Od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine u tijeku je rasprava o tome može li rat punih razmjera u kombinaciji sa zapadnim sankcijama dovesti do unutarnjih nemira u Rusiji i, u konačnici, do njezina fijaska. Unatoč brojnim porazima i, u najboljem slučaju, očitim uspjesima na frontu, Ruska Federacija je dokazala svoju otpornost i odlučnost da vodi dugi rat. Međutim, što duže rat traje, to se ruske oružane snage više degradiraju na mnogim razinama. A što je još gore za Moskvu, Ukrajinci su dio tereta sukoba prebacili na teritorij agresora. To stvara dodatne komplikacije za Kremlj, što u kombinaciji s drugim problemima može utjecati na daljnji tijek rata.
Prva godina invazije na Ukrajinu skupo je koštala Oružane snage Ruske Federacije. Pretrpjeli su ozbiljne gubitke u najobučenijem osoblju, koje je snosilo najveći teret borbi. S gledišta opreme, došlo je do degradacije opreme kopnenih snaga. Izgubljen je značajan broj relativno modernih ili modernih vozila, topovskih haubica, sustava protuzračne obrane, radara, opreme za elektroničko ratovanje i kamiona. Najbolniji gubitak Crnomorske flote bila je vodeća krstarica Moskva, koju su ukrajinske snage potopile u proljeće 2022. Rusko ratno zrakoplovstvo također je pretrpjelo značajne gubitke, iako Rusija još uvijek ima veliki broj zrakoplova i helikoptera. Međutim, sa svakom godinom rata situacija s opremom se pogoršava.
Danas je taktika invazijskih snaga ishitrenije, što se odražava u ruskoj taktici bacanja više streljačkih brigada u bitku kao “topovsko meso”. Omjer vozila (starih ili novih) i ukupne snage kopnenih snaga stalno se smanjuje, što utječe na njihovu učinkovitost i sposobnost uspjeha na operativnoj razini.
Iako veličina ruskih oružanih snaga raste, one su sve slabije obučene, a njihov se moral uglavnom temelji na faktoru zarade. Takozvani “ugovorni vojnici” šalju se na frontu, ali vrijedi zapamtiti da su to često mladi ljudi koji su potpisali ugovor s vojskom ubrzo nakon početka vojne službe, a ne neki profesionalni, obučeni vojnici, kao što bi ime moglo sugerirati. Uglavnom, potrebno je vrlo malo vremena prije nego što se takvi “ugovorni vojnici” pošalju u “specijalnu vojnu operaciju” kao “topovsko meso”. Zbog velikih kadrovskih gubitaka u ruskoj vojsci, smanjio se broj mladih i iskusnih profesionalnih časnika.
Na mnogo načina, ruske oružane snage po prirodi nazaduju u zloglasne 1990-e. Vojska je manje obučena, opremljena, motivacija joj se smanjuje, a korupcija, umjesto da se smanjuje, samo raste. Unutarnji problemi i sukobi u samoj Rusiji također rastu. Ustanak Jevgenija Prigožina, teroristički napad u gradu Crocus, zlostavljanje pristaša Ramzana Kadirova i povezani sukob oko tvrtke Wildberries te rastuće siromaštvo također ukazuju na to da se Ruska Federacija kao država postupno vraća u prvo desetljeće svog postojanja. Kremlj svakako primjećuje ovu relativno novu povijesnu analogiju, kao i daleka vremena krize carstva. U ruskim medijima često postoji strah od ponavljanja događaja iz 1917. godine, kada je vojska odigrala odlučujuću ulogu u svrgavanju carskog režima i povlačenju Rusije iz Prvog svjetskog rata. Takve strahove više puta je izrazio, na primjer, Igor Strelkov-Girkin, ruski nacionalist i obavještajni veteran koji je zatvoren zbog kritiziranja politike Kremlja i taktike “specijalne vojne operacije”.
Može li vojska biti prijetnja?
