Neizvjesnost Sjedinjenih Država i zapadnih zemalja u vezi s trenutnim geopolitičkim izazovima, njihova neodlučnost u pogledu konačnog rješenja “ruskog pitanja” podsjećaju na stav američke administracije tijekom raspada SSSR-a. George W. Bush stiže u Kijev u kolovozu 1991. Njegov govor pred Vrhovnom radom i pokušaji da uvjeri Ukrajinu da ne napušta stagnirajuću i obnovljenu sovjetsku luku. Međutim, Leonid Kravčuk želio je ući u povijest, a ne biti jedan od ruskih guvernera u Ukrajini. Ne vrijedi pretjerivati u državnim namjerama Leonida Makaroviča i ulozi Ukrajine u raspadu SSSR-a, ali ga također treba prezirati. Širi pogled na ove događaje daje razumijevanje da Sjedinjene Države nisu imale viziju procesa uređenja postsovjetskog svijeta. Zbog izolacije razmišljanja o ugodnoj slici svijeta, nisu primijetili ili nisu željeli vidjeti promjene koje su se događale. Na kraju su se oslanjali na crnu ovcu.
Sada je prijetnja slobodnom svijetu Ruska Federacija. Ona to redovito pokazuje. Hoće li demokracije ovaj put imati dovoljno odlučnosti? Hoće li preuzeti inicijativu i poduprijeti Ukrajinu, proporcionalno/preventivno reagirajući na zločine Ruske Federacije? Ili opet pogreške iz prošlosti, kaos današnjice i još veći problemi u budućnosti?
Ugušite se lešom SSSR-a. Nasljeđivanje na ruskom jeziku
Raspad Sovjetskog Saveza Vladimir Putin vjeruje… Vjerojatno su svi čuli riječi ruskog tiranina izgovorene tijekom njegovog obraćanja Saveznoj skupštini 2005. godine. Nemojmo ponavljati ove predrasude bolesne osobe. Bolje je usredotočiti se na to koga Rusi i Putin smatraju odgovornim za kolaps “carstva zla”. Osim Sjedinjenih Država i Mihaila Gorbačova, ovo je, naravno, Ukrajina. Kao da je nespremnost Ukrajine da ostane u SSSR-u i proglašenje neovisnosti 24. kolovoza 1991. pokopala nadu u spas i transformaciju SSSR-a.
Ovaj se stav može objasniti. Za Ruse je Ukrajina uvijek bila prozor na Zapad. Neprijateljski raspoložen i pun mržnje, ali tako poželjan za sovjetsku partijsku nomenklaturu. Još više za sadašnje vojno-političko vodstvo Ruske Federacije. Ukrajina, sa svojim agrarnim i vojno-industrijskim potencijalom, visokokvalitetnim ljudskim resursima, neće biti dobrovoljno napuštena u Rusiji. Bez Ukrajine u “obnovljenom” SSSR-u, Rusija bi bila veliko nerazumijevanje azijsko-muslimanskog mora naroda. Odnosno, nešto slično modernoj Ruskoj Federaciji, ali još patetičnije i besmislenije. Puno bezcestlja, zaostalosti, devalvacije ljudskog života u svim njegovim manifestacijama. Bez identiteta, ali s namjerom da uvjere Burjate ili Ičkerijce da su “Ruzki”. Pokvareni vinaigrette posvećen samoproglašenim “sutanama” (pozdrav 1448.).
Međutim, vratimo se na glavnu stvar. Okrivljujući sve za “smrt” SSSR-a, političkog leša koji se već raspadao, Putin ne spominje Ruse. Nevjerovatan. “Moćni” narod s beskrajnim močvarama, u kojima su zapele trupe više od jednog talentiranog zapovjednika. “Velika” kultura, iz koje nosi imperijalistički i morbidni duh “votke”. “Nepobjedivi” sportaši koji su redovito uhvaćeni u dopingu. Također, “slavni” filmovi i pjesme, koji, gotovo 100%, imaju prethodnika-pandan u kulturi zapadnih zemalja. Takav napor nije mogao sjediti ispred televizora i gledati raspad SSSR-a. Stoga su Rusi svrgnuli i “komunista” Frankensteina.
Baris Jeljcin, prvi predsjednik Ruske Federacije, također je bio glavni tanker svoje zemlje. Previše događaja u njegovoj političkoj biografiji povezano je s ovim strojem smrti. Pucao je tenkovima na ruski parlament u listopadu 1993., što je bio element zakopavanja demokracije u Rusiji u povojima. Možda je jedan od preduvjeta koji je omogućio Putina u njegovom modernom obliku taj da je parlament tada izgubio i da su ovlasti predsjednika proširene. Ako je tema razvijena, tada je Jeljcin gotovo pao pod “pijani” spremnik tijekom jedne od parada. Na kraju se popeo na tenk u kolovozu 1991. kako bi obranio rusko pravo na neovisnost.
