Početak dvadesetog stoljeća. Mala skupina ukrajinskih ličnosti u Kijevu odlučila je objaviti prve ukrajinske dnevne novine – “Rada”. Potreba za tim u stvarnosti Ruskog Carstva je očita, jer će takav časopis doprinijeti širenju ukrajinskog jezika i svijesti među pretežno još uvijek nacionalno inertnom masom Ukrajinaca. Projekt Rada suočio se s mnogim problemima. I nisu svi bili rezultat ruske autokracije, iako su prijetnje zatvaranjem od strane vlasti, novčanim kaznama, oduzimanjem i tužbama bile uobičajene u redakciji.
Izvor poteškoća bili su sami Ukrajinci. Neke nacionalno osviještene ličnosti nisu prihvatile liberalno-demokratsku “Radu” zbog vlastitih socijalističkih stavova. Neki od pisaca i publicista bili su uvrijeđeni novinama jer su se usudile objaviti kritike njihovog rada. Ali najveća prijetnja bile su financije. Bilo je toliko malo pretplatnika (2-3 tisuće za cijelo Rusko Carstvo s desecima milijuna Ukrajinaca) da pretplatnički fondovi nisu pokrili ni polovicu godišnjeg proračuna Rade. Bio bi to još jedan neuspješan pokušaj u dugom nizu svoje vrste u ukrajinskom životu u to vrijeme. Da nije bilo lika izdavača.
Jevhen Čikalenko, kao bogati zemljoposjednik, usmjerio je sve svoje financijske i ljudske resurse u korist ukrajinske stvari. On je, prema vlastitom, već krilatom izrazu volio Ukrajinu “do dubine svog džepa”, dok je većina voljela riječima, ali nije bila spremna pretvoriti riječi u financijsku potporu. Iz godine u godinu, ulazeći u dugove radi nastavka objavljivanja “Rade” i zbog ruske politike i zbog pasivnosti Ukrajinaca, Chykalenko definitivno ne bi odbio dobru potporu koja bi osigurala barem neku stabilnost tako važnoj inicijativi za Ukrajince.
Godina je 2025. Novoizabrani američki predsjednik Donald Trump suspendirao je vladino financiranje projekata u okviru Američke agencije za međunarodni razvoj na 90 dana (USAID). Svrha je revizija koja bi trebala utvrditi izvedivost korištenja sredstava američkih poreznih obveznika. Program USAID obuhvaćaju mnoge zemlje. Kao dio ove inicijative, Ukrajina je dobila više od 37 milijardi dolara financijske potpore u raznim područjima samo od početka invazije punih razmjera.
Takvi postupci američkog predsjednika doveli su do polarnih reakcija među Ukrajincima. Neki podržavaju odluku, smatrajući da je ovisnost brojnih, posebno javnih, inicijativa o potpori bespovratnim sredstvima štetna, pa čak i ona koja više radi u interesu davatelja nego u interesu Ukrajine. Drugi se raduju što će sada biti manje promocije takozvane “agende” s pokušajem promocije tema roda i raznih tolerancija čak i tamo gdje je to otvoreno nategnuto. Postoje i drugi motivi – razumni i apsurdni.
S druge strane, teško je ne složiti se s onima koji ističu važnost američkih fondova ne samo za sumnjive projekte, već i za kritične. Obnova oštećene infrastrukture, pomoć interno raseljenim osobama, velika potrošnja na obrazovanje i medicinu – samo su neke od stavki s dugog popisa područja u kojima USAID U najmanju ruku, doći će do neposredne nestašice i opasnosti od zaustavljanja potrebnih projekata.