Nije ni čudo što se rusko sjećanje vraća u revolucionarno razdoblje. Godine 1917. u igru su stupili brojni čimbenici, od kojih se neki ponavljaju i danas. Nakon manje od tri godine iscrpljujućeg Prvog svjetskog rata, ruska vojska bila je vrlo drugačija od one s kojom je Carstvo Romanov započelo svoje sudjelovanje u globalnom sukobu. Umrli su mnogi iskusni časnici odani monarhiji, a među preživjelima i novim ratnim zapovjednicima – odnosno unaprijeđenim dočasnicima i civilima, pripadnicima inteligencije često kritičnim prema vladaru i njegovoj politici – nije nedostajalo ljudi frustriranih situacijom kod kuće. Mnogi vojnici iz stražnjih garnizona nisu namjeravali ići na frontu, a moral vojnika je padao. Nikolaj II i zapovjedništvo mogli su računati samo na pojedinačne motivirane jedinice. Ekonomska situacija u carstvu bila je užasna, industrija i savezničke zalihe nisu mogle zadovoljiti potrebe fronta. Osim toga, u uvjetima krize osjetile su se tendencije neovisnosti nekih naroda porobljenih Rusijom. Uostalom, moderna ruska vojska ima slične probleme. Ne smanjuje se samo kvaliteta opreme, već i broj vojnika u pododjeljkuLakh vojnika je mnogo manje nego što je potrebno. Nakon 24. veljače 2022. mnogi iskusni vojnici, uključujući časnike, ubijeni su ili teško ozlijeđeni. Veterane Čečenije, Gruzije, Sirije i prve bitke u Ukrajini zamjenjuju ljudi koji nisu dovoljno pripremljeni za moderno ratovanje. Etnički problemi se pogoršavaju, a moral postupno pada.
Rusi su motivirani za sudjelovanje u ratu u Ukrajini uglavnom financijskim čimbenikom, a ne domoljubljem ili osjećajem dužnosti prema državi ili obitelji. Učinkovitost propagande o krvoločnim “khokholima” također se smanjuje. U lipnju 2024. neki su guverneri čak ponudili volonterima protuvrijednost od 20.000 dolara u jednokratnoj isplati za jednostavno potpisivanje ugovora s ruskim oružanim snagama. Guverner regije Belgorod već je 11. listopada ponudio više od 3 milijuna što je ekvivalentno oko 31 tisuću američkih dolara. Vrijedno je dodati da potreba za povećanjem paušalnog iznosa za one koji žele ići u rat u konačnici može imati negativan utjecaj na financije Ruske Federacije.
Vojno osoblje koje se vraća iz rata postaje ozbiljan problem u Rusiji. Često su agresivni, zloupotrebljavaju alkohol, drogu i čine pljačke. Krajem rujna ove godine ruski portal Verstka izvijestio je da su od početka “specijalne vojne operacije” veterani “specijalne vojne operacije” počinili 242 ubojstva i osakatili još 227 građana Ruske Federacije. Mnogi Rusi zabrinuti su zbog kriminalaca koji su amnestirani nakon potpisivanja ugovora s takozvanom Wagner grupom i ruskim Ministarstvom obrane. Tako su pušteni posebno opasni kriminalci. Neki od njih ponovno su krenuli putem kriminala. Na temelju podataka o pokrenutom postupku, Verstka je zaključio da je od 426 branitelja koji su počinili zločine protiv civilnog stanovništva Rusije, 246 bilo kriminalaca amnestiranih zbog sudjelovanja u invaziji. Ostalo je bilo obično vojno osoblje, što se također može smatrati znakom upozorenja. Ruski novinari otkrili su da sudovi opće nadležnosti ne objavljuju podatke o svim osuđujućim presudama, a ponekad i izbjegavaju davanje informacija da je osuđenik vojnik ili veteran koji je bio podvrgnut amnestiji.
S druge strane, bivše vojno osoblje suočava se s nerazumijevanjem civilnog stanovništva. To se ne odnosi samo na vojnike s PTSP-om, već i na mnoge osobe s invaliditetom. Država i društvo tretiraju ih kao peti kotač, a njihove potrebe se zanemaruju. Ravnodušnost državnih institucija i civila prema sudbini trajno osakaćenih vojnika zasigurno nema pozitivan učinak na moral uniformiranih vojnika.
