Jedan od glavnih vanjskopolitičkih događaja na diplomatskom frontu rusko-ukrajinskog rata bio je poziv njemačkog kancelara Olafa Scholza ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Ovaj poziv je navodno imao za cilj obavijestiti diktatora Kremlja da su sve njegove nade za kraj zapadne – prvenstveno europske – podrške Ukrajini uzaludne.
“Prije svega” zato što je, kako je kasnije postalo poznato, iza ovog poziva stajao i kanadski premijer Justin Trudeau. A mediji su tvrdili da je sam Joe Biden navodno blagoslovio Scholzove telefonske razgovore s Putinom. Pa, već smo vidjeli kako je agresor reagirao na Scholzovu poruku – snažnim (već dugo nije bilo takvog) raketnim i bespilotnim napadom na teritorij Ukrajine. Još jednom smo suočeni s problemom mogućeg nestanka struje – iako, naravno, Rusi se neće usuditi pogoditi proizvodna postrojenja, jer su to uglavnom nuklearne elektrane u ovo doba godine. No, osim proizvodnje, električnu energiju još uvijek treba transportirati do krajnjih potrošača. I tu nastaju problemi (za nas) i šanse (za okupatore).
Zašto je Scholz nazvao Putina – i zašto su mnogi Ukrajinci očekivali ozbiljne posljedice od ovog poziva? Usudio bih se pretpostaviti da je to posebno zbog činjenice da Ukrajinci na društvenim mrežama ne čitaju knjige, već razne šarlatane i “stručnjake” (razlika između ove dvije kategorije brzo se približava nuli). I morate čitati knjige. Čak i ako su napisani na jeziku zemlje agresora.
Ruski novinar Mihail Zigar objavio je 2015. knjigu s upečatljivim naslovom “Svi ljudi Kremlja. Kratka povijest moderne Rusije”. Zapadni mediji uglavnom su kritizirali ovu publikaciju, prvenstveno zbog nedostatka izvora na koje se autor poziva u određenim situacijama. S druge strane, ruski kritičari – posebno Boris Akunin ili Svetlana Aleksijevič, hipotetska bjeloruska dobitnica Nobelove nagrade za književnost – ocijenili su sve ljude Kremlja, naprotiv, prilično visoko, nazivajući je možda najozbiljnijom i najinformativnijom studijom Putinovog vremena prije rata.
Naravno, možemo dugo raspravljati o realizmu svega što je tamo opisano. Ali barem vrijedi poslušati osobu koja je iznutra znala temu o kojoj piše. I to je ono što možete pročitati u Zygarovoj knjizi. Ova se priča odnosi na Georgea W. Busha i njegovu pratnju, posebno američku državnu tajnicu Condoleezzu Rice. Condoleezza Rice bila je prisiljena ponižavajuće čekati u moskovskom hotelu, a zatim je s još jednim američkim dužnosnikom dovedena ne u rusko ministarstvo vanjskih poslova, već u neki moderni “dvorac” na legendarnoj Rublevki, gdje su kremaljski bonzi sjedili za stolovima s vinom i hranom. A tadašnji tajnik Vijeća sigurnosti Ruske Federacije, Sergej Ivanov, drsko se obratio Riceu imenom – Condi, rekavši, sjedni, popij piće s nama.
Zašto si je Putinova kremaljska pratnja dopustila takav odnos prema predstavnicima najmoćnije zemlje na svijetu? Razlog je bio taj što je Bush završavao svoj drugi predsjednički mandat – bio je takozvana “šepava patka”. U takvoj situaciji oni više nemaju isti autoritet i utjecaj kao kad su na vrhuncu svoje moći. Osim toga, Putin je 2001. godine tretirao Busha mlađeg, piše Zygar, kao “vojnog cara svijeta”. A već 2006. godine, prije izbora za Kongres – a posebno nakon njih, gdje su republikanci pretrpjeli težak poraz – otvoreno se rugao svom bivšem idolu. Inače, nakon toga se u veljači 2007. pojavio Putinov poznati govor u Münchenu – stvarna objava rata od strane Zapada, rata koji je svijet vidio prvo u Gruziji, a zatim u Ukrajini.
Slična je situacija bila i 2000. godine, kada je Putin na Općoj skupštini UN-a neočekivano oštro odgovorio Clinton, koja je za nekoliko mjeseci trebala otići u političku mirovinu. Ovi primjeri pokazuju da Putin poštuje, ili barem tretira, kao jednake, one političare koji utjelovljuju snagu, moć i punoću moći. I što vidimo u priči sa Scholzom i ne samo s njim?
Sam njemački kancelar – to je svima očito – otići će u mirovinu u veljači nakon prijevremenih izbora. Predstavnici Kršćansko-demokratske unije, koja samouvjereno vodi u svim istraživanjima javnog mnijenja, već su izjavili da nisu protiv buduće “velike koalicije” sa socijaldemokratima, već ako u njoj nema niti jedne osobe. Olaf Scholz. Dakle, sasvim je očito da sadašnja kancelarka nema političku budućnost.
Kanadski premijer Justin Trudeau ostat će na dužnosti do listopada sljedeće godine. Ali već je jasno da njegova Liberalna stranka gubi izbore od konzervativaca. Štoviše, rejtinzi pokazuju da je udaljenost od liberala do Konzervativne stranke Kanade veća nego od treće političke snage u zemlji, Novih demokrata, lijevog centra, koji trenutno uopće nisu zastupljeni u Senatu, a u Donjem domu (donji dom kanadske savezne vlade) imaju 25 mandata od ukupno 338 mjesta.
