Rat je gotov. Nažalost, ne naš, već Bliski istok, izraelski rat protiv… Zapravo, protiv koga? Sporazum, prema kojem je proglašeno primirje na izraelsko-libanonskoj granici, odnosi se na Izrael i Libanon. No, libanonske vlasti dugo su bile nesubjektivne, barem na dijelu svog teritorija, gdje je jedna od najvećih terorističkih organizacija na svijetu, Hezbollah, efektivno stvorila vlastitu paralelnu državu. Naravno, to nitko nije prepoznao – i nisu posebno težili tome, oni, kao i njihovi iranski gospodari, imaju potpuno drugačiji cilj – ne vlastiti razvoj, već uništenje Izraela. Međutim, ne govorimo o njima, a u velikoj mjeri ni o Izraelu. I o onima koji su progurali ovaj dogovor. O administraciji sadašnjeg američkog predsjednika Joea Bidena.
Zašto Izraelu i Sjedinjenim Državama sve to treba? S Izraelom je jasno – što god netko rekao, oni ovise o svom prekomorskom savezniku. A demokrati ostaju na vlasti – iako bez kontrole Kongresa – još dva mjeseca. Zanimljivo je da ovaj sporazum, zbog kojeg je izraelski premijer Benjamin Netanyahu već bio kritiziran od strane dijela lokalnog društva (međutim, to se redovito događa u Izraelu, jedan od Bibinih prethodnika čak je ubijen zbog sklapanja dogovora s Arapima), navodi da izraelska vojska ima pravo ostati u južnom Libanonu dva mjeseca. Taman na vrijeme za inauguraciju i inauguraciju Donalda Trumpa, koji, kao i cijela Republikanska stranka, ima, za razliku od Demokratske stranke, jasan proizraelski stav. Usput, nemoguće je ne spomenuti da Kamala Harris nije izabrala guvernera Pennsylvanije s rječitim prezimenom Shapiro za potpredsjedničkog kandidata – za što je, zapravo, platila cijenu, barem u ovoj klimavoj državi.
Bijela kuća se trenutno poigrava s ovim sporazumom dviju geopolitičkih stranaka odjednom. Prvo, on pokazuje svoje sposobnosti kao svjetskih mirovnih snaga – oni su mogli, zaustavili i nisu dopustili da se sukob rasplamsa u regionalni (ili čak globalni, kako su se neki posebno drski analitičari i mediji uplašili) rat. Drugo, nastavlja koketirati sa svojim biračkim tijelom, koje je nakon 7. oktobra 2023. u potpunosti pokazalo svoju podršku arapskom terorizmu (bez obzira u koje verbalne omote ti ljudi to umotavaju, suština ostaje suština). Zašto Biden to nije učinio u Ukrajini? I zašto Ukrajina ne treba obratiti pozornost na izraelski slučaj?
Prvo, jasno je da je Bijela kuća morala zaustaviti Izrael kako bi zaustavila rat u južnom Libanonu. Zaustaviti rat u Ukrajini – Rusija. Prvo je puno lakše učiniti, Izrael ovisi o američkoj vojnoj pomoći (a također i o američkom pravu veta u Vijeću sigurnosti UN-a, to se nikada ne smije zaboraviti). Rusija ne ovisi o Sjedinjenim Državama, barem ne tako da bi poziv administracije jednog predsjednika administraciji drugog mogao imati tako velike posljedice.
Drugo, Izrael se nastanio na stranom teritoriju. Ukrajina, naravno, također kontrolira dio tuđeg teritorija, ali mnogo više ne kontrolira vlastiti. Izrael nije i neće izgubiti svoju zemlju kao rezultat ovog sporazuma, osim zbog kontrole nad tuđom. Što, naravno, može rezultirati napadima s ove zemlje na izraelske gradove i kibuce. Ali možda se neće preokrenuti. U svakom slučaju, zaustavite naš rat sada, ostat ćemo bez naših regija. Koje još uvijek treba nekako vratiti, jer nijedan predsjednik ili premijer Ukrajine neće pristati na službeno odricanje čak ni od Krima – takav korak bit će početak kraja njegove političke karijere. (I, po svoj prilici, početak novog Majdana.)
Dakle, koliko god željeli, izraelski primjer je potpuno nebitan u našoj povijesti. Naš rat se ne može zaustaviti na ovaj način. Za to jednostavno ne postoje mehanizmi. Pretpostavljam da čak ni Bidenov izravan poziv Putinu s nuklearnom prijetnjom neće uspjeti. Usput, tako je riješena kubanska raketna kriza. U to vrijeme John F. Kennedy, međutim, nije izravno prijetio Sovjetskom Savezu nuklearnim oružjem, ali svi su razumjeli što se događa. Osim toga, u to je vrijeme zemlju sa središtem u Moskvi vodio ideološki komunist, osoba koja je vlastitim očima vidjela što je rat, a ne ludi diktator koji je bio spreman uništiti čak i vlastitu zemlju kako bi obrisao lice zemlje, a zatim zauzeo ove ruševine drugog naselja u Donbasu.