Postoje i činovi nasilja nad veteranima rusko-ukrajinskog rata. 16. listopada 44-godišnji Nikita Klenkov, zamjenik zapovjednika jedne od jedinica, ubijen je u blizini Moskve. Njegov automobil se našao pod vatrom drugog automobila. Napad podsjeća na mafijaške kalkulacije. Ne može se isključiti da je velik broj bivših i sadašnjih ruskih časnika već uključen u kriminalne aktivnosti, čiji je broj teško utvrditi.
Ruska vojska također je zabrinuta zbog slučajeva etničkih sukoba. Neki pripadnici manjina vjeruju da su njihovi sunarodnjaci više eksploatirani u ratu od etničkih Rusa. U kolovozu je Vjačeslav Dondokov, zastupnik iz Burjatije i političar prokremaljske stranke Jedinstvena Rusija, održao konferenciju na kojoj je pokrenuo pitanje gubitka vojnika iz svoje regije na temelju podataka poljske bolnice u regiji Zaporožje u kojoj je služio prije nego što je započeo svoju političku karijeru. Prema Dondokovu, žrtve među Burjatima bile su nesrazmjerno veće nego među vojnicima iz etnički ruskih zemalja. Mjesec dana kasnije postalo je poznato da je potpisao još jedan ugovor i da će vjerojatno ponovno sudjelovati u “specijalnoj vojnoj operaciji”. Društvene mreže sugeriraju da je razlog bilo pokretanje pitanja nesrazmjerno visokih gubitaka u Burjatu ili financijskog i kriminalnog sukoba s drugim lokalnim burjatskim političarom, Anatolijem Dimčikovim.
Sporovi između Kadirovaca i vojnika ruske nacionalnosti također su prilično česti. Od početka invazije bilo je izvještaja o progonu potonjeg od strane Čečena koji podržavaju Ramzana Kadirova. Premlaćivanje i ponižavanje mladih Rusa, ponekad snimljeno pametnim telefonima, postalo je norma. Također je bilo pritužbi na društvenim mrežama o krađi, pa čak i homoseksualnom silovanju. Ne nedostaje Rusa koji su sve više ogorčeni proizvoljnošću i nekažnjivošću Kadirovaca. Ponašanje Kadirovljevih jedinica tijekom ukrajinske ofenzive u Kurskoj oblasti dodalo je ulje na vatru. Kadirovci, pod zapovjedništvom generala Apte Alaudinova, prijatelja samog Kadirova, nisu žurili stati na put napredujućim Ukrajincima. Uglavnom izbjegavajući bitku, napustili su bokove trupa koje su činili ruski ročnici, sakrili se u šumske pojaseve i opljačkali civilno stanovništvo. Kasnije je Kremlj pokušao poboljšati imidž Alaudinovih podređenih i organizirao propagandnu kampanju, u kojoj su sudjelovali i takozvani “ratni dopisnici” koji su prethodno bili kritični prema stavu Kadirovaca.
Vojnici pljačkaju vlastitu zemlju
Hoće li vojska stvoriti više problema nego koristi ovisi o mnogim čimbenicima, kao što su moral, disciplina, motivacija novaka, zalihe, gubici, uspjesi ili neuspjesi. Mjesto na kojem se odvijaju borbe također može imati utjecaja. Ako na teritoriju osvojene zemlje postoje vojnici sumnjivih motiva i žeđ za pljačkom, teret njihovih ekscesa ogleda se na osvojenom teritoriju i stanovništvu koje tamo živi. Međutim, sve se mijenja za 180 stupnjeva kada vojnik sumnjivog morala mora ostati i boriti se u svojoj rodnoj zemlji.
