Početkom 2024. obratili su mi se poljski novinari sa zahtjevom da predvidim buduće ukrajinsko-ruske pregovore o miru, primirju ili barem prekidu vatre. Odmah sam im rekao da nisam Vanga, čak ni Nostradamus, ali da ne mogu odoljeti “vangingu” – na kraju krajeva, pitali su moji kolege saveznici. Stoga sam formulirao svoju prognozu otprilike ovako: “Natječaj za inicijativu u ratu trajat će otprilike do kraja ove godine. Do tada se ne biste trebali nadati ozbiljnim pregovorima. Pa, osim ako nema nekog neočekivanog ‘crnog labuda’ s jedne ili druge strane.”
Je li Trump “crni labud”?
“Crni labud”, kao što već možemo reći gotovo sa sigurnošću, nije stigao. Ostalo je još nešto više od mjesec dana do kraja godine, ali moja intuicija mi govori da se za to vrijeme ništa neće dramatično promijeniti, neće biti donesena nikakva epohalna odluka. Pobjedu Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Državama ne smatram “labudom”, ni crnim ni bijelim. Štoviše, njegova inauguracija održat će se tek krajem siječnja sljedeće godine. A do tada neće imati značajan utjecaj na mirovni proces. Njegovo obećanje da će zaustaviti rat “za 24 sata”, pa čak i prije stupanja na dužnost, trebalo je od samog početka biti cijenjeno kao ništa više od izborne patke (a ne labuda).
Hoće li se išta promijeniti s Trumpovim prelaskom u Bijelu kuću? Ovdje su opcije već moguće. Od najgoreg, koji pretpostavlja da će ruski diktator Vladimir Putin moći ugurati ideju o “drugoj Jalti” u Trumpovog “prijatelja”, on će ga nazvati “drugim Rooseveltom”. Odnosno, scenarij uključuje povratak u zloglasne “zone utjecaja” u kojima svaki “svjetski vladar” ima pravo raditi što god želi. I još nismo zaboravili kako je tijekom njihovog sastanka u Helsinkiju 2018. godine Trump iznenada izbrbljao da više vjeruje svom ruskom kolegi nego vlastitim obavještajnim službama.
Međutim, možda postoji najbolji scenarij u kojem Trump počinje tumačiti svoj slogan (ili, zapravo, slogan Ronalda Reagana) – “Učinimo Ameriku ponovno velikom”, posebno kao povratak ulozi glavnog “svjetskog policajca” koji na njihovo mjesto stavlja arogantne i kažnjava prekršitelje globalnog mira. Pa zašto onda nova američka administracija ne bi bila u stanju osigurati Ukrajini svo oružje koje joj je potrebno da zada tako razoran udarac Rusiji da se dugo ne bi mogla oporaviti? Nakon toga, Trump nije mogao učiniti ništa drugo, jer bi mu vječna slava pobjednika nad “carstvom zla” bila zajamčena.
Zašto mislim da je prvi, najgori scenarij malo vjerojatan? Jer ako ne sam Trump, onda su barem mudre glave u njegovoj administraciji jasno svjesne da je jednostavno neprihvatljivo dati Putinu Ukrajinu, koja je jedna od najpouzdanijih i, o čemu svjedoči deset godina neprijateljstava, a posebno gotovo tri godine nakon invazije punih razmjera, jedan od najučinkovitijih vojnih saveznika. Ni samo u smislu ugleda i političkih ambicija, niti u smislu praktičnih prednosti. Pa, jer zašto? Ako postoji prilika s malo krvi (u usporedbi s afganistanskim, iračkim i sirijskim kampanjama) da zadrži svoj utjecaj u strateški važnoj regiji, eliminira opasnosti za saveznike i eliminira glavnu prijetnju globalnoj sigurnosnoj arhitekturi.
Zašto mislim da je ovaj najbolji scenarij malo vjerojatan? Zato što je previše ljubazan. Kao što skeptici kažu, ne s našom srećom. Štoviše, u Trumpovom timu, nekako se tako dogodilo, okupilo se previše naših zlonamjernika. Neki od njih su trn u oku za pomoć Ukrajini, drugi se užasno boje izbijanja Trećeg svjetskog rata, koji će, po njihovom mišljenju, definitivno započeti ako Rusija bude previše iritirana, a treći jednostavno žele prekrižiti sve što su radili njihovi prethodnici, uključujući i na polju ukrajinske politike.
Stoga, kao što je rekao jedan nesistemski ukrajinski političar, morat ćemo se približiti negdje u sredini. Najvjerojatnije će to biti zamrzavanje sukoba duž linije kontakta. Ako Oružane snage Ukrajine do tada uspiju zadržati mostobran u Kursku, tada bi moglo biti moguće izvršiti ekvivalentnu razmjenu teritorija. Ukrajina bi se mogla cjenkati za Kursku regiju, najvjerojatnije Kinburnsku ražnju, koja je dio Mikolajivske regije, a također bi mogla vratiti privremeno okupirane teritorije Harkovske oblasti.
Stoga ćemo se morati pomiriti s činjenicom da će ukrajinski teritoriji biti pod ruskom okupacijom na neodređeno vrijeme. Štoviše, pod praktičnom je aneksijom. Moskva će ih smatrati svojim zemljama upisanim u ustav i stoga će provoditi odgovarajuću politiku na polju kulture i obrazovanja, kao i na drugim svojim teritorijima. Tužno je, gorko, čak je i duhovno nepodnošljivo, ali to je ono što političari Kremlja vole reći, “stvarnost na terenu”. Naše vojno i političko vodstvo priznalo je da trenutno nema ni snaga ni sredstava za deokupaciju tih teritorija.