Faktor ludog diktatora igra važnu ulogu u drugom slučaju koji su neki antiputinovski Rusi sada počeli promovirati kao vjerojatnu budućnost – slučaju Korejskog rata 1950.-1953. Činjenica je da bez obzira na to koliko je netko želio zaustaviti taj rat za uši, on je prestao – da, naravno, i zbog želje sovjetske strane – tek kada je isti ludi paranoični diktator koji sada vlada ovom zemljom umro u Kremlju. Tek nakon Staljinove smrti, predsjedništvo Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza, glavna kolegijalna vlast u Komunističkoj partiji (a time i u cijelom Sovjetskom Savezu), izglasalo je okončanje rata.
Vjerojatno ako Putin sada umre, sadašnje “Predsjedništvo Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza”, ovo rusko Vijeće sigurnosti, također će glasati za okončanje rata u Ukrajini. Možda čak i po cijenu međusobnih teritorijalnih ustupaka – recimo, Kurska regija u zamjenu za dio Zaporižje (iz ZNPP-a) i Hersonske oblasti, bez obale, jer će Rusija, čak i post-Putin, htjeti zadržati kopneni koridor do Krima. Možda. Ali postoji važan faktor – smrt vođe. Samo što to otvara put primirju. Inače, ironično, upravo se to dogodilo u južnom Libanonu – iako vođa, odnosno vođe Hezbollaha tamo nisu umrli, već ih je ubila izraelska vojska.
Nemojte povlačiti nikakve paralele. Ne očekujte da će se tuđi koraci ponoviti u našoj povijesti. Možda nije u potpunosti jedinstvena, ali svakako ne podsjeća na rat između Izraela i Hezbollaha, a značajno se razlikuje od korejske verzije. Jer čak i uz formalnu “neovisnost” “DPR” i “LPR”, oni su i dalje bili ništa više od marioneta u rukama Kremlja – dok dinastija Kim potpuno samostalno održava kontrolu nad DNRK. Ne bez pomoći Kine, ali i Rusije, već neovisno.
Sve gore navedeno ne znači da u našem ratu ne može biti barem primirja. Prvo, diktator zaista nije vječan – i nitko u Kremlju neće zakopati njegov leš, pokrivajući ga dvojnikom, kako kažu neki potencijalni stručnjaci. Najviše do trenutka kada se vlast podijeli. To je, inače, bio slučaj sa Staljinom – sastanak predsjedništva, na kojem je Georgij Malenkov imenovan premijerom (a ostale pozicije podijeljene su onima koje se stariji vođa već pripremao za represiju), formalno se održao za njegova života, ali zapravo već u situaciji u kojoj ni na koji način nije mogao utjecati na događaje u vladi i zemlji.
Drugo, da, Putina se ne može zaustaviti telefonskim pozivom. Ali možda i druge stvari. Recimo, tečaj rublje. Ili cijena barela nafte. S prvim vidimo što se događalo posljednjih dana i kako se lideri financijskog sektora očajnički trude ne vratiti tečaj na prihvatljive razine, već barem usporiti njegov pad. Vidimo da šefica Središnje banke, Nabiullina, nema praktički nikakvu polugu s kojom bi mogla spasiti nacionalnu valutu i gospodarstvo. Osim toga, suprotstavili su mu se takvi teškaši kao što je šef Rosteca Sergej Čemezov (također, poput Putina, iz generacije 70+), koji predlažu, kako bi se situacija jako pojednostavila, da se Rusija 20-ih pretvori u Rusiju 90-ih, gdje je mala financijska i industrijska grupa zaradila ozbiljan kapital, a sve ostalo, apsolutna, ukupna većina Rusa našla se na rubu siromaštva ili izvan njega. A 90-ih godina Rusija nije bila spremna za ratove punih razmjera – osim na vlastitom teritoriju, a čak je i tada Prvi čečenski Kremlj izgubio potpisivanjem Khasavjurtskog sporazuma, u pozadini kojeg sadašnji izraelski izgleda kao samo super postignuće Netanyahuovog kabineta.
Putin nije vječan. A Rusija, ona koju smo vidjeli 24. veljače 202., također nije vječna. Samo se nemojte upuštati u beskorisne iluzije. Osim toga, kao što vidimo, sami Izraelci nisu baš zadovoljni svojim dogovorom. Međutim, nakon Trumpove inauguracije, oni će vjerovatno započeti novi, mnogo pozitivniji period – barem u kontekstu saradnje sa Sjedinjenim Državama – u kontekstu saradnje. Iako, tko je rekao da to nećemo imati? Jednostavno ne znamo kakav stav ima nova Bijela kuća, novi Kongres (gdje je većina u rukama ne samo Trumpista, već i pravih republikanaca u stilu Reagana) u vezi s Rusijom nakon 20. siječnja. Čekat ćemo. I uzvratiti. To je jedino što nam je preostalo.
