Dakle, koja je svrha “specijalne vojne operacije”? Takvo pitanje muči duše mnogih Rusa, postavljaju jedni druge negdje u kuhinjama, tiho, potajno, jer zapravo ne vjeruju u zadatke “demilitarizacije” i “denacifikacije” Ukrajine koje je njihov vođa Vladimir Putin proglasio još u veljači 2022. godine.
Osvojiti nove zemlje? I to u vrijeme kada se Rusija nije ni djelomično sposobna nositi sa svojim milijunima četvornih kilometara. Probiti kopneni koridor do Krima i pretvoriti Azovsko more u rusko unutarnje more? Možda, ali Rusija je, nažalost, taj cilj postigla još u svibnju 2022. padom obrane Mariupolja. Stoga, nakon što je postigao svoj cilj, Kremlj bi se trebao smiriti i zaustaviti neprijateljstva, pokušati sklopiti mir ili barem ojačati “Surovikinovu liniju” kako bi osigurao da se Oružane snage Ukrajine više neće moći probiti do obale Azov.
Tako je u proteklih šest mjeseci Putin objavljivao “novu” želju: zauzimanje četiri regije – Zaporižje, Herson, Luhansk i Donjeck – unutar njihovih administrativnih granica. Ali ovo je neka vrsta potpune gluposti. Kako vrlo uvjetno iscrtane administrativne granice regija mogu biti u korelaciji s vojnim planovima, s granicama aneksije, s nekim kvazi-granicama? Je li to da ako Ukrajina provede administrativno-teritorijalnu reformu, čiji su planovi proglašeni još 2005. godine, tada bi i Putin morao prilagoditi svoje vojne apetite? Pa, pretpostavimo da demokratsko-domoljubna Vrhovna Rada, izabrana u jesen 2014., precrtava sve granice regija, ili barem samo Luhansk i Donjeck. Harkov, Dnjepar (tada Dnjepropetrovsk) i Zaporižja bili su podređeni teritorijima Donbasa pod kontrolom Kijeva, a nekontrolirani teritoriji ustavno su formalizirani kao regija Donbas.
Ispričavam se što pribjegavam takvim jezivim, čisto hipotetskim manipulacijama, samo pokušavam objasniti sebi i čitateljima apsurdnost Putinovih teritorijalnih pretenzija. Iako je jasno da su neteritorijalni dobici glavni cilj ruske invazije na Ukrajinu, barem su daleko od toga da budu na prvom mjestu na ljestvici ciljeva Putinove “specijalne vojne operacije”.
Članak u ruskom poslovnom časopisu “Profil” pod naslovom “Što bi Ukrajina trebala postati nakon završetka ruske specijalne operacije” može nam pomoći u razumijevanju ovog pitanja. Obećavajući naslov, zar ne? Autor ovog, moglo bi se reći, programskog teksta je Dmitrij Trenin. I prije nego što prijeđemo na analizu samih teza iznesenih u članku, vrijedi reći barem nekoliko (ili čak ne nekoliko) riječi o ovoj osobi, koja je prilično zanimljiva.
U članku se navodi da je Dmitrij Trenin profesor, znanstveni nadzornik Instituta za ekonomiju i strategiju svjetskog rata Visoke ekonomske škole i vodeći istraživač na Ruskoj akademiji znanosti. Iz njegove biografije znamo da je bio profesionalni vojnik, 1977. godine diplomirao je na Vojnom institutu Ministarstva obrane SSSR-a u Moskvi. Uživao je posebno povjerenje vojnog i političkog vodstva SSSR-a, inače ne bi dobio mjesto časnika za vezu u odjelu za vanjske odnose Skupine sovjetskih snaga u Njemačkoj. I što je značilo to “korištenje posebnog povjerenja”? Samo da je bio agent KGB-a – nema opcija. Zbog toga je kasnije postao viši predavač na Vojnom institutu Ministarstva obrane SSSR-a. Štoviše, povjerenje u njega u Kremlju bilo je toliko veliko da je primljen u delegaciju SSSR-a, koja je 1985.-1991. vodila epohalne (bez pretjerivanja) pregovore sa Sjedinjenim Državama o nuklearnom i svemirskom oružju u Ženevi.
