Glavni svjetski događaj prošlog tjedna bio je pad Assadovog režima, koji se deset dana prije smatrao gotovo vječnim. To se često događa – diktator danas govori iz zgrade parlamenta, a četiri dana kasnije leži ustrijeljen negdje u provinciji. Čini se da je Bashar al-Assad u ovoj situaciji prilično dobro završio svoju tiraniju. Ali sada nećemo govoriti o tome, jer se nakon 2016. godine nije puno razlikovao od “DPR” i “LPR” stvorenih nekoliko godina ranije. Zapravo, kao što je pokazala pobunjenička ofenziva, bez podrške i zaštite ruskih trupa, režim sirijskog diktatora pokazao se bezvrijednim.
Stoga ćemo sada govoriti o glavnom gubitniku prošlog tjedna u Siriji – Vladimiru Putinu, koji je, po našem mišljenju, pretrpio tri teška poraza između Alepa i Damaska odjednom. Počnimo s ne najočitijim, ali ne manje važnim. Nakon što je Kremlj odlučio podržati Bashara al-Assada, nakon što su ruski zrakoplovi bombardirali Alep i zaustavili građanski rat pod manje ili više prihvatljivim uvjetima za svog sirijskog podanika, Rusija je zapravo preuzela odgovornost za stanje sirijske provladine vojske. Barem se Ministarstvo obrane Ruske Federacije redovito razmetalo raznim zajedničkim vojnim vježbama, procesom obuke i obuke Assadovih trupa, pokazujući na sve moguće načine da je “naš oklop jak, a naši tenkovi brzi”.
I doslovno desetak proteklih dana pokazalo je da su se svi ti napori, koje je tako aktivno promovirala ruska strana, pokazali kao prava Potemkinova sela. Fikcija. Imitacija. Mjehurić od sapunice koji je puknuo na najmanji dodir. Sirijska vojska praktički se nije oduprla pobunjeničkim jedinicama, pokazujući svoju potpunu nesposobnost. Inače, i ruske trupe koje su ostale na teritoriju Sirije – iako su se od njih, od njihove avijacije, očekivale važne, ako ne i ključne i odlučne akcije. Ali ništa od toga se nije dogodilo. Svijet je vidio da su ruske oružane snage, i kao branitelj i kao “stariji brat”, učitelj i mentor, bezvrijedne.
Drugi neuspjeh je najočitiji i najrazumljiviji svima. Ovo je geopolitički poraz Rusije i ne tiče se samo regije u kojoj se dogodio, Bliskog istoka, već i globalne situacije u cjelini. Upravo kao izlaz, ili bolje rečeno, bijeg Sjedinjenih Američkih Država iz Afganistana pretvorio se u probleme za Sjedinjene Države ne u Srednjoj Aziji, već u svijetu u cjelini. Nije uzalud da se vjeruje da je jedan od razloga koji je potaknuo Kremlj da započne puni rat u Ukrajini bio upravo afganistanski slučaj Bijele kuće – kažu, Sjedinjene Države su slabe, predaju se “svojih”, pa se neće puno zalagati za Ukrajinu.
Sada je situacija suprotna. Rusija je već pokazala svoju slabost, ako ne i slabost. Osim toga, Sjedinjene Države svjesno su napustile Afganistan (iako je to bila geopolitička pogreška, ali američke vlasti su tu grešku napravile same), a Ruska Federacija je zapravo protjerana iz Sirije. A ona, koja se početkom 2022. smatrala gotovo drugim središtem bipolarnog svijeta, nije mogla ništa učiniti po tom pitanju. Nisam to želio – što je zapravo još gore za ugled same Rusije. Uostalom, velike sile, kao što znate, “bore se širom svijeta”, odnosno imaju ili bi barem trebale imati svoje interese u različitim regijama svijeta. A Sredozemno more, Bliski istok, jedna je od vječnih regija sukoba, gdje geopolitički vrhunski igrači jednostavno trebaju biti zastupljeni.
