Upotreba pojma “fašizam” u odnosu na djelovanje trenutne ruske države ima najmanje tri dimenzije. Prvo, to je povijesna analogija koja se koristi za javno tumačenje suvremene stvarnosti u svjetlu dobro poznatih događaja iz nedavne prošlosti. Drugo, ukrajinski kod izražava iskustvo milijuna Ukrajinaca. Između ostalog, emitira ga Kijev kako bi izazvao međunarodno suosjećanje sa žrtvama ruskog masovnog terora u Ukrajini. Treće, “fašizam” je uobičajeni akademski pojam koji služi kao znanstvena klasifikacija, omogućuje usporedbe u vremenu i prostoru te naglašava razlike i sličnosti između povijesnog fašizma i modernog putinizma.
Fašizam kao povijesna analogija
Većina javnih opisa Putinovog režima kao fašističkog služi kao dijakronijska analogija ili metaforička klasifikacija. Povijesna identifikacija i verbalna vizualizacija trenutnog fenomena s događajima i slikama iz prošlosti pomažu u prepoznavanju ključnih obilježja Rusije i izazova s kojima se suočava. S druge strane, pripisivanje znakova “fašizma” Putinovom režimu služi kao ilustracija javnosti onoga što se događa u ovoj državi i na ukrajinskim teritorijima koje ona okupira.
Usporedba je opravdana jer postoje mnoge sličnosti između domaće i vanjske političke retorike i postupaka Putinove Rusije, Mussolinijeve Italije i Hitlerove Njemačke. Do kraja 2024. nagomilale su se mnoge političke, društvene, ideološke i institucionalne paralele, u rasponu od sve diktatorskijih i, u nekim aspektima, totalitarnih karakteristika ruskog režima do revanšističkog i sve genocidnijeg vanjskog ponašanja Kremlja. Utjecajni američki povjesničar Timothy Snyder također je istaknuo da su rusko službeno povijesno sjećanje i politička ikonografija postali, u kodiranom obliku, profašistički.
Na primjer, 2018. godine Snyder je skrenuo pozornost na desničarskog ruskog emigrantskog intelektualca iz međuratnog i poslijeratnog razdoblja, Ivana Iljina (1883.-1954.), koji je postao moderan pod Putinom. Bio je obožavatelj Mussolinija i Hitlera. U svojim razmišljanjima o postkomunističkoj, diktatorskoj i nacionalističkoj Rusiji, Iljin je pružio, prema Snyderovim riječima, “metafizičko i moralno opravdanje političkog totalitarizma, koje je izrazio u praktičnim obrisima fašističke države”. Danas je njegove ideje oživio i veličao Vladimir Putin. Ruski politolog Anton Barbašin je 2018. dodao: “Ivana Iljina citira i spominje ne samo predsjednik Rusije, već i predsjednik Rusije [тодішній] Premijer [Дмітрій] Medvedev, ministar vanjskih poslova Lavrov, nekoliko ruskih guvernera, patrijarh [Російської православної церкви] Kirill, razni vođe [правлячої] Ujedinjena Rusija i mnoge druge.”
Krajem rujna 2022. Putin je svoj govor povodom ruske službene (nezakonite) aneksije ukrajinskih regija – Donjecka, Luhanska, Zaporižje i Hersona – zaključio sljedećim citatom Iljina: “Ako ja [Ільїн] Rusiju smatram svojom domovinom, što znači da volim, razmišljam i razmišljam, pjevam i govorim ruski; da vjerujem u duhovnu snagu ruskog naroda. Njegov duh je moj duh, njegova sudbina je moja sudbina, njegova patnja je moja tuga, njegov cvijet je moja radost.”
Današnja unutarnja i vanjska politika Rusije ima mnogo toga zajedničkog s fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom. Stoga upotreba izraza “fašizam” za slično objašnjenje i metaforičko opisivanje prirode Putinovog režima ima poučnu funkciju u političkim raspravama u medijima, civilnom društvu, građanskom obrazovanju i javnom diskursu. U svjetlu nekih razmetljivih referenci Putina i njegove pratnje na povijesni ruski protofašizam ili profašizam, kao što su Iljinove ideje, čini se da je heuristički korisno govoriti o ruskom fašizmu danas.
Fašizam kao iskustvo
Korištenje izraza “fašizam” u odnosu na Putinov režim od strane vanjskih komentatora ima za cilj dati publici izvan Rusije i Ukrajine odgovarajući dojam o trenutnoj ruskoj unutarnjoj i vanjskoj politici. Nasuprot tome, ukrajinska upotreba izraza “fašizam” i neologizma “rusizam” – kombinacija riječi “Rusija” i “fašizam” – prvenstveno je izražajni čin. U Ukrajini, nazivajući Rusiju “fašističkom” od 2014. godine, izražavamo kolektivni šok, duboku tugu i stalni očaj zbog morbidnog cinizma Kremlja prema običnim Ukrajincima – posebno u posljednjih tisuću dana rata.