SSSR je 18. i 19. kolovoza 1991. pokušao ukloniti Mihaila Gorbačova. “Desni” “komunisti” nisu voljeli reforme. Željeli su otići u mauzolej, nanjušiti vječno “mladog” Lenjina, gledati raspadanje tijela Brežnjeva, Andropova i Černjenka na stranačkim sastancima. Potamnjeli fizio… Gorbačovljeva reputacija ih je ometala. Bio je zatvoren u seoskoj kući i najavio lišavanje moći Mihailu Sergejeviču. Ovlasti je preuzeo potpredsjednik SSSR-a Genadij Janajev. Tada je na pozornicu izašao Jeljcin, odnosno tenk. Najavio je da pučisti obeščašćuju SSSR, “odbor” koji je preuzeo vlast je nezakonit i pozvao vojsku da ne podrži “državni udar”, najavio “štrajk”. Bila je to pobjeda Rusije nad sindikalnim centrom, a na neki je način bio i čavao u domovini SSSR-a.
Sam Jeljcin tipičan je sovjetski političar, član Centralnog komiteta KPSS-a (1981.-1990.). Podržao je Gorbačova i reforme, ali je došlo do sukoba između političara. Jeljcin se prestao pozicionirati kao sovjetska figura i sve više i više naglasio je da je ruski političar. Deklaracija o državnom suverenitetu Rusije proglašena je ranije (12.06.90.) od sličnog dokumenta u Ukrajini (16.07.90). U vrijeme puča protiv Gorbačova, Jeljcin je bio na čelu parlamenta RSFSR-a i pozvao na preuzimanje što je više suvereniteta mogao progutati. Iza toga je bio vidljiv jasan smjer i ambicije. Ako je Gorbačov još uvijek mogao spriječiti državni udar, onda nije imao utjecaja na centrifugalne procese u republikama. Jeljcin je preuzeo kontrolu nad vojskom i sigurnosnim snagama u RSFSR-u, riješio se Gorbačovljevog naroda i suspendirao aktivnosti Komunističke partije u Rusiji. Gorbačov je bio prisiljen dati ostavku i u drugoj polovici kolovoza 1991. postalo je očito da će nova verzija SSSR-a biti još više orijentirana na Rusiju i prezirati druge republike.
Leonid Kravčuk morao je osedlati političkog konja. Umijeće “hodanja između kapi” pomoglo mu je da se obrani od Busha i pomogne Ukrajini da postane neovisna. Naš put 1989.-1991. nije bio previše principijelan i herojski. Prilično uravnoteženo, ali ova je strategija dovela do neovisnosti. “Na temelju smrtne opasnosti koja je visila nad Ukrajinom u vezi s državnim udarom u SSSR-u 19. kolovoza 1991. godine…” Akt o proglašenju neovisnosti Ukrajine apelirao je na državni udar koji je vodio Yanaev. Međutim, može se pretpostaviti da je razlog proglašenja neovisnosti Ukrajine zapravo državni udar koji je proveo Jeljcin. Državni udar od 19. do 24. kolovoza 1991. više nije predstavljao prijetnju. Jeljcinovo preuzimanje vlasti i rast njegovih političkih ambicija samo su dobili zamah. Novi ruski orijentirani SSSR nije bio privlačan politički projekt za naše tadašnje elite.
Krvavi plesovi ništavila na grobu carstva
Takozvani predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin, koji si je dao predsjedničke ovlasti i neutemeljeno pravo komentiranja povijesnih događaja, često krivi Ukrajinu za konačni poraz i pad Sovjetskog Saveza. Međutim, čak i površan pregled događaja 1989.-1991. pokazuje da liberalno-demokratske ili nacionalno osviještene snage u Ukrajinskoj SSR nisu imale dovoljno utjecaja za provedbu ovog scenarija, a političke elite imale su stav čekanja. Postupci čelnika RSFFR-a bili su ambiciozni i agresivni. To je pogrešan pristup, ali ako nekoga krivite za raspad SSSR-a, onda morate razgovarati i o ulozi Rusa.
Prirodno je da su jučerašnje komunističke elite Ukrajinske SSR, koje bi vodile dijalog o tome da su dio SSSR-a starog stila, smatrale novi politički projekt sa širim ovlastima Moskve neprihvatljivim. Kijev se bojao da će nakon 1991. godine Moskva pokušati izgraditi SSSR, koji je početkom dvadesetog stoljeća, u vrijeme stvaranja ove države, odbacio ideolog komunizma i jedan od osnivača Sovjetskog Saveza Vladimir Lenjin. Iskoristivši opću neizvjesnost, Kijev je napustio Rusiju – ne iz SSSR-a. Stoga je vrijedno govoriti o važnoj ulozi Ukrajine, ali ne toliko u svrgavanju starog SSSR-a koliko u blokiranju izgradnje novog SSSR-a.
Sada novi test. Prisiljeni smo blokirati ruski imperijalizam i Putinov kretenizam u obliku morbidnih zabluda za “veliku zemlju”. Puna faza ruske agresije na Ukrajinu, koja je započela 24. veljače 2022., bila je popraćena razgovorima o Putinovoj namjeri da oživi SSSR. Navodno je svoje zločine u Ukrajini planirao za godišnjicu stvaranja Sovjetskog Saveza (30.12.1922.). Navodno je agresiju na Ukrajinu doživljavao kao svoj posljednji pokušaj da učini nešto veliko i ponovno napiše povijest, da napiše svoje ime u povijest. Neće obnoviti SSSR, ali toliko je tuge i smrti zbog kompleksa jednog “prokletog … oboje.” Međutim, borba se nastavlja. Za razliku od kolovoza 1991., kada je postojao izbor – kamo i kako ići, sada imamo samo jedan put.