Čini se da je s licem Trinina sve jasno kao dnevna svjetlost. Ali, kako se ispostavilo, ne za svakoga. Jer na kraju se Sovjetski Savez raspada i događaju se čudne metamorfoze. Ne, ne s Treninom, jer, kao što znate, nema bivših članova kadeta. Promjene se događaju s njegovom percepcijom na Zapadu. Čim je dao nekoliko liberalno-demokratskih izjava, pretvarao se da je zapadnjak, odmah se zaljubio u zapadne stručne krugove. Trenin je pozvan da predaje prvo na Ratnoj akademiji NATO-a u Rimu, a zatim na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu. Nadalje, Trinin je angažirala tako poznata i utjecajna “tvornica misli” diljem svijeta kao što je Carnegie Center. Štoviše, 2008. godine Trenin je postao direktor moskovskog ogranka Centra i tu je dužnost obnašao do potpune invazije Rusije na Ukrajinu. Razumijem, zar ne? Kadet Trenin bio je jedan od onih koji su formirali mišljenje Zapada o Rusiji, opravdavali njezine imperijalne ambicije, pravo na vlastite zone utjecaja, što je, naravno, uključivalo i Ukrajinu. I sve je to učinio zapadnjačkim novcem, prilično dobro, da budem iskren.
I nije bio sam, bilo je na desetke, ako ne i stotine takvih pripravnika na raznim stručnim pozicijama plaćenim zapadnjačkim stipendijama. Svi su oni sipali ruski imperijalni otrov u uši zapadnog društva. Stoga nema ništa iznenađujuće u činjenici da je Zapad tako slabo reagirao na sve prijeteće signale koji dolaze iz Kremlja. Otvaranje agresije u Moldovi i Gruzija, hibridne invazije u baltičkim državama, na kraju izravna intervencija u Ukrajini.
Ali prijeđimo na sam članak. Na samom početku autor savjetuje čitateljima da zaborave na Ukrajinu unutar granica 31. prosinca 1991. ne manje od jednom zauvijek. Takva Ukrajina, prema njegovim riječima, “već dugo ne postoji”.
Što je sljedeće? Nakon toga slijedi besmislica koja nam je već poznata iz kremaljske propagande da je Ukrajina dio “ruskog svijeta”. Čak su i oni vojnici Oružanih snaga Ukrajine koji se hrabro bore protiv rasističkih osvajača, prema Treninu, “zapravo ruski narod”. Kakvo je to čudo – postavit će se razumno pitanje. Autor objašnjava: zato što se “bore na ruskom – revno, inventivno i žestoko, unatoč ogromnim gubicima”. Pa, u redu.
Ali ipak, koja je svrha “specijalne vojne operacije”? Odgovarajući na ovo pitanje, Trenin daje svoja tri vjerojatna scenarija za kraj rata. Prema prvom, najradikalnijem scenariju, Rusija okupira cijeli teritorij Ukrajine, uključujući Lavov i “pristup granicama sa zemljama NATO-a”. Događa se svojevrsno “drugo ujedinjenje Ukrajine s Rusijom”. A ukrajinska državnost je de facto ukinuta i nije obnovljena čak ni u obliku neke vrste pseudo-republike ili autonomije. To je to, Ukrajine više nema – zaboravite!
Međutim, sam autor razumije apsurdnost takvog razvoja događaja. Ne, ne na način na koji mi razumijemo ovaj apsurd. Uostalom, sigurno znamo da rusisti nikada neće osvojiti cijelu Ukrajinu, osim u svojim mokrim snovima. Trenin, s druge strane, nedostatak takvog plana vidi na drugačiji način: “Postoje opravdane sumnje u sposobnost da se cijela Ukrajina zadrži pod kontrolom Moskve, a zatim je u potpunosti integrira u Rusku Federaciju, kao i materijalni trošak za Rusiju takvog rješenja problema.” Odnosno, bilo bi lijepo progutati cijelu Ukrajinu, ali sam autor razumije da će se agresor ugušiti tako pretjeranim djelom.