“Fašizam” i “rusizam” također koriste ukrajinska vlada i društvo kao borbeni pokliči za mobilizaciju unutarnje i vanjske podrške otporu ruskoj agresiji. Ovi pojmovi imaju za cilj skrenuti pozornost vanjskog svijeta na ozbiljne posljedice ruskog rata na uništenje Ukrajine. Pridjevi “fašistički” i “rasistički” ukazuju na to da je ruska vojna ekspanzija “Ovo nije samo osvajanje ukrajinskog teritorija. Ruska revanšistička avantura, posebno od 2022., usmjerena je na uništenje Ukrajine kao neovisne nacionalne države i kulturne zajednice odvojene od Rusije. Riječi i postupci ruske vlade u tom pogledu uglavnom su dosljedni. Čak i prije 24. veljače 2022., izjave ruskih vladinih dužnosnika, parlamentaraca i propagandista ukazivale su na to da ruske namjere u vezi s Ukrajinom nadilaze jednostavno prekrajanje državnih granica, obnavljanje regionalne hegemonije i zaštitu istočne Europe od zapadnjaštva. Od 2014. godine Moskva nemilosrdno potiskuje ukrajinski nacionalni identitet, kulturu i osjećaje.
Bilo bi pretjerano izjednačiti rusku ukrajinofobiju s biološkim i eliminacijskim antisemitizmom nacista. Iredentistički rat u Moskvi ima za cilj “samo” uništiti ukrajinski narod kao samosvjesnu državu i neovisno civilno društvo; Kremlj ne nastoji fizički uništiti sve Ukrajince, kao što su nacisti pokušali učiniti sa Židovima. Međutim, ruski program nadilazi “puko” protjerivanje, ugnjetavanje, deportaciju, preodgoj i ispiranje mozga Ukrajinaca. Također uključuje eksproprijaciju, teroriziranje, zatvaranje, mučenje i ubojstvo onih Ukrajinaca (i nekih Rusa) koji se protive ruskoj vojnoj ekspanziji, političkoj dominaciji terora i kulturnoj dominaciji u Ukrajini riječju i/ili djelom.
Nije iznenađujuće da mnogi Ukrajinci, kao i neki ruski promatrači, spontano nazivaju genocidno ponašanje Rusije “fašističkim”. Milijuni Ukrajinaca koji su ostali u Ukrajini 2022. ili su se vratili kući nakon bijega u inozemstvo iz prve ruke doživljavaju zlo Moskve u obliku tjednih zračnih napada diljem zemlje. Mnogi ruski raketni, bombaški i bespilotni napadi na unutrašnjost Ukrajine nisu usmjereni na vojne objekte ili tvornice oružja. Umjesto toga, namjerno su usmjereni na civilne zgrade koje nisu izravno povezane s obrambenim sposobnostima Ukrajine, uključujući stambene zgrade, supermarkete, bolnice i obrazovne institucije.
Vojni povjesničari mogu tvrditi da ciljani napadi na civile i nevojnu infrastrukturu nisu jedinstveni za fašističke ratove. Međutim, etiketa fašizma pada na pamet većini Ukrajinaca koji opisuju svoja iskustva jer njihova obiteljska povijest sadrži iskustva povijesnog fašizma, posebno njemačkog nacizma, uključujući napade nacističkog Luftwaffea. Neki stariji Ukrajinci još uvijek se sjećaju njemačkog rata protiv SSSR-a.
Fašizam kao znanstveni koncept
Sve veći broj poznatih stručnjaka iz srednje i istočne Europe opisuje Putinovu Rusiju kao fašističku. Nasuprot tome, mnogi komparativni povjesničari i politolozi izbjegavaju korištenje izraza “fašizam” za kategorizaciju putinizma. To je zbog činjenice da koriste uske definicije općeg fašizma. Prema njihovom mišljenju, razlikovno obilježje fašista od ostalih desničarskih radikala je želja prvih za političkim, društvenim, kulturnim i antropološkim preporodom.
Fašisti se često pozivaju na navodno Zlatno doba u dalekoj povijesti svoje nacije i koriste ideje i simbole iz ove mitologizirane prošlosti. Međutim, oni ne nastoje sačuvati ili obnoviti prošlo doba, već stvoriti novu nacionalnu zajednicu. Fašisti su na krajnjoj desnici, ali su više revolucionarni nego ultrakonzervativni ili reakcionarni. Danas bi mnogi komparativisti bili oprezni u primjeni termina “fašizam” na putinizam, jer nastoji obnoviti carsko i sovjetsko carstvo, a ne stvoriti potpuno novu rusku državu i naciju.