S Bidenom je sve jasno. On sam je dugo bio “šepava patka”, u svakom smislu te riječi, a Demokratska stranka katastrofalno je izgubila izbore u studenom, dajući punu moć republikancima i osobno Donaldu Trumpu. Dakle, pitanje je: o čemu će Putin govoriti, o čemu će pregovarati, što će obećati političkim umirovljenicima bez pet minuta? Sutrašnjica kolektivnog Zapada je desničarska moć u Sjedinjenim Državama, Kanadi i Njemačkoj (u Italiji je desnica već na vlasti, u Španjolskoj su još gotovo tri godine do izbora, ali i tamo desni centar iz Narodne stranke vodi više od godinu dana). S tim kolektivnim Zapadom, koji je već došao na vlast ili će uskoro doći na vlast, Kremlj će govoriti, kako vjeruje, na ravnopravnoj osnovi.
Zašto je onda Scholz uopće nazvao Putina? Zar ne čita knjige koje objašnjavaju logiku Putinovih postupaka? Najvjerojatnije da, iako je “Svi ljudi Kremlja” preveden na njemački. Ali postoji još jedna stvar. Sjetite se kako je drugi političar, Recep Tayyip Erdogan, prije vlastitih izbora, gdje su mu opozicija prvi put nakon mnogo godina ozbiljno potkopala šanse, aktivno glumio mirotvorca, izjavljujući svoju želju da Rusiju i Ukrajinu stavi za pregovarački stol. Izbori su prošli – i gdje je nestao taj diplomatski entuzijazam Erdogana?
A Scholz ima jedinstvenu situaciju. Današnja Njemačka, s vlastitim političkim sustavom, razvila se nakon Drugog svjetskog rata. Prvi izbori u demokratskoj, postnacističkoj Njemačkoj održani su 1949. godine. Od tada i do sada – a već je održano točno dvadesetak izbora za Bundestag – prva dva mjesta na ljestvici preferencija njemačkog društva uvijek su zauzimale dvije “narodne” stranke: Kršćansko-demokratska unija (njezini se rezultati tradicionalno broje zajedno sa savezničkom Kršćansko-socijalnom unijom, koja djeluje samo u Bavarskoj) i Socijaldemokratska stranka. Dugo vremena postojala je samo jedna trećina snage – Slobodni demokrati, kasnije su se pojavili Zeleni, ujedinjenje Njemačke dodalo je nove igrače, 1900-ih pojavila se proruska Alternativa za Njemačku… Ali 1-2 mjesta uvijek su bila za CDU/CSU i SPD.
Ali što vidimo u sociologiji tijekom trenutnog izbornog ciklusa? Već u ljeto 2022. neodlučna pozicija Esdeca u situaciji s ratom u Ukrajini (ne samo u ovome, već ukrajinski faktor igra puno veću ulogu za Europu nego za Sjedinjene Države) dovela ih je do pada na treće mjesto – SPD su prestigli mnogo odlučniji Zeleni, predvođeni Annalenom Baerbock. Do nove 2023. godine Scholz i društvo donekle su ispravili situaciju, ali sljedeće ljeto donijelo je još jednog protivnika – Alternativu za Njemačku. I ovdje je slika puno tužnija.
Gledanost Esdeca toliko je pala da je početkom 2024. prednost AfD-a nad SPD-om mjerena gotovo dvoznamenkastim brojem – odnosno približila se 10%. O CDU-u nije bilo potrebe govoriti – desni centar, koji se konačno riješio merkelizma i prešao na odlučujuću poziciju Friedricha Merza (ovaj klasični konzervativac poput Helmuta Kohla konačno je čekao svoje vrijeme, stekavši vlast u stranci nakon sramote na izborima 2021.), bio je ispred socijaldemokrata za gotovo 20%.
Sada situacija nije tako katastrofalna za stranku na vlasti, ali SPD je još uvijek na trećem mjestu – i ne može sustići Alternativu. Zeleni, naravno, više ne ugrožavaju rejting svojih partnera u trenutnoj koaliciji, nakon što su se vratili u svoju ulogu sekundarnih političkih igrača – ali…
Ali zamislite da će Olaf Scholz, koji je postao prvi njemački kancelar SPD-a od 2005. godine, ući u političku povijest zemlje činjenicom da su pod njim Esdeci prvi put u povijesti završili ispod drugog mjesta na izborima. A najupečatljivije je, kao što znate, ovo drugo. Je li to mjesto na stranicama udžbenika koje rodom iz Donje Saske Osnabrück želi za sebe?
Stoga se mora vrtjeti kao vjeverica u kotaču, poput Erdogana malo prije toga, kako bi demonstrirao svoje mirovne pokušaje kako bi imao vremena u preostala tri mjeseca prije izbora, da svoju stranku povuče na drugo mjesto, barem s minimalnom prednošću u odnosu na krajnje desničarske početnike s istoka zemlje. Dakle, ovaj poziv Putinu – nije bio za Putina, ni za Ukrajinu. Sve je to, možemo pretpostaviti, bilo potrebno i samom Scholzu – kako bi se umirovio ne potpuno osramoćen.