Prijenos neprijateljstava na teritorij Rusije doveo je do činjenice da su ruski vojnici počeli pljačkati vlastitu zemlju. Pljačkaški incidenti možda su bili motivirani ne samo žeđom za plijenom, već i problemima s opskrbom koji su stoljećima mučili ruske trupe. U listopadu je Maksim Kalašnjikov, jedan od ruskih vojnih blogera i pristaša rata protiv Ukrajine, posjetio Kursku regiju i kritizirao stanje ruske vojske. Požalio se da Ministarstvo obrane vojsci ne daje ni donje rublje, pa su prisiljeni puno stvari kupovati vlastitim novcem. Moraju čak i ugraditi automobile. Međutim, vrijedi zapamtiti da predmeti rekvizicije od slabo opremljene vojske mogu biti samo hrana, odjeća i druge stvari potrebne ili korisne vojsci na fronti.
U međuvremenu, na ruskim društvenim mrežama pojavila su se brojna izvješća o pljački imovine koja nema puno veze s neprijateljstvima i životom u pozadini. Video u kojem jedan od Kadirovaca pljačka trgovinu elektronikom u okrugu Glushkovsky u regiji Kursk postao je hit na Internetu. Pritužbe dolaze uglavnom od stanovnika ove administrativne jedinice, kao i iz područja iz kojih je izvršena evakuacija nakon početka operacije Kursk (govorimo o Korenevskom, Sudžanskom, gore spomenutom Gluškovskom i djelomično susjednim okruzima). Pljačke su se navodno odvijale i u pograničnim područjima, u regijama Brjansk i Belgorod. Odgovornost za zločine snose vojnici motoriziranih streljačkih jedinica, jedinica teritorijalne obrane, časnici Ruske garde kavkaskog podrijetla, kao i zaposlenici Federalne službe sigurnosti. Zapovjednici ignoriraju pritužbe civila i sami pronevjeravaju opljačkanu imovinu, pa je beskorisno očekivati od njih da se ponašaju plemenito i vrate ukradenu robu njihovim zakonitim vlasnicima. Civili su također ogorčeni slučajevima vojnika koji su smješteni u svojim domovima.
O tome da je pljačka ozbiljan problem za vlasti i vojsku svjedoče informacijske aktivnosti. Izvješća o pljački od strane ruskih vojnika mogu se smatrati štetnim za imidž oružanih snaga i, sukladno tome, obrambene sposobnosti Ruske Federacije. Diskreditiranje ruske vojske sada je kazneno djelo. Stoga mnogi civili koji se žale na pljačku radije ostaju anonimni. Većinom ne žele sami kriviti vojsku, već traže druge žrtve na društvenim mrežama kako bi im podnijeli kolektivnu žalbu. Neki od njih navodno bilježe ponašanje vojnika na svojim pametnim telefonima, ali snimke čuvaju za suđenje.
Bauk ženskih nereda
Kremlj bi se također mogao bojati reakcije majki vojnika koji služe u regijama koje graniče s Ukrajinom. Kako bi se izbjegao bijes, odlučeno je da ova kategorija vojnika neće biti poslana na front. To je dovelo do činjenice da obitelji mladih Rusa nisu prosvjedovale, uvjerene da su ročnici sigurni i da su izvođači napravili svjestan izbor, za koji su dobivali plaću i morali računati s činjenicom da mogu poginuti u borbi.
Međutim, kao rezultat operacije Kursk, 594 ratna zarobljenika pala su u ruke Ukrajinaca, od kojih su otprilike trećina bili mladi ruski vojnici… Smrt i zatočeništvo Rusa koji su služili vojni rok u blizini ukrajinske granice izazvali su reakciju majki mladih vojnika. Zahtijevali su da vlasti interveniraju, oslobode svoje najmilije iz zatočeništva i zabrane praksu slanja ročnika u bitku, čak i ako se borbe odvijaju na teritoriju Rusije. Vjerojatno je, prisjećajući se emotivnih govora žena čiji su muževi poginuli u padu podmornice Kursk, Vladimir Putin odlučio poslušati zahtjeve majki vojnika. U rujnu su se dogodile dvije velike razmjene ratnih zarobljenika. Kao rezultat toga, većina mladih ročnika koji su zarobljeni vratili su se u Rusiju.