Nažalost, još jednom dominira crno-bijeli pristup – ili vrlo dobar ili vrlo loš. Prva opcija: Trump se bori protiv širenja rodno utemeljenih pseudoznanstvenih teorija – hura za njega! Nije važno što osim toga, njegovi postupci ugrožavaju i druge – zaista važne – inicijative za Ukrajince. I općenito, tako i njima, onim onima koji jedu potpore i Sorosovoj djeci. S druge strane, razumijevanje stvarnih problema suspenzije američke financijske potpore rijetko ide ruku pod ruku s priznanjem da je određeni dio zapravo potrošen na ne baš važne stvari, što može izazvati nezadovoljstvo u samim Sjedinjenim Državama. A neki od projekata dodjele bespovratnih sredstava doista su više puta ostavljali dojam marljive izrade određenog programa. Odmah mi pada na pamet kako je naizgled vesela i kreativna “Toronto Television” dosljedno demonizirala ne samo Trumpa, već, na primjer, Borisa Johnsona. Zvali su ga “ukrajinski Ljaško”, izvukli su mu kosu – vrlo vrijedno ponašanje za borce protiv diskriminacije. Ali događaji nakon 24. veljače 2022. pokazali su da Hu i gospodin Johnson. I nije bilo isprike od kreativaca Toronto Televisiona koji su postojali na bespovratnim sredstvima. Nepotrebno je govoriti o “lijevim” tendencijama Hromadske.
Iza svega toga gubi se nekoliko zaista važnih pitanja. I kako se dogodilo da mnogi važni infrastrukturni projekti ne mogu postojati bez američkih sredstava? Zašto mnoge stvarno cool kulturne inicijative ovise o njima? Zašto su oni ključ za nastanak visokokvalitetnih ukrajinskih filmova? Zašto izdavačke kuće često angažiraju međunarodne partnere za objavljivanje svjetskih klasika ili tematske publicistike na ukrajinskom, a država nije sposobna za održivu i promišljenu potporu knjižnoj izdavačkoj industriji? Zašto sredstva za Ukrajinski institut knjige ili Ukrajinska kulturna zaklada uvijek u proračunu kao da mačka plače, dok nitko, osim njezinih kreatora i vlasti, nema puno veće količine novca na nepotrebnom teletonu? I neće biti moguće sve gurnuti u rat, jer situacija nije bila ništa bolja prije 2022., a još više prije 2014. A često i gore. Jer vremena nisu tako stara kada su se ukrajinske knjige (uz nekoliko iznimaka) skupljale u najmračnijem kutku knjižara punih proizvoda na ruskom jeziku, a gledanje filma na ukrajinskom u kinu zvučalo je kao san. Pogrešno je sva ova pitanja smatrati retoričkim, jer se u ovom slučaju ništa neće promijeniti.
Pasivnost ukrajinske državne mašinerije toliko je poznata da nas tjera da postavimo još jedno pitanje: zašto mnoge inicijative nisu uspjele postati barem samoodržive tijekom godina potpore bespovratnim sredstvima? Ne govorimo o nišnim projektima, gdje je to teško moguće. No, iznenađujuće je da tako velike strukture kao što su Hromadske ili Ukrajinska pravda – sa svojom medijskom prisutnošću i pokrivenošću publike – ne mogu normalno funkcionirati bez dolara američkih poreznih obveznika. Najmanje 90 dana. Za takve su slučajeve sljedeća tri mjeseca prilika da preispitaju vlastita načela i pristupe. Ako se uspiju nositi s ovim izazovom, sve će biti u redu za ove organizacije.
Štoviše, postoji mnogo prilika za privlačenje financijske potpore zajednice. Patreon, By Me a Coffe, monobanke itd. – svi ti alati daju ljudima priliku da financijski podrže projekte koje vole. To zahtijeva mukotrpan rad, interakciju s publikom i kreativnost. Naravno, lakše je ne brinuti se previše o tome, imajući stabilno financiranje bespovratnih sredstava. Ali ništa na ovom svijetu nije vječno.
