Pod okriljem izvješća o teškoj situaciji u nekim dijelovima fronte, u ukrajinskoj pozadini odvijaju se prilično izvanredni događaji. Jedan od njih bio je oštar skok prosječne plaće u središnjim vlastima: prema Ministarstvu financija Ukrajine, mjesec dana prije kraja godine dosegla je 62 tisuće grivna. U usporedbi s prošlim siječnjem, rast je iznosio 61%! Tempo povećanja dobrobiti dužnosnika državnog aparata sasvim je dostojan Guinnessove knjige rekorda.
Ali ne samo da takva žurba čini ovaj događaj jedinstvenim na svoj način – sa znakom minus, naravno. Rekordni porast prihoda predstavnika vladajuće elite događa se u pozadini ponižavajuće zanemarivog rasta plaća liječnika, učitelja i niza drugih vitalnih kategorija radnika, a da ne spominjemo prosjačke mirovine milijuna starijih ljudi.
Nemoguće je ne spomenuti manevre koji su se odvijali oko plaća nastavnika u prvoj polovici tekuće akademske godine. Kao što znate, pitanje njihovog povećanja predviđeno je člankom 61. završnih odredaba mjerodavnog zakona. Na to je u listopadu tijekom sat vremena pitanja vladi u Vrhovnoj radi podsjetio šef Ministarstva obrazovanja i znanosti Oksen Lisovyi. Nakon što je to najavio, ministar je odmah rekao da u zemlji nema novca za provedbu ove zakonske odredbe.
Sve to nije zvučalo baš s poštovanjem prema učiteljima. U studenom je šef kabineta ministara Denis Šmihal govorio s informacijama o njihovim plaćama. Rekao je da će od 1. siječnja 2025. vlada uvesti mjesečnu “učiteljsku nadoplatu” na plaću u iznosu od 1000 grivna “pri ruci”. A kako bi nekako izgladio neugodnosti takve “velikodušnosti”, premijer je obećao: “Od 1. rujna 2025. povećat ćemo ovu isplatu na 2000 grivna “u rukama” svakog učitelja.” Kao, biti sit obećanja.
Bilo bi moguće napraviti aritmetiku, izračunati postotak “rasta” plaća učitelja i usporediti ga sa skokom plaća dužnosnika. Ali nemojmo zaboraviti da je zemlja u situaciji odbijanja najteže vanjske agresije u svojoj povijesti. Svaki novčić je važan.
Međutim, postavlja se razumno pitanje: koliko je etično tako snažno povećavati plaće dužnosnika u vrijeme rata? Pogotovo s obzirom na to da je rat daleko od kraja, gospodarstvo je u krizi, a mnogi Ukrajinci su na rubu preživljavanja, nesposobni nositi se s rastućim cijenama hrane i usluga. U takvim uvjetima, očito neadekvatno povećanje plaća državnih službenika može se shvatiti kao socijalna nepravda. Štoviše, to je poput ismijavanja ljudi.
Ako to pogledate iz ovog kuta, situacija daleko nadilazi pristojnost. Prođimo kroz odjele. Na primjer, prema Ministarstvu financija, zaposlenici Antimonopolskog odbora primaju u prosjeku 118,7 tisuća grivna. Odbor zapošljava više od 260 ljudi. Plaća uprave jedna je od najviših – 215 tisuća grivna mjesečno. I što, oprostite, čudo? Što upravitelji ovog odjela rade kako bi pobijedili kako bi bili “nahranjeni” bolje od vojnika na prvoj liniji?
Ili ovdje je Ministarstvo pravosuđa, isto ono koje je nedavno dopustilo hakiranje državnih registara. Tamo dužnosnici u prosjeku dobivaju 100,5 tisuća grivna. Na odjelu ih ima 997. U nekim ekonomski prosperitetnijim zemljama nema mnogo više ljudi koji rade u cijeloj vladi. Ovaj primjer jasno pokazuje da je državni aparat u Ukrajini nevjerojatno napuhan. U ratno vrijeme to je ravno sabotaži.
Ali, naravno, kruna apsurda plaća je Središnje izborno povjerenstvo Ukrajine, čiji se obujam posla naglo smanjio tijekom izvanrednog stanja. Gotovo dvije i pol stotine njegovih zaposlenika prima u prosjeku 97,2 tisuće grivna. A 18 visokih dužnosnika odjela ima u prosjeku 310 tisuća grivna mjesečno. Zar itko još uvijek ne razumije da je to potpuno nerazumno rasipanje proračunskog novca tijekom rata, kada su izbori nemogući? Čak bih rekao da je ne samo nerazumna, već i prkosno nepoštovana prema ukrajinskom društvu.
