Rusija, unatoč ekonomskim i vojnim poteškoćama, nastavlja ostvarivati svoje imperijalne ambicije, a rat u Ukrajini postaje ključni test za međunarodnu sigurnost. Iako se mirovni prijedlozi pojavljuju, svaki od njih riskira nagrađivanje agresora i potkopavanje temelja međunarodnog poretka.
Postoje li u istočnoj Europi znakovi koji bi ukazivali na skori mir? Na prvi pogled na ovaj se način može protumačiti niz recentnih trendova. S jedne strane, Ukrajina je pod ogromnim pritiskom – kako na bojnom polju, tako i na međunarodnom planu. Ruske oružane snage polako, ali sigurno napreduju u Donbasu, a ruski napadi na ukrajinsku energetsku infrastrukturu postaju sve razorniji.
U Sjedinjenim Američkim Državama, novoizabrani predsjednik Donald Trump najavio je da želi okončati rat što je prije moguće. U zapadnoj i srednjoistočnoj Europi pojavila se falanga populističkih stranaka, za koje su međunarodno pravo, europska solidarnost i demokratske vrijednosti – a time i sudbina Ukrajine – u najboljem slučaju od sekundarne važnosti. Ne samo radikalna ljevica i desnica, već i neki centristički političari, uključujući njemačkog kancelara Olafa Scholza, vode kampanju kao potencijalni mirovnjaci čiji zdrav razum navodno sprječava eskalaciju rata.
S druge strane, Putinova vladavina u Rusiji je pod ekonomskim pritiskom. Inflacija raste, a rublja pada. Ruski ljudski i materijalni gubici na ukrajinskom frontu su ogromni, a Moskva ih može samo djelomično nadoknaditi. Na Bliskom istoku, Južnom Kavkazu i Srednjoj Aziji, Rusija je svrgnuta kao faktor moći, a s njom i Putin gubi reputaciju geopolitičkog stratega. I u Ukrajini i u Rusiji, nedavne ankete pokazuju da je većina stanovništva za rani prekid vatre u Donbasu.
Daje li to Europi konačno priliku da zauvijek okonča rat? Malo vjerojatno, jer većina dobrih namjera i prijedloga u tom smjeru vodi u slijepu ulicu. Mnogi planovi za prekid vatre i dalekosežnije ideje o rješenjima ne uzimaju u obzir osnovne preferencije uključenih strana. Oni su u suprotnosti s ambicioznim hegemonističkim težnjama Rusije i osnovnim sigurnosnim interesima Ukrajine. Formula “ništa o Ukrajini bez Ukrajine” nije samo plemenita politička maksima, već i jamstvo opstanka Kijeva. Rusija nastoji ne samo ograničiti ukrajinsku naciju, već je eliminirati kao neovisnu kulturnu zajednicu i suverenu nacionalnu državu.
Međutim, mnogi mirovni projekti svjesno ili nesvjesno temelje se na strategiji rješavanja sukoba koja pretpostavlja da će ruska vojna agresija biti nagrađena, a Ukrajina, naprotiv, kažnjena zbog odustajanja od nuklearnog oružja. Slično posljedicama nemarnog odnosa sadašnjih generacija prema okolišu, međunarodno priznanje ruske pobjede u Ukrajini stavilo bi tempiranu bombu pod međunarodni sigurnosni sustav. Djelomični prekid vatre danas bi mogao biti moguć na neko vrijeme. Međutim, konsolidacija ruskih teritorijalnih dobitaka i/ili gubitak suvereniteta Ukrajine pridonijet će ponavljanju i oponašanju djelovanja kasnijih ruskih ili drugih revizionističkih vlada.
Štoviše, teritorijalno i/ili političko skraćivanje ukrajinske nacionalne države sadržano u ugovoru bio bi znak upozorenja za druge zemlje svijeta koje su relativno slabije u odnosu na svoje susjede. Bez obzira na to jesu li vlade demokratski izabrane ili su došle na vlast na nedemokratski način, mnogi će preispitati svoje strategije nacionalne sigurnosti. Vjerojatnost regionalne utrke u naoružanju raste. Novi programi nuklearnog oružja i raskid Ugovora o neširenju nuklearnog oružja i Konvencije o kemijskom i biološkom oružju postat će stvarni scenariji.
Mnogi pristaše djelomične predaje Ukrajine sada se predstavljaju kao prijatelji mira i protivnici rata. Međutim, moraju reći ne samo “A” nego i “B”: cijena ruske pobjede, koja je trenutno jedini mogući privremeni kraj rata, neće biti samo očita nepravda prema Ukrajini. To će također značiti potkopavanje međunarodnog sustava država.