Gore opisani scenarij je stvaran. Među obrazovnim inicijativama možemo spomenuti “Posljednjeg kapitalista”. Projektni tim uspio je stvoriti komunikacijske platforme na društvenim mrežama s aktivnom zajednicom sudionika; razviti YouTube kanal s videozapisima o ekonomskim, političkim, povijesnim i srodnim temama, koji imaju desetke i stotine tisuća pregleda (a ne iskrivljeni); stvoriti vlastite obrazovne programe u kojima se svi podučavaju financijskoj pismenosti. I sve to bez podrške Sjedinjenih Država ili drugih davatelja. Stoga početak “Posljednjeg kapitalista” nije bio brz. Ali postupnost, potreba za jasnom strategijom i ovisnost samo o vlastitim resursima i resursima istomišljenika omogućili su stvaranje čvrstih temelja. A proširenje publike projekta omogućuje vam formiranje vlastite aktivne zajednice koja dobrovoljno financijski pomaže važnom i zanimljivom projektu. To je normalna shema koja mirno postoji u mnogim razvijenim demokratskim društvima.
Mogu se navesti i drugi primjeri uspješnih inicijativa i inicijativa bez bespovratnih sredstava. Međutim, njihov će popis biti ograničen. Ne samo zbog nevoljkosti kreatora određenih projekata da slijede ovaj duži i teži put. Ali i zato što u modernom ukrajinskom društvu još uvijek nema dovoljno ljudi koji razumiju važnost individualnih ili javnih inicijativa (a ne samo čekanja državne pomoći). Još uvijek nedostaje onih koji imaju dovoljno financijskih mogućnosti da održivo podrže dobre inicijative. Naravno, YouTube kanal može postojati nauštrb malih, ali brojnih donacija. Ali mnoge druge stvari nisu. Otuda i treći problem – potrebni su nam ljudi koji su financijski sposobni i istovremeno svjesni uloge javnih inicijativa i vlastite uloge u njima. Kao što je nekad bio Jevhen Čikalenko.
Bez toga neće biti trajnog civilnog društva. Uostalom, ne može stabilno postojati bez mreže horizontalnih veza, društvene interakcije njegovih sudionika i dovoljnog broja svjesnih, proaktivnih ljudi. To je ono što je britanski filozof Edmund Burke jednom nazvao “malim odredima”: obitelj, lokalna zajednica, mala inicijativa, društvena aktivnost za dobrobit barem vlastite male domovine. Sve su to male cigle od kojih se formira društvo sposobno za samostalan opstanak i razvoj. Može se pojaviti samo kroz inicijative i organizaciju “odozdo”. Jer nijedan socijalni inženjering “odozgo” ne vodi do dobra – sovjetsko iskustvo će nam pomoći. Štoviše, ti se procesi ne mogu stvoriti samo na štetu vanjske pomoći.
Trenutna situacija s obustavom američkog programa USAID dobro to pokazuje. Bez bespovratnih sredstava ne bi bilo mnogo stvarno potrebnih inicijativa. Njihova upotreba nije ni manifestacija inferiornosti, ni, posebno, neki oblik izdaje vlastite zemlje, kako to vole reći nositelji ruskih narativa. Istodobno, oslanjanje samo na bespovratna sredstva kratkovidna je strategija, koja je sada iznimno uočljiva. Stoga su vlastita inicijativa, komunikacija i prosvjetljenje u društvu neizbježni koraci za one koji žele stvoriti nešto uistinu vrijedno i trajno. Kvalitativna promjena u samom društvu neizbježan je preduvjet za promjene na bolje političkih elita koje oblikuju državnu politiku.
Iako sam Donald Trump definitivno nije razmišljao o tome kada je obustavio financijsku pomoć, ali to je ono što jestTutsia je izazov za Ukrajince, koji je ujedno i prilika da naprave korak naprijed u pravom smjeru.
Uostalom, najbolji scenarij je kada postoje bespovratna sredstva, programi državne potpore i bogati Ukrajinci koji pomažu važnim inicijativama, te obični Ukrajinci koji, ako je moguće, pridružuju se razvoju korisnih projekata. Tako da ima više novih Chykalenka. Tako da imaju podršku vlastitog svjesnog društva i države i ne moraju igrati ulogu Sizifa i imati životni kredo “Nadam se bez nade!”.