Tu mi pada na pamet poznata izreka “Željezne dame” Margaret Thatcher, da nema proračunskog novca, već samo novca poreznih obveznika. Problem je u tome što Ukrajina sada preživljava ne samo nauštrb rada svojih građana, već prvenstveno zahvaljujući stranoj pomoći. Dobro je što civilizirani svijet nije okrenuo leđa Ukrajini u teškim ratnim vremenima. Loša stvar je što je, primajući milijardu za milijardom od zapadnih partnera, ukrajinska vladajuća elita očito zamišljala sebe kao ekonomskog genija i dopušta promiskuitetan odnos prema vlastitom i tuđim novcu.
Nemojte misliti da informacije o pojavama čudnim za rat u Ukrajini, uključujući birokratske i plaćene bakanalije, ne dopiru do očiju, ušiju i osjećaja građana zapadnih zemalja. Nije slučajno, na primjer, da je poznati milijarder Elon Musk nedavno vojno kritizirao novu američku strankuIstodobno, nazivajući predsjednika Zelenskog “prvakom-pljačkašem”. “Prvak svih vremena. Zelenskij je počinio jednu od najvećih pljački novca (Sjedinjenih Država – ur.) svih vremena”, napisao je Musk u tweetu Društveni mediji X. Naravno, uzimamo u obzir ekscentričnost najbogatijeg čovjeka na svijetu i nekritičku prirodu njegove percepcije kremaljske propagande. Ali u ovom slučaju, fokus pažnje ne bi trebao biti usmjeren na to. Na kraju, mislim da Amerikanac nije mislio na bilo kakve konkretne činjenice o osobnoj pronevjeri sredstava od strane Vladimira Aleksandroviča. Najvjerojatnije je to bila Muskova emocionalna reakcija na informaciju o ne najrazumnijem trošenju međunarodne financijske pomoći od strane ukrajinskih vlasti. I poanta ovdje, naravno, nije samo u plaćama – malo visokih dužnosnika Ukrajine živi od jedne službene plaće.
Čini se da je Musk, koji nije previše suzdržan u svojim izjavama, u ovom slučaju, protiv svoje volje, odigrao ulogu “lakmus testa”. Malo po malo, javno mnijenje u brojnim zapadnim zemljama počinje se hladiti po pitanju pomoći Ukrajini. Zasad to nije tako upečatljivo. Zasad sve izgleda prilično podnošljivo. Ali ratu se još ne nazire kraj. Prema bivšem zapovjedniku Združenih snaga Oružanih snaga Ukrajine Serhiju Najevu, kojeg citira T-kanal Monačkog bataljuna, Putinova Rusija ima dovoljno resursa za nastavak rata u Ukrajini 8-10 godina. To ne znači da će rat nužno trajati toliko dugo. Ali još ništa ne nagovještava brzi mir. Stoga ukrajinsko društvo i, prije svega, ukrajinske vlasti moraju učiniti sve što je moguće kako se porezni obveznici zapadnih zemalja ne bi umorili od pružanja pomoći Ukrajini. Uostalom, svatko ima dovoljno vlastitih briga.
No, čini se da ukrajinske vlasti nisu zabrinute za javno mnijenje u zapadnim zemljama, inače ne bi tako džentlmenski potrošile oskudni državni proračun. Pa, onda neka se brine barem o javnom mnijenju u svojoj rodnoj zemlji. U tako teškoj situaciji, kada Ukrajina doživljava ne samo vanjsku agresiju, već i duboku unutarnju ekonomsku krizu, iznimno je važno održati jedinstvo društva. Rat ujedinjuje zemlju oko ideje pobjede, ali socijalna nejednakost, koja postaje sve očitija u pozadini značajnih razlika u prihodima, može ozbiljno potkopati ovu unutarnju uniju. Već potkopava, što se očituje, na primjer, u desecima tisuća pokušaja izbjegavanja mobilizacije za obranu svoje domovine, na stotine načina napuhavanja otkupnih cijena za ono što je potrebno jedinicama Oružanih snaga Ukrajine. Da ne spominjemo banalne krađe tijekom raznih popravaka i građevinskih radova u stražnjem dijelu.
I, naravno, kada državni službenici, posebno oni čije su funkcije ograničene zbog izvanrednog stanja, primaju plaće višestruko veće od sunarodnjaka koji se svakodnevno suočavaju s poteškoćama rata, to stvara osjećaj nepravde i otuđenja. U takvim uvjetima, sposobnost građana da se osjećaju dijelom zajedničke nacionalne ideje – ideje pobjede nad omraženim vanjskim neprijateljem – podložna je umjetnoj eroziji.
Neka mi ukrajinski domoljubi oproste, ali ponekad mi se čini da trenutna vladajuća elita Ukrajine, sa svojim očito sumnjivim odlukama, ponekad namjerno zabija klin između različitih segmenata stanovništva, kao i između vlade i naroda. Vjerojatno se još uvijek varam, ali u takvim trenucima želim viknuti u smjeru Ureda predsjednika i Kabineta ministara Ukrajine: “Što to radite, gospodo? Uostalom, igrate na ruku agresoru! Opameti se prije nego što bude prekasno!”