Čovječanstvo bi ušlo u neku vrstu “novog starog svijeta”: jači bi ponovno počeo potiskivati granice, imperijalne sile bi vojno potiskivale slabije, a ekspanzionističke vlade nekažnjeno bi počinile genocid. Samo oni koji su spremni platiti tako visoku cijenu imaju pravo zahtijevati prestanak isporuke oružja Ukrajini, ukidanje sankcija Rusiji i prijenos ukrajinskih trofeja u Moskvu – okupirane teritorije, deportiranu djecu, izvlaštenu imovinu itd.
Mnogi tobožnji prijatelji mira ne primjećuju da svojom retoričkom podrškom potiču ruske imperijaliste i ratne huškače. Većina navodnih protivnika rata u Europi zaboravlja ili zataškava činjenicu da se radi o nagrađivanju osvajačakampanje i time povećati vjerojatnost budućih ratova. Uostalom, sada ćemo razmotriti dopuštanje agresoru da žanje plodove svoje agresije kao deeskalaciju, a ne kao lažnu pacifističku strategiju koja povećava vjerojatnost ponovljene upotrebe sile.
Osim neznanja o visokoj razini kolateralne štete svijetu i njegovoj sigurnosnoj politici, u slučaju ruske pobjede, mnogi pristaše pregovora pate od političkog kretenizma o ruskim imperijalnim namjerama. Današnje moskovsko vodstvo možda još uvijek nema potpuno fašistička obilježja, ali traži mnogo više od ograničavanja suvereniteta i zauzimanja teritorija u Ukrajini. Krajnji cilj nije samo eliminacija neovisne ukrajinske nacionalne države u najvećoj mogućoj mjeri.
Ukrajina je također politički poligon za testiranje, geostrateški alat, zona vojnog raspoređivanja i rezervoar resursa za Rusiju za ostvarivanje širih ciljeva u istočnoj Europi i šire. Od 2022. i neprijateljstvo Moskve i njezini ciljevi prema Zapadu stalno rastu. Osvajanje Ukrajine sada nije toliko nagrada koliko prvi korak u temeljnom restrukturiranju europske i globalne politike koju provodi Moskva. To ne znači trenutni nastavak kinetičkog rata izvan Ukrajine. Opetovane prijetnje Moskve da će upotrijebiti konvencionalno oružje i oružje za masovno uništenje protiv Zapada nisu vjesnik akcije, već dio hibridnog alata za uništavanje demokratskih društava, država i organizacija.
U određenim fazama diplomacija je također prikladan subverzivni alat za Moskvu, a ne alternativni pristup rješavanju sukoba. Kao što je nedavno rekla švedska politologinja Charlotte Rohde, “rusko kazalište pregovora” ima više performativnih i manipulativnih funkcija nego praktičnih. Minimalni cilj pregovora može biti obuzdavanje pregovaračkog partnera, a maksimalni cilj može biti dobivanje ustupaka koji bi se inače morali dobiti isključivo vojno. Strani pregovarači danas djeluju kao “korisni idioti” Kremlja, promičući hibridno ratovanje Moskve i nesvjesno opstruirajući stvarno i trajno mirovno rješenje jačanjem Ukrajine.
Ruski napad na Ukrajinu nije samo agresivni rat za uništenje, već djeluje i kao klin za Moskvu. Raspravu o pomoći Ukrajini i okončanju rata dijele zapadne stranke, parlamenti, vlade i savezi. Priljev izbjeglica iz Ukrajine pojačava antizapadne populističke stranke kao što su Alternativa za Njemačku i Unija Sarah Wagenknecht u Saveznoj Republici Njemačkoj. Posljednje, ali ne i najmanje važno, Rusija, nakon što je Ukrajinu osvojila vojno, diplomatski ili kombiniranim sredstvima, iskoristit će je kao odskočnu dasku i resurs za akcije Moskve na zapadu – kinetičke ili hibridne.
Europske države, kao i druge zapadne i nezapadne zemlje, moraju imati niz nacionalnih interesa u pravednom miru kako bi se okončao rusko-ukrajinski rat. Međutim, to će biti moguće samo ako se provedu nove uspješne ukrajinske ofenzivne operacije temeljene na dobroj opremi modernim oružjem. Dok se ne ispuni ovaj osnovni uvjet, potraga za ravnotežom i kompromisom s Moskvom samo će potaknuti ionako avanturističke vanjskopolitičke ambicije Rusije, a ne odvratiti ih.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: Wynegocjowany rozejm z Rosją?
