Nakon što su okupatorske ruske trupe probile položaje ukrajinske vojske na jugu i istoku zemlje, koja je patila od bolnog nedostatka streljiva i ljudstva, ponovno su krenule prema svom glavnom cilju – zauzimanju Kijeva. Čak i ako je to trajalo više od dva ili tri dana, ovaj put je uspješno provedena “specijalna operacija” “demilitarizacije i denacifikacije”.
Predsjednik Zelenski i njegova vlada svrgnuti su. U najboljem slučaju, ukrajinski čelnici uspjeli su se evakuirati na Zapad. U najgorem slučaju, uhvatile su ih i zarobile ili eliminirale specijalne snage iz Kadirovljeve vojske. Na njihovo mjesto, milošću Moskve, imenovan je autoritarni marionetski vladar.
Ali i nakon pobjede nad Ukrajinom, ruska država ne planira počivati na lovorikama, već se priprema za sljedeće pobjede. Gospodarstvo i društvo nastavljaju se prebacivati na ratnu osnovu. Već očvrsnuta ruska vojska završava svoje posljednje pripreme. Mobilizacija i regrutiranje se nastavljaju. Veličina ruskih oružanih snaga raste na nekoliko milijuna. Njegovi redovi također su popunjeni ukrajinskim suradnicima.
A Glavni stožer Ruske Federacije izvukao je sve potrebne zaključke iz svojih pogrešaka napravljenih u ranoj fazi “specijalne vojne operacije” u Ukrajini. Osim toga, Kina, Iran i Sjeverna Koreja nastavljaju naoružavati svoje ruske saveznike.
U isto vrijeme, Amerikanci, kao što je obećao Donald Trump, uglavnom povlače svoje trupe iz Europe. Washington više nije zainteresiran za Stari svijet. Bijela kuća koncentrira sve svoje snage na rat s Kinom, ne samo u kontekstu namjera Pekinga da okupira Tajvan, već i u borbi za dominaciju u azijsko-pacifičkoj regiji općenito. Također je potrebno ući u sve žešću bitku s Sjevernom Korejom, koja je, nadahnuta pobjedom nad Ukrajinom kao saveznikom Rusije, odlučila da lako može ostvariti svoj stari san o zauzimanju cijelog Korejskog poluotoka.
Njemačka i Francuska nisu uspjele stvoriti snažan europski sigurnosni savez. Velika Britanija se bavi vlastitim problemima i nada se da će je njezin položaj na otoku još jednom spasiti od svih vojnih smetnji na kontinentu.
A onda jednog prijateljskog martovskog jutra, na primjer, 2028. godine, ruski tenkovi, jurišni zrakoplovi i bombarderi, potpomognuti masovnom raketnom vatrom, prelaze granice baltičkih država. Lukašenkova Bjelorusija više se neće moći “smrznuti”, morat će ići u rat protiv Litve.
U sjedištu NATO-a u Bruxellesu vlada panika. Nitko zapravo ne zna kako postupiti, koju odluku donijeti…
Ovaj apokaliptični hipotetski scenarij opisuje Carlo Masala, profesor političkih znanosti na Sveučilištu Bundeswehr u Münchenu i jedan od najboljih vojnih stručnjaka u Njemačkoj, u svojoj knjizi “Ako Rusija pobijedi: Scenarij” (Wenn Russland gewinnt: Ein Szenario).
Gospodin profesor je očito svjestan što je danas na kocki. On razumije da budućnost Europe ovisi o tome kako će se događaji razvijati na ukrajinskim bojištima. “Što više Rusija napreduje u Ukrajini, veća je vjerojatnost da će europski požar progutati Njemačku i Europu u cjelini”, upozorava on. I zato je sada jedini izlaz pomoći Ukrajini i njezinoj vojsci što je više moguće. Pomoć ne na rezidualnoj osnovi, već kao da su to vlastite oružane snage svake zemlje NATO-a. Ne bismo trebali isključiti mogućnost da će u nekoj fazi zapadne vojske morati izravno ući u rat.
Karla Masalu prisjetio se nedavni program njemačko-talijanskog novinara Markusa Lanza na njemačkom društvenom kanalu ZDF. Politički talk show raspravljao je o pitanju rusko-ukrajinskog rata, vojnoj pomoći Ukrajini i umoru zapadnog društva od oboje. Münchenskom profesoru suprotstavili su se mirovnjaci i Putinversteers. Tvrdili su da je Njemačka već previše pomogla Ukrajini, potrošila milijarde eura na nju, a nitko u Europi nije pružio tako veliku pomoć. “Koliko još mogu izdržati?” pitali su retorički.
“Onoliko koliko je potrebno za pobjedu Ukrajine”, pažljivo je odgovorio gospodin Masala. I objasnio je da se ne radi čak ni o Ukrajini, koliko god bila draga njemačkom srcu. Radi se o sigurnosti u Europi, o globalnoj sigurnosti. Uostalom, europska zajednica je posljednjih desetljeća potpuno zanemarila ovo pitanje. A posebno zapadnoeuropske zemlje, koje su sve svoje nade polagale u vojnu moć Sjedinjenih Država.
