Antiratni skup ruske oporbe u egzilu, koji se dan ranije održao u Berlinu, oštro su kritizirali predstavnici ukrajinske vlade i društva. Kada se kritiziraju antiratni skupovi, to je iznenađujuće. Tko god i gdje god održava marševe, skupove ili pikete tražeći okončanje vojne agresije, to uvijek koristi cilju mira. Traženje neprijatelja među prijateljima i simpatizerima zanimanje je za uskogrudne i zatvorene ljude. Ili skriveni suučesnici agresora.
Naravno, u kontekstu Putinovog ruskog agresivnog rata protiv suverene Ukrajine, osjećaji mnogih ukrajinskih građana sasvim su razumljivi. Ali nikakva mržnja ne bi trebala ili ne može zamagliti razboritost, ako postoji.
Problem je u tome što neki ljudi imaju inteligenciju, ali im nedostaje prosudbe. Čini se da sličan mehanizam djeluje u umu Zelenskog, koji je postao predsjednik uz pomoć oligarhijskog novca.
Na primjer, njegov poznati poziv da ne pušta Ruse u zapadne zemlje ukazuje na to da ima um (uspio je uočiti relevantne informacije), ali baca sumnju na njegov razum (nije mogao kritički shvatiti primljene informacije).
***
Za referencu. Glavna razlika između razuma i razboritosti leži u funkciji prvog da prima informacije, a drugog da razmišlja o toj temi. Um pripada duhovnoj materiji, razboritost je određena sposobnošću racionalnog razmišljanja.
***
Stvaranje poteškoća Rusima koji se ne slažu s Putinovom politikom bijega iz zemlje je prešutna pomoć agresoru. Uostalom, što se više Rusa ne može preseliti na Zapad, to će diktator imati više poreznih obveznika, kvalificiranih stručnjaka i “topovskog mesa”.
Ukrajinci često optužuju Ruse da su previše strpljivi s ludorijama Putina i kompanije. Ali moglo bi se isto tako optužiti Ukrajince da su previše tolerantni prema korupciji, koja prožima cijeli državni mehanizam. Međutim, važno je uzeti u obzir da građanska odgovornost ima granice, posebno u slučaju neuravnoteženih državnih sustava.
U Rusiji se neravnoteža državnog sustava formirala desetljećima uz prešutni pristanak Zapada. Inače, Ukrajinci su također pomogli Putinovom režimu da ojača, pružajući mu priliku da prodaje ugljikovodike na stranim tržištima i tako dobije ogromne količine novca za buduće ratove.
U Ukrajini neravnoteža državnog sustava postoji uglavnom kao sovjetsko nasljeđe. Tijekom sovjetske ere državne strukture korištene su za osobno bogaćenje elita, što je stvorilo plodno tlo za korupciju. Ukrajinski predsjednik Kučma ne samo da nije uništio ovu praksu, već ju je iz temelja ojačao. A svi kasniji predsjednici brinuli su samo o održavanju statusa quo. Zelenski nije iznimka.
Stoga ukrajinskom društvu ne treba prigovarati što nije u stanju iskorijeniti korupciju. Jer u ovoj mladoj i perspektivnoj zemlji, unatoč prisutnosti veće političke slobode nego u čekističkoj Rusiji, nema infrastrukture za reforme velikih razmjera. Borba protiv korupcije zahtijeva ne samo volju građana, već i postojanje neovisnih sudova, transparentan sustav upravljanja i strogu odgovornost. Ti su elementi još uvijek (uglavnom namjerno) slaba točka ukrajinske državnosti.
Mnogo je čimbenika koji ukazuju na to da i rusko i ukrajinsko društvo vjerojatno neće moći samostalno promijeniti status quo u nadolazećim godinama. Međunarodna zajednica može igrati mnogo veću ulogu nego sada u podupiranju antikorupcijskih reformi u Ukrajini i slabljenju nehumanog režima u Rusiji. Ali za to njegovi postupci moraju postati dosljedniji.
U slučaju Ukrajine, ključni alati Zapada u tom smjeru bili su financijska pomoć i tehnička podrška. Međutim, sankcije protiv ukrajinske korumpirane elite nisu nametnute, a aktualnom predsjedniku oprošteno je ono što bi u bilo kojoj civiliziranoj zemlji odmah izletio iz velike politike.
Jesu li takva “opuštanja” povezana s ratom? Ali, oprostite, korupcija ne približava mir, ona ga udaljava. Danas Zapad ima polugu da prisili ukrajinske vlasti da provedu stvarne reforme – financijsku ovisnost zemlje o vanjskim donatorima. Ako Zapad ne iskoristi ovu polugu, bit će to ista pogreška koju je napravio 1990-ih s Rusijom: pomogao je novcem i “nije primijetio” oponašanje reformi. Svi znaju što je od toga proizašlo.
U slučaju Rusije, Zapad također ne djeluje sasvim racionalno. Zapadne sankcije oslabile su rusko gospodarstvo, ali do sada nisu uspjele potkopati autoritarni režim. Prema povjesničaru i politologu Timothyju Snyderu, sankcije će biti učinkovite samo ako nisu usmjerene samo na elite, već i na stvaranje alternativnih izvora informacija za Građani. A to se ne primjećuje.
Umjesto zaključka
Ukrajina i Rusija primjeri su kako iskrivljeni državni mehanizmi mogu ometati razvoj društva. Međutim, u tim su zemljama vidljivi i počeci promjena: relativno visoka građanska aktivnost u Ukrajini i skriveno nezadovoljstvo režimom u Rusiji, prosvjedi oporbe, čak i ako su istisnuti iz zemlje.
U potpunosti se slažem da nakon zločina Putina i Co.-a, Ukrajinci Rusi NIKADA više neće biti braća. Pa, možda za sto godina.
Ali to ne znači da bi Putinovi neprijatelji trebali postati neprijatelji Ukrajinaca. Moj zdrav razum nalaže da bi i dalje trebalo biti ovako: neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj.