Ova situacija nije prošla nezapaženo od strane Ukrajinaca. Shvatili su da su pronašli još jednu osjetljivu točku sKao rezultat toga, emocije žena koje se odnose na njihove sinove iste su kao što su one u pitanju. U budućnosti bi Oružane snage Ukrajine mogle pribjeći daljnjim ofenzivnim akcijama, gdje bi jedan od glavnih ciljeva mogao biti zarobljavanje ročnika. Možda će se na taj način nadati stvaranju još jednog enzima u Rusiji.
Rat više nije toliko popularan
U prvoj polovici listopada neovisni Levada centar objavio je rezultate sociološkog istraživanja. Prema njemu, 54% ispitanih Rusa bilo je za hitan početak mirovnih pregovora s Ukrajinom. To je više nego u prethodnim istraživanjima. Važno je napomenuti da su se promjene dogodile nakon ukrajinske operacije u regiji Kursk i neuspješnog pokušaja protjerivanja Oružanih snaga Ukrajine s ruskog teritorija. Trenutno većina ispitanih Rusa (72%) nije spremna prihvatiti predaju okupiranog teritorija, iako se istovremeno nadaju miru ili barem primirju s napadnutom Ukrajinom. Nasuprot tome, 31% ruskih građana smatra da bi okupirani teritorij trebalo dati Ukrajincima u zamjenu za hitan početak pregovora. Istodobno, 47% vjeruje da je invazija Rusiji nanijela više štete nego koristi i da se životni standard pogoršao (to je više od 41% u svibnju 2024.). Samo 28% ispitanika ima suprotno mišljenje. To znači da, iako teritorij Ruske Federacije nije pretrpio toliko razaranja kao Ukrajina, Rusi su na taj način ukazali na svoju slabu točku.
Dok su se borbe odvijale samo na Dnjepru, ekonomske sankcije još nisu urodile plodom, teret održavanja vlastitih trupa bio je ograničen, a u unutrašnjosti zemlje vladao je relativni mir, Rusi su podržali “specijalnu vojnu operaciju”. Nakon poraza 2022. i pobune Jevgenija Prigožina, mnogo se toga promijenilo. Danas su brojni vojni i industrijski objekti u ruskom zaleđu meta ukrajinskog granatiranja, napredak na frontu plaća se nesrazmjernim gubicima, a povrh toga događaji nalikuju sukobima unutar Federacije ili gangsterskim ludorijama ravno iz mračnih 1990-ih. Štoviše, neki analitičari predviđaju da bi 2025. mogao biti posljednji trenutak kada Rusija može krenuti u ofenzivu u Ukrajini prije nego što joj se potroše zalihe vojne opreme i gospodarstvo prestane snositi teret vođenja rata.
***
Prijenos neprijateljstava na ruski teritorij nosi niz rizika za Rusiju, u kombinaciji s ogromnim gubicima na bojnom polju, pogoršanjem gospodarske situacije i padom povjerenja u Kremlj i vojsku. Vojska je oduvijek bila jedan od stupova ruske moći, pa ju je Vladimir Putin nastojao ne samo ojačati, već i stvoriti pozitivan imidž kao “druga vojska na svijetu” (nakon Sjedinjenih Država). Invazija na Ukrajinu, koja traje gotovo tri godine, razbila je ovu sliku stvorenu tijekom dva desetljeća. Da stvar bude gora, ruska vojska, potisnuta natrag na vlastiti teritorij, počinje je uništavati i otuđivati civilno stanovništvo koje bi trebala štititi. U ovom slučaju, ako uzmemo u obzir povijesno poznate grabežljive prakse ruske vojske, slogan “možemo ponoviti” (što znači ponavljanje pobjede nad ruskim neprijateljima, kao što se dogodilo tijekom Drugog svjetskog rata) počinje imati vrlo neugodnu konotaciju – ali za građane Ruske Federacije.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: Rosyjska armia niesie zagrożenie… dla Rosji
