5. prosinca obilježava se 30. godišnjica potpisivanja zloglasnog Budimpeštanskog memoranduma. Ovaj je dokument bio velika pogreška ukrajinskih vlasti i imao je kobne posljedice za buduću sigurnost Ukrajine. Međutim, usredotočujući se na diplomatske neuspjehe Kijeva, koji je pristao zamijeniti moćan nuklearni arsenal za formalni komad papira, bilo bi pogrešno ocijeniti memorandum kao isključivo ukrajinski fijasko. Budimpeštanski memorandum također je bio globalna pogrešna procjena cijelog kolektivnog Zapada. To je posljedica nesposobnosti zapadnih političkih elita da ispravno shvate tadašnju geopolitičku situaciju i iznimno slabe razine predviđanja. Kao i vrlo iskrivljena i naivna percepcija Rusije.
U ukrajinskom informacijskom prostoru, Budimpeštanski memorandum rijetko je bio u središtu pozornosti medija prije ruske aneksije Krima 2014. godine. Stoga je većina ukrajinskog društva imala prilično nejasnu predodžbu o njemu. Ako se Budimpešta 1994. spominjala sporadično, uglavnom su se svodile na pozitivnu ocjenu djelovanja ukrajinskih vlasti i nedostatak stvarnih alternativa. No, nakon pojave “malih zelenih ljudi” na teritoriju Krima, svi su se odjednom sjetili ovog dokumenta i sigurnosnih jamstava navedenih u njemu. Kako se ispostavilo, bili su fikcija.
Tijekom proteklih deset godina objavljeni su mnogi članci i studije o Budimpeštanskom memorandumu. O tome su govorili gotovo svi ukrajinski političari, politolozi i diplomati. Ovaj međunarodni akt postao je tema rasprave ne samo u stručnoj zajednici, već i u kuhinji i rekreacijskim objektima. Ali glavni naglasak uvijek je bio na tome koliko je ukrajinska vlada bila naivna i neodgovorna u prvoj polovici 1990-ih, dajući atomsko oružje i ne dobivajući ništa zauzvrat.
Kravčuk, Kučma i drugi ukrajinski političari koji su donijeli ključne odluke o potpunom razoružanju naše države zaista imaju nešto za kriviti. Ali ne smijemo zaboraviti na drugu stranu medalje. Uostalom, da nije bilo kolektivnog položaja zapadnih elita, kojima su pobjeda u Hladnom ratu i mitovi o “kraju povijesti” zamagli um, Budimpeštanski memorandum se možda ne bi dogodio.
Iako zvuči čudno, početkom 1990-ih Zapad je bio mnogo više zabrinut zbog nuklearnih arsenala Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana. I uopće nije smatrao potrebnim brinuti se zbog prisutnosti ogromnog broja nuklearnog oružja i njegovih nosača u ruskoj bilanci. Stoga su se u zapadnom tisku tog vremena mogli pročitati članci o prijetnji koju svijetu predstavlja neovisna nuklearna Ukrajina. Međutim, vrlo rijetko je bilo publikacija o sličnoj prijetnji iz Ruske Federacije, koja je odjednom postala gotovo svjetionik demokracije i primjer pouzdanog predvidljivog partnera. Zapadni političari izrazili su se u sličnom tonu.
Dana 25. studenog 1991., senator Joe Biden, koji je mnogo godina kasnije postao četrdeset šesti američki predsjednik, obratio se tadašnjem američkom predsjedniku Georgeu H.W. Bushu. I iznio je svoje argumente zašto bi Ukrajini trebalo oduzeti nuklearno oružje što je prije moguće:
“Želja Rusije da dobije američku potporu za uništavanje ovog oružja nije samo zbog činjenice da oni (Rusi, – ur.) zabrinutost da će biti upotrijebljena protiv Sjedinjenih Država. Zabrinuti su da će biti upotrijebljena protiv njih (Rusi – ur.).
Na teritoriju Ukrajine postoji značajan broj nuklearnih bojevih glava. Sutra će proglasiti neovisnost, gospodine predsjedniče. Zapravo, nacionalizirat će svo oružje koje se trenutno nalazi na njihovom teritoriju. Oni odmah postaju nuklearna sila, gospodine predsjedniče. S vladom o kojoj ne znamo ništa, u okolnostima koje ne možemo zamisliti, i za Rusku Republiku, ovo je nova dimenzija s kojom se moraju nositi.”
