičko nasilje protiv unutarnje oporbe. Da bi se postigao “demokratski” legitimitet. Ali nije ništa manje važno za njega, moralno palog i protjeranog gotovo odasvud, da se pokaže kao gospodar situacije izvan zemlje. Nasilje nad zarobljenim ukrajinskim vojnicima i civilima nije samo način kažnjavanja, već i moćno oruđe psihološkog ratovanja. Cilj mu je stvoriti sliku neprijatelja koji se može uništiti na bilo koji način.
Putin i Co., tvrdeći da se bore protiv “fašizma” i “nacizma” u Ukrajini, koriste metode koje zapravo nalikuju upravo tim fašističkim praksama. U isto vrijeme, oni opravdavaju masovno nasilje i mučenje u svojim propagandnim izjavama. Štoviše, ova propaganda odjekuje s dijelom ruskog društva koji, blokiran od alternativnih izvora informacija, prihvaća službeni narativ koji podržava okrutnost i agresiju.
Stoga je važno razumjeti da upotreba mučenja i nasilja nad zarobljenim vojnicima nije samo rezultat strateške kalkulacije Kremlja, već i utjelovljenje ideologije koja čovjekov život pretvara u nešto sekundarno, a cilj opravdava sva sredstva.
Postupci ruske vladajuće elite, uključujući Putina, nisu samo slučajni činovi nasilja, već dio širokog političkog i kulturnog sustava koji potiče proizvoljnu preraspodjelu granica, agresivne ratove i nehumane metode njihovog vođenja.
Čini se da je krajnje vrijeme da svjetska zajednica pozove na red drskog silovatelja i ubojicu iz Kremlja. Nažalost, međunarodni utjecaj na agresora vrlo je ograničen. Unatoč uvođenju sankcija, brojnim izjavama o zaštiti ljudskih prava i drugim mjerama, Rusija i dalje ignorira međunarodnu osudu.
Zašto? Jer, prvo, Putin ima podršku unutar zemlje, posebno među snagama sigurnosti, koje od njega dobivaju ovlasti i resurse za provođenje brutalne represije. Kako izvući tu podršku iz njega, čini se da nitko na svijetu ni ne razmišlja. To zahtijeva ciljani sveobuhvatan program i odgovarajuće financiranje. Može se isplatiti stostruko.
Drugo, ruski diktator zna da će biti prosvjeda na Zapadu, ali u stvarnosti se ništa neće promijeniti. Međunarodne strukture poput UN-a i EU mogu osuditi, ali čini se da Kremlj vjeruje da u trenutnoj fazi ne postoje stvarni mehanizmi utjecaja na Rusiju. U svakom slučaju, ruske vlasti ponašaju se vrlo sporo.
Ali je li sve tako beznadno? Na primjer, jedan od mogućih načina utjecaja na situaciju je aktivnije korištenje instrumenata međunarodnog pravosuđa, kao što je Međunarodni kazneni sud (ICC). Zašto to zapravo ne radi?
Brojni ruski ratni zločinci već se kazneno gone za zločine počinjene na teritoriju Ukrajine. Razmatranje slučajeva u ICC-u moglo bi biti važan korak u borbi protiv nekažnjavanja. Čak i ako Rusija ne prizna nadležnost ovog suda, to ne bi trebalo spriječiti međunarodnu zajednicu da radi na privođenju pravdi onih koji su počinili zločine protiv čovječnosti.
Suđenja na Međunarodnom kaznenom sudu mogu imati važne posljedice ne samo za kažnjavanje odgovornih, već i za jačanje međunarodnih standarda ljudskih prava i uspostavljanje pravde.
Pitanje okrutnosti ruskih vlasti prema ukrajinskim ratnim zarobljenicima nije problem samo za Ukrajinu, već i za cijelu svjetsku zajednicu. Rusija, pod Putinovim vodstvom, nastavlja put nasilja, terora i represije. Ovo je opasan trend koji prijeti ne samo susjednim državama, već i međunarodnom poretku u cjelini. Zato je važno iskoristiti svaku legitimnu priliku kako bi se osiguralo da zlonamjerni prekršitelji međunarodnog prava ne ostanu nekažnjeni.