Koliko dugo će Rusija imati dovoljno?
Ako Bog da, barem da zadrži one teritorije koji su još uvijek pod kontrolom Kijeva, a to je već najteži zadatak. Uostalom, ruske trupe i dalje napreduju i povećavaju tempo napredovanja. Koliko će trajati? Pitanja, kako kažu, zvjezdicom. Trenutno u ruskoj vojsci ima dovoljno novaka, iako je potrebno stalno povećavati njihove jednokratne isplate i mjesečne plaće na vrtoglave iznose za prosječnog Rusa.
Hoće li rusko gospodarstvo izdržati rastući financijski teret rata? Ovo je također prilično teško pitanje. Nedavno su relativno neovisni stručnjaci objavili članke u kojima tvrde da je Rusija još uvijek financijski sposobna izdržati se godinama i voditi rat. Oni tvrde da su zapadne sankcije nanijele malu ili nikakvu značajnu štetu Rusiji, da se uspjela prilagoditi, pa čak i koristiti kaznene mjere u svoju korist.
Drugi ekonomski stručnjaci tvrde da Rusija neće dugo izdržati, da su pozitivne ekonomske statistike blef i ispiranje očiju. Ali u stvari, rusko gospodarstvo je pregrijano, zemlja je već na rubu društveno-ekonomske katastrofe. O tome svjedoči visoka realna inflacija, rekordna diskontna stopa Središnje banke, deprecijacija rublje, ograničavanje socijalnih programa itd.
Koji je od njih u pravu – saznat ćemo kasnije. Naravno, volio bih da je ovo drugo u pravu…
Gdje je mirotvorac Arakhamia?
Prije otprilike godinu dana objavljena je televizijska serija intervju šef provladine frakcije “Sluga naroda” u Vrhovnoj Radi, Davyd Arakhamia, koji je dao TV voditeljici Nataliji Moseychuk. I u ovom slučaju, izraz “objavljeno” nije samo medijski klišej, već izjava o činjenicama. Ovaj intervju je doista citiran u cijelom svijetu, a posebno u Rusiji. Prije svega, dio koji se odnosio na ukrajinsko-ruske pregovore koji su se održali u Istanbulu u ožujku 2022. I ovaj razgovor nije citiran u povoljnom svjetlu za Ukrajinu.
Dakle, u ovom intervjuu Arakhamia je sve zapanjio viješću da je krvavi rusko-ukrajinski rat mogao završiti gotovo prije nego što je počeo, još u ožujku 2022. Cijena mira za Ukrajinu, prema njegovim riječima, praktički je nula: obećati da se neće pridružiti NATO-u. I nismo žurili da budemo primljeni u Sjevernoatlantski savez, blago rečeno.
To je ako vjerujete riječima Arakamije. I kako mu ne vjerovati, jer je predvodio ukrajinsko pregovaračko izaslanstvo u ime predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog? Radi preciznosti teze, doslovno citiramo ono što je sam Arakhamia rekao, odgovarajući na pitanje ispitivača o cilju ruske delegacije na razgovorima:
“Cilj ruskog izaslanstva, po mom mišljenju… Doista, nadali su se gotovo do posljednjeg trenutka da će izvršiti pritisak na nas da potpišemo takav sporazum, kako bismo zauzeli neutralnost. To je bila najveća stvar za njih. Bili su spremni okončati rat ako preuzmemo – kao što je to nekoć učinila Finska – neutralnost i obvežemo se da se nećemo pridružiti NATO-u.
“Samo jedan bod?”
– Pa, zapravo, to je bila ključna točka. Sve ostalo su kozmetički, politički začini.”
Dakle, prema Arakhamiji, rat je mogao biti zaustavljen gotovo na početku, i to nevjerojatno jednostavno – obećati da se neće pridružiti Sjevernoatlantskom savezu, na koji, ponavljam, nismo posebno pozvani.
Zašto je onda Ukrajina zapravo prekinula pregovore pod tako povoljnim uvjetima? Prema Arakhamiji, za sve je kriv tadašnji britanski premijer Boris Johnson.
“Kad smo se vratili iz Istanbula, Boris Johnson je došao u Kijev i rekao da nećemo ništa potpisati s njima – i samo se borimo”, Rekao je Arakhamia.
Odnosno, prema Arakhamiji, ukrajinsko vodstvo je agresivno, ne mari za živote Ukrajinaca koji su već umrli i umrijet će na frontama i tijekom ruskog bombardiranja, ne treba mu mir ako je moguće boriti se. I što je najvažnije, ukrajinsko vodstvo nije neovisno. Boris Johnson ili neki drugi čelnik zapadne zemlje mogu tako lako doći u Kijev i dati upute kako bi Ukrajina trebala postupiti. I nitko mu ne može proturječiti.
Usput, je li itko primijetio da se šef provladine i najveće parlamentarne frakcije već dugo nije pojavio u eteru? Možemo pretpostaviti da je Ured predsjednika konačno shvatio da Arakhamiji treba jasno oduzeti status autoritativnog govornika. Nadam se da je i on bio lišen statusa budućeg pregovarača. Jer na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije, pregovori će započeti. Jer sve strane shvaćaju da rat konačno mora završiti. Čak i Rusi to razumiju, kao što pokazuje nedavna sociologija.