Govor Joea Bidena ima izuzetno zanimljivu, iako fundamentalno manjkavu logiku. Izražava mišljenje da Rusija ima sve razloge osjećati opasnost zbog postojanja nuklearne Ukrajine u blizini. Nažalost, većina zapadnih političara razmišljala je na sličan način. Mogli bi vidjeti prijetnju iz Ukrajine, koja posjeduje nuklearno oružje. Ali iz nekog razloga nisu primijetili sličnu prijetnju iz Ruske Federacije, čiji je arsenal bio mnogo moćniji. I nisu se ni potrudili barem površno upoznati se s poviješću odnosa između Moskve i Kijeva. Čini se da su zapadni političari doživjeli iznenadnu amneziju koja je izbrisala sjećanje na ruski imperijalizam i njegovu kriminalnu suštinu.
Kada je Sovjetski Savez bio na korak od kolapsa, administracija američkog predsjednika Georgea H.W. Busha započela je političku aferu s Mihailom Gorbačovom. Sljedeći predsjednik, Bill Clinton, nastavio je ovu tradiciju i izgradio posebno prijateljski odnos s ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom. Nuspojava takvih odnosa bila je tendencija da se situacija na teritoriju bivšeg SSSR-a vidi očima Moskve. Stoga Moskva stalno šapuće o potrebi da se Ukrajina što prije razoružaAine su pronašle zahvalne slušatelje na Zapadu.
Razmišljanje Washingusmjereno na Moskvu odrazilo se u internom memorandumu američkog State Departmenta iz travnja 1992.: “Ništa nije važnije u ovom procesu od konsolidacije nuklearnog oružja u demokratiziranoj Rusiji.” Istodobno, administracija Billa Clinvršila je sustavni pritisak na Kijev. Kao što je primijetio Eugene Fishel, kolega emeritus u Centru za studije sigurnosne politike George Mason, “Američka vlada doživljava svo ponašanje Ukrajine usmjereno na demonstriranje, obranu i obranu vlastitih nacionalnih interesa kao uzaludno, provokativno, pa čak i vrijedno ismijavanja i otvorenog zastrašivanja.”
Kada je kolektivni Zapad (a posebno Sjedinjene Države) izvršio pritisak na Ukrajinu da se oprosti od nuklearnog oružja, zaista je iskreno vjerovao da prisutnost takvog oružja u Rusiji nije problem. Zato što se Moskva u bizarnoj mašti američkih i mnogih zapadnoeuropskih političara smatrala pouzdanim partnerom kojem se moglo vjerovati. Istodobno, nuklearno oružje u Ukrajini predstavlja prijetnju ne samo Zapadu, već i samoj Rusiji. Među visokim američkim dužnosnicima u to vrijeme, samo je ministar obrane u Bushovoj administraciji, Dick Cheney, imao suprotno mišljenje i nije vjerovao u demokratsku Rusiju. Ali njegova upozorenja nisu poslušala.
Vrijedno je napomenuti da je predsjednik Bill Clinton, koji snosi velik dio odgovornosti za lišavanje nuklearnog oružja u Ukrajini, rekao tijekom intervjua u travnju 2023. da sada žali zbog svoje uloge u ovom procesu. No, sugerirao je da se Rusija možda neće usuditi izvršiti invaziju ako Ukrajina i dalje ima svoje nuklearno odvraćanje. No, drugi američki i zapadni političari općenito nisu javno priznali svoj dio odgovornosti za Budimpeštanski memorandum i svoj pristanak na brzu denuklearizaciju Ukrajine.
Početkom 1990-ih Zapad je odbacio razumnu ideju da je jaka i naoružana Ukrajina najbolja garancija održavanja ravnoteže snaga u Europi i suprotstavljanja ruskom imperijalizmu. Navikli smo biti kritični prema ukrajinskim političkim elitama i njihovim odlukama. Ali zapadni političari također su sposobni za epske neuspjehe i pristrano razmišljanje. I, nažalost, nisu izgubili ovu osobinu do danas.