Kako se dogodilo da je Zapad, koji je donedavno čvrsto držao Rusiju na uzročnim mjestima, sada zapravo zamijenio uloge s njom? Evo što je Carlo Masala rekao, objašnjavajući trenutno loše stanje stvari na polju globalne sigurnosti u pozadini rusko-ukrajinskog rata: “Da sam teolog, rekao bih da smo uzeli veliki grijeh na svoje duše. Kao politolog, reći ću da je ovo veliki neobjašnjivi skandal. Da smo s tim ekonomskim kapacitetima, koji posjedujemo, dopustio je ovaj rat, koji, budimo realni, predstavlja prijetnju cijelom europskom sustavu sigurnosti i stabilnosti. Ovdje se već dugo ne govori o pitanju ukrajinskog teritorija i uništenju Ukrajine. Na kraju dana, radi se o činjenici da Rusija i njezino sadašnje vodstvo u potpunosti uništavaju europsku sigurnosnu arhitekturu izgrađenu nakon 1990. godine. Nismo uspjeli mobilizirati našu ekonomsku moć na takav način da stvorimo industrijsku bazu za trajnu potporu Ukrajini. Nismo uspjeli stvoriti strategiju koja ne pretpostavlja da počinjemo podržavati Ukrajinu tek kada joj prijeti kolaps. Stoga mi sve ovo izgleda kao neobjašnjiv skandal ne samo Njemačke, već i cijelog zapadnog svijeta. Nismo se mogli nositi s tim i ne možemo se nositi s tim ni sada.”
To je prijekor zapadnom svijetu. Sajam? Sa stajališta Ukrajinca, čak i vrlo. Nismo zaboravili kako je Moskvi oproštena invazija na Gruziju 2008. godine, aneksija Krima i hibridni rat u Donbasu. A ranije, za vrijeme predsjedništva Borisa Jeljcina, abhazijski rat, rat u Moldaviji, Ičkerija, koju je izazvala Rusija… Zapad je općenito ravnodušno promatrao kako Kremlj uspostavlja kontrolu nad susjednim državama stvaranjem “buntovnih” enklava. A oni politolozi koji su upozoravali na uništenje helsinškog sigurnosnog sustava bili su izloženi samo ismijavanju.
Tek nakon Putinove “krimske operacije” Zapad je počeo sumnjati da nešto nije u redu. Međutim, većina je ostala mišljenja da se ništa strašno ne događa – sve je bilo unutar tradicionalnog koncepta sfera utjecaja. Prilično ciničnu modernu verziju ovog koncepta formulirao je 2015. godine britanski politolog, pisac, profesor na Sveučilištu u Cambridgeu Anatole Lieven: “Nismo se borili za Ukrajinu 2014. godine (kao ni za Gruziju), ali Rusija nije u potpunosti zauzela jug i istok Ukrajine, iako je to lako mogla učiniti. Vrlo prikladan neizgovoreni sporazum sklopljen je potajno: ne štitimo one koje je napala Rusija, a Rusija ne napada one koje ćemo zaštititi.”
Doista, takav je koncept prilično prikladan za ciničnog zapadnog laika. Iako ne, više nije “jest” – bilo je. Deaktualizirano. Malo je vjerojatno da će se bilo koji razumni ljudi, čak i kockari, kladiti u kladionici da će se Rusija ograničiti na Ukrajinu i da neće ići dalje. Do sada svi shvaćaju da su Europska unija i NATO u opasnosti.
Zato je knjiga Carla Masale, objavljena još u ožujku, još uvijek iznenađujuće popularna. Stoga je koncept morao biti brzo i radikalno preformuliran. Kako to sada zvuči? Gore spomenuti talk show Markusa Lantza, gdje su ovaj koncept više puta iznijeli “mirovnjaci”, omogućit će nam da odgovorimo na ovo pitanje. Općenito, može se formulirati na sljedeći način: Rusija je opasna, možda nije ograničena na Ukrajinu i postsovjetski prostor općenito, pa je bolje ne ljutiti je. I ne bismo trebali nazvati smirivanje agresora “novom minhenskom zavjerom”. Uostalom, u to vrijeme Hitler još nije imao oružje sposobno uništiti cijelu zemlju. A Putin ima takvo oružje. Stoga je potrebno biti strpljiv s njegovim željama, činiti mu ustupke gdje god je to moguće. Da, vjerojatno blefira, shvaćajući da bi i sam mogao umrijeti u nuklearnoj apokalipsi. Ili možda ne. Ne želimo to testirati.
Stoga takva nuklearna ucjena Kremlja doista djeluje i nastavit će djelovati. Do sada jedan od dva scenarija nije proveden. Ili će Putin konačno saviti cijeli Zapad i konačno moći proglasiti svoju pobjedu nad njim, ili će Zapad konačno pljunuti na ucjene i oštro igrati protiv Kremlja.