Drugi scenarij, koji Trenin smatra najmanje prihvatljivim i najopasnijim za Rusiju, je zaustaviti rat na približno onim trenutnim pozicijama i povući granice duž linija razgraničenja. “Ovo je ogorčena Banderova prozapadna Ukrajina unutar nešto smanjenih granica u odnosu na 2022. godinu. To je žestoko antiruska država, instrument Zapada koji neprestano vrši pritisak na Rusiju i provocira je, a zatim, u prikladnom trenutku, odskočna daska za novi rat za “oslobođenje okupiranih teritorija”. Glavna ideja ove “neporažene” Ukrajine bit će osveta”, ocjenjuje autor ovu opciju.
Postoji i treći scenarij – zapravo napustiti Ukrajinu, koja još nije osvojena, čak i ako se savija. Neka se pretvori u veliko “gulai-polje”, napušteno i od Zapada i od Rusije. Iz nekog razloga, autor je uvjeren da će, kao i 1920. godine, Ukrajinom vladati razni očevi i stričevi, poput Mahna, Zelenija Grigoreva, Angela itd., koji će zemlju rastrgati na komadiće. A Rusija će svojim utjecajima pametno manipulirati tim kaosom. Tako će se Ukrajina pretvoriti u siguran tampon za Rusiju sa zemljama NATO-a.
No, s tim u vezi, autor artikulira dvije značajne sumnje: “Prvo, da će se Zapad “povući” iz ukrajinskog “gulai-polye” i neće koristiti svoje “heroje” za borbu protiv Rusije, što neće prestati nakon završetka neprijateljstava u Ukrajini. Drugo, da će Moskva moći upravljati ovom Mahnovščinom.” Pa, ne može se ne složiti s takvim rezervama.
I tako prelazimo na četvrti scenarij, za koji je napisan ovaj članak. Ovdje vrijedi dati veći citat kako nas nitko ne bi optužio da izvlačimo riječi iz konteksta:
“Najbolja i ne baš fantastična opcija za nas bila bi istjerati antiruske, revanšističke elemente u zapadnim regijama Ukrajine. Tamo bi mogli stvoriti vlastitu “slobodnu Ukrajinu” pod protektoratom Zapada ili postati zona utjecaja susjednih država – Poljske, Mađarske i Rumunjske. Zapad bi se mogao utješiti činjenicom da je dio zemlje izbjegao doći pod kontrolu Moskve i nagađati da će zapadna Ukrajina, koja se sastoji od pet ili sedam regija, postati analog Njemačke tijekom Hladnog rata. Pustiti. Nije zastrašujuće prepustiti se onome što je za nas ne samo skupo, već i opasno. Pogreška Staljina, koji je anektirao Galiciju i Voliniju i time zarazio sovjetsku Ukrajinu virusom nacionalizma, ne može se ponoviti.
Glavna stvar je da “Galicija”, uzimajući u obzir svu moguću pomoć sa Zapada, ne predstavlja opasnost za Rusiju, odnosno imala bi podkritičnu masu. Ostatak Ukrajine – izoliran od žarišta ultranacionalizma, kao i bez regija koje su se već pridružile ili bi se još uvijek mogle pridružiti Ruskoj Federaciji – postao bi nova suverena ukrajinska država. U isto vrijeme, država koja nije pod našom okupacijom. Ima smisla ponuditi takvu perspektivu Ukrajincima, objašnjavajući koliko im je to korisno.”
Najzanimljivija (najsmješnija) stvar u ovom odlomku je izjava da joj je fragmentacija Ukrajine korisna. Budući da bi ova kastrirana Ukrajina dobila nevjerojatnu ekonomsku pomoć Rusiji, kao i pristup tržištima Euroazijske unije.
Autor također baca sljedeći kulturni i civilizacijski “mamac” na Ukrajince: “U isto vrijeme, Nova Ukrajina bila bi strogo odvojena od vanzemaljskog elementa Bandera, koji se povijesno formirao izolirano od Rusije i na antiruskoj osnovi. Nova Ukrajina kao država i društvo stvorena je na širokoj sveruskoj – ili, ako hoćete, istočnoslavenskoj – osnovi. Takva Ukrajina postala bi nasljednica Kijevske Rusije i Zaporoških Kozaka; bila bi ponosna na doprinos svog naroda jačanju i prosperitetu Ruskog carstva i Ruskog Carstva, kao i Sovjetskog Saveza, čija su mala ruska zemlja bila važna komponenta. Konačno bi utjelovio povijesni san nekoliko generacija Ukrajinaca o neovisnosti.”