S druge strane, putinizam se razvio u posljednjih 25 godina, kako u pogledu krajnjih ciljeva i svakodnevne retorike, tako i u pogledu politike i spontanih akcija. Putin je svoju političku karijeru započeo u službi dvojice najistaknutijih ruskih zapadnih demokrata 1990-ih, radeći za prvog gradonačelnika postsovjetskog Sankt Peterburga Anatolija Sobčaka i prvog predsjednika Ruske Federacije Borisa Jeljcina. Kada je Putin postao premijer 1999. i predsjednik 2000., putinizam je još uvijek pokazivao neke liberalne i proeuropske karakteristike nekoliko godina. Pod Putinom, Rusija je nastavila biti članica Vijeća Europe, Vijeća NATO-Rusija i G8 tijekom 2000-ih i ranih 2010-ih. Moskva je čak pregovarala o sveobuhvatnom sporazumu o partnerstvu s Europskom unijom do 2014. godine.
Ruska unutarnja politička regresija od protodemokracije do autokracije započela je Putinovim dolaskom na vlast 1999. godine. Međutim, tek osam godina kasnije, tijekom svog zloglasnog govora na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007., Putin je najavio povlačenje Rusije sa Zapada. Od tada, putinizam je svake godine postajao sve neliberalniji, antizapadnjački, nacionalistički, imperijalistički i ratoborniji, s nekim fluktuacijama tijekom “ublažavanja”Postupno se ruska pseudo-federacija transformirala iz poluautoritarne u polutotalitarnu državu. Ruska invazija na Ukrajinu 2022. i njezino istodobno okretanje autoritarnim ili totalitarnim državama u Aziji bili su više nastavak nego preokret prethodnih trendova.
Za većinu komparativista, ovi i slični događaji u posljednjih četvrt stoljeća ruske povijesti još uvijek bi bili premali da bi se putinizam klasificirao kao fašizam. Ali Putinova transformacija ruske unutarnje i vanjske politike u posljednjih 25 godina ima jasan smjer i produbljuje se iz dana u dan. Ruska transformacija značila je i još uvijek znači stalni porast retoričke agresije, unutarnje represije, vanjske eskalacije i opće radikalizacije, što je kulminiralo mjesečnim ruskim prijetnjama nuklearnim svjetskim ratom.
Štoviše, ruska politika na okupiranim ukrajinskim teritorijima može se opisati kao kvazifašistička u izravnijem smislu. Nemilosrdna kampanja rusifikacije koju ruska država vodi u okupiranim dijelovima Ukrajine ciljanim terorom, prisilnim preodgojem i materijalnim poticajima usmjerena je na postizanje duboke društveno-kulturne transformacije ovih teritorija. Iako se takve iredentističke, kolonijalističke i homogenizacijske politike ne smatraju fašističkom per se u komparativnim studijama imperijalizma, alati koje Kremlj koristi za provedbu svoje politike u Ukrajini i rezultati koje nastoji postići u nekim su aspektima slični fašističkim unutarnjim revolucijama koje su se dogodile ili su se pokušale dogoditi u Mussolinijevoj Italiji i Hitlerovoj Njemačkoj.
Moskva želi iz temelja transformirati osvojene ukrajinske zajednice i učiniti ih ćelijama kulturno i ideološki normalizirane ruske nacije. Ruski imperijalni ultranacionalisti veliki dio Ukrajine smatraju izvorno ruskim zemljama i nazivaju ih “Novorusija” i “Mala Rusija”. Dakle, Ukrajinci – ako je taj izraz uopće prihvaćen u Rusiji – samo su subetnička skupina velike ruske nacije koja govori ruskim dijalektom i ima regionalni folklor, a ne nacionalnu kulturu.
Ljudi koji žive “u Ukrajini” – ili “na teritoriju zvanom Ukrajina” – u ruskom imperijalnom nacionalizmu vide se kao stanovnici teritorija “na rubu” (periferiji) velikog carstva, a ne kao neovisna država. Prema ruskom iredentističkom narativu, ove stanovnike ruskih zapadnih pograničnih područja obmanule su antiruske snage kako bi stvorile umjetnu naciju “Ukrajinaca”. Strani akteri, poput Katoličke crkve, carske Njemačke, boljševika 1920-ih i/ili Zapada danas, podijelili su sverusku naciju i odvojili “Velike Ruse” Ruske Federacije od “Malih Rusa” Ukrajine.