A Rusija je to učinila u posljednjem desetljeću. Spašavanje Assadovog režima, stvaranje vojnih baza na sirijskoj obali bili su ozbiljan uspjeh Putinovog režima. Čak i simbolično – ako se sjećate da su i ruski carevi i sovjetski generalni tajnici nastojali dobiti svoje točke podrške u Sredozemnom moru – i samo je on, Vladimir Putin, to učinio. A sada se ova ideja-popravka, ovaj vječni san ruskih cara (bez obzira pod kojim zastavama marširaju) raspao poput kule od karata. A Kremlj nije uspio ništa učiniti u ovoj situaciji. Assadov politički azil u Moskvi postao je smiješan maksimum. Svi su već bili okupljeni ovim podcarstvom zla – gruzijski pobunjenici 90-ih, i prvi predsjednik Kirgistana Askar Akajev, i naš Viktor Janukovič, a možemo se prisjetiti i još jednog azijskog marionetskog diktatora Babraka Karmala, koji je lišen svake moći u Afganistanu i poslan u egzil u Moskvu, gdje je umro u postsovjetsko doba. (A posljednji komunistički vođa Istočne Njemačke, Erich Honnecker, koji je bio blizak kadetu Putinu, nije ostao u Moskvi samo zato što je imao obitelj u Čileu – inače bi i Karmalu pravio društvo.) Sada će se bivši sirijski diktator pridružiti ovoj kompaniji hmelja. Svojevrsni klub gubitničkih tirana, kojima ni Rusija nije pomogla da zadrže vlast – unatoč svim svojim geostrateškim manirima.
Dakle, postoje dva poraza – vojni i politički. Što je treće? A treći je ukrajinski poraz. Kakve veze Ukrajina ima s tim, s koje strane naš rat sirijskom građanskom sukobu, u kojem je Rusija bila samo jedna od strana? Na činjenicu da su u Siriji Putin i društvo, nevoljko, pokazali da mogu izgubiti ono što smatraju svojim. Oni se mogu zauvijek odreći onoga što su primili (uzeli). I to nije samo gubitak Hersona, na čijim su ulicama u ljeto 2022. visjeli plakati “Rusija je ovdje zauvijek”, to je mnogo više. To je gubitak svega što je stečeno kriminalnim radnjama.
Naravno, ruski interesi i angažman u ukrajinskoj temi mnogo su veći, dublji nego u Siriji – iako se također činilo da je “Rusija ovdje zauvijek”, Kremlj je organizirao koncerte, doveo stručnjake iz “Što?Gdje?Kada?”, ukratko, smirio se kao kod kuće. Ali pritisak na agresora također može biti različit. Da bi se Rusija protjerala iz Sirije, bilo je dovoljno nekoliko desetaka pobunjeničkih jedinica (čak i ako su bile iza Turske, Turske i Sjedinjenih Država). A prisiliti Rusiju da napusti Ukrajinu zahtijeva mnogo više napora, to je očito. Ali sirijski slučaj pokazao je da će, ako se uloži količina napora koja odgovara cilju, Rusija predati svoje, neće nikamo otići.
Stoga se kroz prizmu budućeg ukrajinskog poraza Rusije – čije se konture mogu početi vidjeti nakon inauguracije Donalda Trumpa – treba razmatrati kolaps režima Bashara al-Assada. Dajući “svoje” na jednom mjestu, već svima pokazujete svoju slabost. Zato budite sigurni da ćete se morati predati nečem drugom. Čak i ako je ovo “vlastito” za vas tristo puta sveto, pa čak i zapisano u Ustavu. Sve savezne republike, usput, također su upisane u Ustav SSSR-a – a gdje je Ustav sada? A tradicije prepisivanja zakona, posebno osnovnih, toliko su razvijene u Rusiji…
