“Ne može postojati situacija u kojoj Amerikanci djeluju, a Europljani samo reagiraju. Moramo sami snositi odgovornost”, rekao je visoki predstavnik Europske unije za sigurnost i vanjske poslove Josep Borrell na konferenciji za novinare u Varšavi nakon sastanka s poljskim ministrom vanjskih poslova Radoslavom Sikorskim.
Šef europske diplomacije mislio je, prije svega, na Ukrajinu, gdje se, prema njegovim riječima, “povijest stvara sada”. A Europa mora riješiti egzistencijalno pitanje: držati korak s povijesnim vlakom ili ga arogantno ignorirati. I nije važno tko se smjestio u Ovalni ured Bijele kuće: Joe Biden, Donald Trump ili Kamala Harris. Uostalom, nitko od njih neće učiniti posao za Europu, nad kojom stvarno visi sjena duboke političke krize, ako ne i trećeg svjetskog rata.
I je li sve to uzrokovano ruskom agresijom? Ili je to bio samo katalizator? Briga. Jer to nije ono što je važno. Sve dok Europljani nastave ritualno plesati, pokušavajući umiriti Putina ili boga smrti, Amenteta, umjesto da se stvarno zauzmu za odbijanje agresora, ova prijetnja će postojati i rasti. Iako je, čini se, sve jasno, rješenje leži na površini. Ključ koji otvara vrata svijetloj budućnosti i Gral koji uništava zle duhove leži u Ukrajini. U jačanju svoje borbene sposobnosti zapadnim oružjem koje bi se moglo koristiti bez ograničenja.
“Moramo uvjeriti Ukrajinu da će se naša potpora nastaviti, ali to zahtijeva prave resurse i odlučnost. Za to je potrebna politička volja i, prije svega, financijska sredstva. Moja uloga i uloga ministara vanjskih poslova i obrane, koji će se sastati u ponedjeljak i utorak (sastanak Vijeća EU na razini ministara vanjskih poslova i obrane održat će se u Bruxellesu 17. i 18. studenog – ur.), je da proučimo situaciju i donosimo odluke na temelju vlastitih sposobnosti, kao i da pokažemo volju za pružanjem podrške Ukrajini u takvim okolnostima da dođe do novog predsjednika Sjedinjenih Država. koja izgleda da ima drugačiji pristup američkoj podršci Ukrajini”, upozorava i poziva Borrell.
Doista, ne može se ne složiti sa zabrinutošću Josepa Borrella da “nitko ne zna što će gospodin Trump učiniti”. Nemoguće je ne složiti se s njegovom drugom tezom: “Ali znam da Europljani moraju jasno razumjeti što žele učiniti u bilo kojim okolnostima.”
Nije ni čudo što su ove riječi šefa europske diplomacije izgovorene u Varšavi. Ponovili su izjavu poljskog premijera Donalda Tuska odmah nakon američkih izbora: “Neki kažu da budućnost Europe ovisi o američkim izborima, ali ona prvenstveno ovisi o nama. Europa konačno mora vjerovati u vlastitu snagu.”
Nije tajna da se većina čelnika EU-a – s izuzetkom mađarskog premijera Viktora Orbána i možda njegovih kolega Roberta Fica u Slovačkoj i Giorgije Meloni u Italiji – nadala pobjedi potpredsjednice Kamale Harris. Njihovi strahovi od Trumpa padaju u četiri dimenzije. Prvi je moguće povlačenje Sjedinjenih Država iz NATO-a i raskid obveza prema sigurnosti Europe. Drugi je jednostrano nametanje prekida vatre i mirovnog sporazuma između Rusije i Ukrajine suprotno interesima Kijeva i Bruxellesa. Treći je katastrofalni trgovinski rat između Europe i Amerike. Četvrti je Trumpov inspirativni utjecaj na krajnju desnicu u Europi.
Nakon četiri godine stabilnosti i predvidljivosti pod Joeom Bidenom, Europa i svijet trebali bi se pripremati za novu dozu kaosa i impulzivnosti u Ovalnom uredu. Ako Trump uopće ima vanjskopolitičku doktrinu, njegov slogan je: “Očekujte neočekivano!”
Najveća zabrinutost u EU-u odnosi se na Ukrajinu i NATO. Ulozi za Europu ovaj put su veći nego tijekom Trumpovog prvog mandata, upravo zbog rata punih razmjera i straha da će Sjedinjene Države prestati pomagati Ukrajini i dopustiti Putinu da izvojeva pobjedu koju Rusija trenutno ne može osvojiti na bojnom polju. Uostalom, europske prijestolnice vrlo su svjesne da će, ako Ukrajina bude poražena, tada će istočno krilo Europe i NATO-a biti pod velikom i stvarnom prijetnjom. Čak i ako Trump ne povuče Ameriku iz NATO-a, mogao bi fatalno oslabiti savez nastavljajući govoriti da Sjedinjene Države neće automatski štititi europske saveznike, posebno one koji ne ispune svoje obveze da potroše dva posto BDP-a na obranu.
No, glavni problem Europe je što, unatoč vatrenim filipicama političara u stilu Ostanite s Ukrajinom, u ovoj fazi ne postoji konsenzus među europskim zemljama o tome kako pomoći Ukrajini. To je prva stvar. Drugo, zemlje Europske unije još nisu postigle konsenzus o tome isplati li se žrtvovati “socijalnu državu” koja se njegovala tijekom proteklih desetljeća radi brzog rasta gospodarstva.(a) U mjeri u kojoj je to dopušteno odredbama ove Konvencije, tajnik: Uostalom, to će zahtijevati trošenje milijardi i milijardi, ponovno naoružavanje vojske, ponovno pokretanje obrambenog kompleksa punim kapacitetom, nastavak regrutacije i tako dalje. Ukratko, bit će potrebno izgraditi sveobuhvatan, sveobuhvatan sustav međunarodne sigurnosti.
Iako se mnogi u Europi još uvijek nadaju da će proći, nekako će se riješiti sam od sebe. Kako se nadao da će Rusija moći napasti samo malu Gruziju, tada će se ograničiti na Krim, pa, sigurno neće ići dalje od Donbasa. Dakle, možda sada neće ići izvan granica Ukrajine? Kako naivan mora biti čovjek da vjeruje u to, kako događaji posljednjeg desetljeća ne bi iskorijenili ovu infantilnu iluziju.
Zapravo, vođe Starog kontinenta imaju samo dvije opcije za odabir suočeni s promjenom vlasti u Washingtonu. Jedan je da se čvrsto zatvori u svoje kristalne dvorce i nada se da će se izvući sa što manje krvi u sljedeće četiri godine sve dok Donald Trump vlada u Bijeloj kući, koncentrirajući u svojim rukama nevjerojatnu moć s republikanskom većinom u Senatu i Zastupničkom domu, s konzervativnom većinom u Vrhovnom sudu. Druga opcija je djelovati. Djelovati aktivno i prkosno, pokušati utjecati na Trumpa i njegove odluke – s jedne strane. A s druge strane, da ulože sve snage i resurse kako bi pomogli Ukrajini u njenom otporu ruskoj agresiji, dajući odgovarajući primjer Sjedinjenim Državama.