Okupacijska politika Moskve u Ukrajini, usmjerena na prevladavanje ruskog civilizacijskog raskola, navodno uzrokovanog stranim utjecajem, može se promatrati kao pokušaj stvaranja novorođene “Male Rusije”. Cilj Kremlja je provesti lokalnu političku, društvenu, kulturnu i antropološku revoluciju na teritorijima Ukrajine koje je anektirala Rusija. Iako su kampanje za homogenizaciju stanovništva bile široko rasprostranjene kroz povijest i nisu isključivo fašističke, politika rusifikacije u Ukrajini slična je klasičnoj fašističkoj unutarnjoj i okupacijskoj politici, pa se transformacijski ciljevi Moskve prema ruskoj ukrajinskoj “braći” mogu smatrati kvazifašističkim.
Obnova umjesto revolucije
Razvoj same Rusije još uvijek je daleko od fašizma, budući da Putin i njegova pratnja nisu unutarnji revolucionari, već predstavnici režima prije 1991. godine. Oni nastoje obnoviti carski i sovjetski poredak što je više moguće, a ne stvoriti potpuno novo carstvo. Putin manje liči na ruskog Hitlera nego na posljednjeg njemačkog predsjednika Reicha, Paula von Hindenburga, koji je imenovao Hitlera kancelarom Reicha 30. siječnja 1933.
S druge strane, u ruskom imperijalnom nacionalizmu Ukrajina nije strana zemlja, već zapadna granica Velike Rusije. Dok većina neruskih promatrača shvaća politiku Kremlja prema Ukrajini kao izraz vanjskih prioriteta Moskve, mnogi Rusi to vide kao unutarnju rusku stvar. Agresivnost Moskve prema Ukrajincima velikim dijelom proizlazi iz pretpostavke mnogih Rusa da je to obiteljska stvar na koju se ne primjenjuju međunarodna pravna načela i humanitarne konvencije.
Za mnoge ukrajinske žrtve i neukrajinske protivnike onoga što Moskva radi u Ukrajini, odbijanje većine komparativista da Putinovu Rusiju nazovu “fašističkom” čini se neprikladnim, ako ne i neiskrenim, pa čak i nemoralnim. Ruske trupe i okupacijska uprava u Ukrajini, posebno od 2022., ponašaju se na teroristički, genocidni, a ponekad i sadistički načinU tom kontekstu, čini se čudnim tvrditi da su moskovska politika i ideje koje stoje iza nje nedvosmisleno, apsolutno i isključivo nefašističke.
Da budemo sigurni, ne postoji ruski ekvivalent nacističkim plinskim komorama, baš kao što nije postojao talijansko-fašistički ekvivalent ovog njemačkog zločina. Ali kako klasificirati namjere Moskve iza masakra u Buči ili Mariupolju 2022., eksplozije brane Kakhovka 2023., deportacije tisuća djece bez pratnje, masovnog mučenja ukrajinskih ratnih zarobljenika ili ruskih zračnih napada na ukrajinske civile? Ovi zločini nisu niti nuspojave neprijateljstava niti varijacije neokolonijalne politike, jer se događaju u svim okupacijskim režimima. Oprezna klasifikacija ruske ideologije rata za istrebljenje kao “neliberalne”, “konzervativne” ili “tradicionalističke” čini se neadekvatnom. Mnogi promatrači upoznati s jezivim detaljima politike Moskve u Ukrajini smatrat će da su takvi izrazi neadekvatni ili čak obmanjujući.
S druge strane, svođenje putinizma samo na fašizam također nije korisno. Objašnjenje motivacije iza vojne agresije Moskve, koja samo naglašava ultranacionalistički fanatizam, nije potpuno. Danas u Rusiji ima mnogo fašista, uključujući i političku i intelektualnu elitu, ali većina ključnih donositelja odluka i kreatora politike u Rusiji su cinici, a ne fanatici. Važan (ako ne i odlučujući) aspekt ruskih vanjskopolitičkih avantura prije 2022. bila je njezina politička lakoća, strateška predvidljivost, pobjednički ishodi, ekonomska dostupnost i društvena popularnost.
Ruske vojne intervencije u Gruziji 2008., Ukrajini 2014. i Siriji 2015. nisu bile samo uspješne. Također su imali stabilizirajući utjecaj na Putinovu vladavinu u okviru primitivne unutarnje politike i ruskog konformističkog društva. Bilo bi iracionalno da Putin ne pokuša ponoviti ovaj trik početkom 2022. godine, kada mu je popularnost ponovno pala. S obzirom na Putinovo pozitivno vanjskopolitičko i unutarnje političko iskustvo tijekom njegovih prethodnih vojnih avantura, očito se nadao uspjehu i ovaj put.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: Czy określenie “faszystowska” pomaže zrozumieć Rosję?