Jednostavno fantastično! Autor želi prodati ideju kastrirane, pseudodržavne, potpuno neovisne formacije kao ostvarenje “povijesnog sna nekoliko generacija Ukrajinaca o neovisnosti”. Ozbiljno? A gdje je logika? Pitanje autoru o zatrpavanju: zašto su Ukrajinci sanjali o ovoj neovisnosti? I neovisnost od koga?
Nadalje, autor je nekako nemarno napravio jedan ozbiljan proboj. Zavodi Ukrajince slavom zaporožjskih kozaka, ali Zaporižju i cijelu regiju vidi kao dio Rusije. Inače, uz četiri gore spomenute regije, koje je Putin požurio uključiti u ruski ustav (Luhansk, Donjeck, Zaporižja i Herson), Rusija bi, prema četvrtom scenariju, trebala imati barem regije Mikolajiv, Odesa i Harkov (regije Sumy i Dnipropetrovsk nisu obavezne).
Dakle, Ukrajina je u snovima ruskih imperijalaca trebala biti podijeljena na tri dijela – čisto ruski, marionetsko-ruski i “bandera”. Sjetite se, ne tako davno negdje smo vidjeli takvu podjelu. Svojedobno je o njemu 90-ih govorio odvratni, ali već preminuli ruski političar Vladimir Žirinovski. Sjetite se njegove poznate izreke: “I dat ćemo Lavov Poljacima.” Zatim se ova teza pojavila tijekom predsjedničke kampanje 2004. godine. U to su vrijeme Janukovičevi politički stratezi iz Kremlja zastrašivali birače u istočnoj i središnjoj Ukrajini da će, ako Viktor Juščenko pobijedi, Ukrajina biti podijeljena u tri razreda. Prva sorta je Galicija i Volyn (čak i bez Zakarpatja i Bukovine), druga je središnja Ukrajina, treća je južna i istočna Ukrajina.
Da su ruski propagandisti bolje podučavali povijest dvadesetog stoljeća, barem bi znali da se stvarna podjela Ukrajine dogodila tijekom Drugog svjetskog rata. Nacistički okupatori podijelili su ga na okrug Galicije, Reichskommissariat Ukrajine i ukrajinske teritorije na prvoj liniji, gdje je vladao Wehrmacht. Pa, kremaljski propagandisti uzimaju “dostojne” prethodnike kao vodič. Istodobno, djeluju na sličan način.
Sada je svima jasno da je takav plan s marionetskom Ukrajinom s centrom u Kijevu potpuni apsurd i nikada neće biti proveden. Vidimo koliko Rusija napreduje u regiji Donjeck, koliko ljudi i opreme gubi za svaki osvojeni kilometar. Stoga, kako bi se ostvario ovaj plan, Kremlj neće imati ljudi, čak ni sjevernokorejske legionare, niti oružja i streljiva, uključujući streljivo iz DNRK.
Pa zašto i za koga je kadetski član Dmitrij Trenin napisao ovaj članak. Pretpostavljam za one pseudo-mirovne snage na Zapadu koji žele da Ukrajina sklopi mir s Rusijom pod bilo kojim uvjetima. Kao, gledajte, Ukrajinci, nemojte se pomiriti, Rusija će vas podijeliti na tri dijela, a onda ćete morati zaboraviti na suverenitet.
I prije svega, ovo je poruka Donaldu Trumpu, s kojim Vladimir Putin toliko želi pregovarati. Ne treba poreći da novoizabrani predsjednik, pa čak i pod pritiskom Elona Muska, koji je toliko ranjiv na rusku propagandu, može pasti na mamac Kremlja. Stoga naši diplomati moraju uložiti sve napore kako bi spriječili da se to dogodi.
