Početak zime u svijetu obilježila su dva događaja koja se čine nepovezanima. Doista, što može biti zajedničko između prosvjeda gruzijske oporbe i civilnog društva protiv prestanka procesa europskih integracija i ofenzive proturskih oružanih skupina koje se protive Assadovom režimu u sjevernoj Siriji? U međuvremenu, ovdje postoji veza – i veza je vrlo zanimljiva. Posebno za nas.
Nije tajna da je sirijskog diktatora Bashara al-Assada od poraza spasio Vladimir Putin. U ovu bliskoistočnu zemlju poslao je ne samo redovne trupe, čiju je glavnu vrijednost igralo zrakoplovstvo, već i jedinice privatne vojne tvrtke “Wagner” (koja, kako smo kasnije saznali od samog Putina, nije bila u potpunosti privatna – ili uopće nije bila privatna). Upravo je taj potez Rusije pomogao Assadu da ostane u Damasku i produžio građanski rat, koji je u to vrijeme trajao tri godine, gotovo još jedno desetljeće.
Ali čak i iza trenutne gruzijske vlade, budimo iskreni, ruske uši strše. A kako bi moglo biti drugačije, kada je stvarni vlasnik ove južnokavkaske zemlje ruski biznismen Boris Ivanišvili – koji se tek nakon povratka u domovinu sjetio da je zapravo Bidzin. Mislite li da se Federalna sigurnosna služba mogla zainteresirati za poslovnog čovjeka koji je dobro zarađivao u Rusiji gotovo dva desetljeća? Molim vas da pitanje smatrate retoričkim.
A da biste to učinili, nema potrebe tražiti nikakve misteriozne veze – dovoljno je samo pogledati postupke gruzijskih vlasti pod izravnim ili neizravnim vodstvom Ivanišvilija. Ovaj posljednji korak, koji je vrlo poznat svim Ukrajincima, je odbacivanje europske integracije zemlje. Ovo je čisti cosplay Viktora Janukoviča. Kao i sve što se ovih dana događa na ulicama Tbilisija – i prosvjedi neistomišljenika i postupci vlasti. (Odvojeno, ovdje bi se mogli izdvojiti postupci reformirane gruzijske policije, koja se ne razlikuje od ukrajinske policije 2013.-1., ali to nije tema ovog članka.)
Dakle, i u Siriji i u Gruziji, na ovaj ili onaj način, otvoreno ili prikriveno, imamo geopolitičke interese Rusije. A sada su ti interesi Kremlja dobili ozbiljan udarac. I ovaj udarac nije slučajan. Na Južnom Kavkazu Ivanišvili je situaciju doveo do točke ključanja postupcima svojih marioneta na vlasti tijekom parlamentarnih izbora. Ali tamo mu je, nekako, nesklonost nekih Gruzijaca prema bivšem predsjedniku Mihailu Sakašviliju i njegovoj stranci nekako išla na ruku. A u slučaju europskih integracija – baš kao i u Ukrajini prije 11 godina – gruzijsko društvo više nije doraslo uskim stranačkim interesima. Zapravo, sada u Tbilisiju imamo, figurativno rečeno, točku bifurkacije – a sada, po prvi put u posljednjih nekoliko godina, Ivanišvilijeva pozicija nije toliko jaka koliko bi on želio.
U Siriji je situacija još zanimljivija. Jer ovdje je sam sirijski sukob bio postavljen na rat u južnom Libanonu, gdje je Izrael zapravo porazio Hezbollah. A ti teroristi, koje izraelski vojni stručnjaci izravno nazivaju iranskim posredničkim snagama, bili su partneri Assadovog režima u regiji. Sirijski diktator je izgubio podršku tih partnera – koji sada nisu dorasli Damasku, oni bi ovdje željeli preživjeti sami – što su odmah iskoristili njegovi strateški protivnici. Govorimo o turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu, koji stoji iza pobunjenika koji su zauzeli Alep i otišli dalje na istok, i Sjedinjenim Državama, koje podržavaju druge, umjerenije oporbene ličnosti, a bilo je i nekih pokreta u regiji pod kontrolom američkih trupa zajedno s tim oporbenjacima.
A što je Južni Kavkaz i Bliski istok? Balkan su nekoć nazivali “magacinom baruta Europe”. Dakle, ove regije su također takvi spremnici baruta. Izvan Kavkaza, Rusija je neprestano stvarala razne probleme – počevši od problema Karabaha, koji je ne bez sudjelovanja sovjetskog vodstva prerastao u rat punih razmjera. Čije su posljedice omogućile Kremlju da kontrolira ne samo Armeniju (gdje je kontrola bila gotovo potpuna, sve do vojne baze u Gyumri), već i Azerbajdžan – tko se želi baviti zemljom koja ima neriješen teritorijalni sukob i u svakom trenutku može se ponovno baciti u plamen rata? Nema potrebe govoriti o Gruziji s okupiranom Abhazijom i Južnom Osetijom.
Ali čak i nakon što je pobijedio Saakašvilija, Bidzina-Boris Ivanišvili bio je prisiljen igrati po određenim pravilima Zapada. Nevoljko, ali ipak, i sada je situacija došla do točke u kojoj to više nije moguće ni za vaše ni za naše. Karte su konačno otkrivene, pa će se onda ili Gruzija potpuno vratiti u orbitu Ruske Federacije, ili će Kremlj konačno izgubiti i ovu zemlju.
Bliski istok je skladište baruta cijelog svijeta. Ovdje je Pojas Gaze, i jug Libanona, i Huti, i Sirija. Ali palestinska enklava i dio Libanona pod okupacijom Hezbollaha zapravo su već riješeni od strane Izraela. Ruke moćnika još nisu stigle do Hutija, ali nema sumnje da hoće. Bab-eMandebski tjesnac vrlo je važan logistički put za cijelo svjetsko gospodarstvo kako bi se ovo pitanje ostavilo neriješenim.
Međutim, Rusija nije bila izravno uključena u sve te sukobe. I u Siriji jesam. Stoga poraz Assadovog režima nije samo udarac geopolitičkim planovima i ambicijama starijeg diktatora Kremlja. To je također udarac izravno Rusiji, njenom “ograničenom kontingentu”. Udarac na koji Rusija, uglavnom, nema na što odgovoriti.
Da, ništa. Zato što je Wagner PMC zapravo uništen nakon bakhmutske brusilice za meso i Prigožinovog ustanka. Zrakoplovstvo ruskih zračnih snaga, koje je odigralo važnu ulogu u spašavanju Assada 2015. godine, više si ne može priuštiti tako velike akcije – jer je rat u Ukrajini u prvom planu. Ukrajinski rat ne samo da je pokazao mizantropsku prirodu Putinovog režima, već je Rusiji vezao ruke i u drugim regijama svijeta nakon što se odužio tri godine. Jer Vladimir Putin jednostavno nema dovoljno resursa za sve svoje hirove, za sve svoje diktatorske prijatelje. Što reći – za vlastite potrebe Donbasa krade granate i projektile iz Sjeverne Koreje, što Rusija prije jednostavno nije primijetila.
Sada ne možemo znati kakav će biti ishod događaja u Gruziji, Rusiji, što će se dogoditi s Hezbollahom, Hutijima i, u konačnici, koliko će dugo trajati rat u Ukrajini (hoće li na njega utjecati povratak Donalda Trumpa na vlast). Ali sada se čini da se u svijetu postupno počinje odvijati “antiruska zima”, za razliku od “ruskog proljeća” 2014. u Ukrajini.
