Prisjetimo se kako smo zamišljali razvoj događaja u Sjedinjenim Državama ujutro 5. studenog. Kamala Harris i Donald Trump idu, prema najpedantnijoj sociologiji, nos uz nos. Borba će biti vrlo žestoka, neće biti moguće pronaći pobjednika odjednom, pomoći će samo “foto završetak”, odnosno ručno prebrojavanje glasačkih listića u onim “klimavim” državama u kojima će se broj glasova za svakog kandidata razlikovati za najviše tisuću. I takve države se predviđaju, ako ne svih sedam (Arizona, Nevada, Michigan, Wisconsin, Georgia, Sjeverna Karolina i Pennsylvania), onda najmanje tri od njih. To bi moglo dovesti do parnica, a možda čak i narodnih nemira koji bi eskalirali u nerede poput onog koji se dogodio 6. siječnja 2020., tijekom juriša na Kapitol. Jer Trump nikada neće prihvatiti drugi poraz zaredom…
Zašto smo crtali takve scenarije u svojoj mašti? Jer tako nam je većina političkih stručnjaka projicirala tijek izbornog procesa. Oslanjali su se na rezultate istraživanja javnog mnijenja, na terenska istraživanja (ne na ukrajinski seks, iako su to mogli učiniti), na analize, intervjue, znanstvene studije izbornog polja, itd., itd., itd. Moramo priznati da su se prognoze naše publikacije pokazale, blago rečeno, netočnima. Ali tko je bio u pravu, kako se ispostavilo, bile su kladionice. Od druge polovice rujna tvrde da šanse za Trumpovu pobjedu nisu nekoliko posto, već dvostruko veće od Harrisinih šansi, te su stoga ponudili odgovarajuće stope.
Sada se može tvrditi da se u Sjedinjenim Državama nije dogodilo ništa više od “izborne revolucije”. Sve prethodne ideje o stranačko-političkim preferencijama pojedinih društvenih slojeva američkog društva pokazale su se pogrešnima. I ova situacija nije nastala iznenada, ne zbog neke gluposti koju su rekli Joe Biden ili Kamala Harris, a ne zbog nekog uspješnog poteza Donalda Trumpa u završnoj fazi utrke. Samo što Amerika više nije ista kao što je bila 2008. ili 2012., kada je demokrat Barack Obama lako mogao pobijediti republikanskog suparnika, bilo da je to vrlo cijenjeni senator John McCain ili vrlo cijenjeni (iako ne toliko) senator Meat Romney. I iako je Obama, kao što već možemo procijeniti njegove zasluge s određene vremenske udaljenosti, zapravo bio političar, iako bistar, ali prazan (neka mi njegove iskrene pristaše oproste), on je točno znao što su njegove pristalice željele čuti od njega. Nije sumnjao da će crnci, Latinoamerikanci, mladi glasači i visokoobrazovane bijele žene definitivno glasati za njega. A konkurentu možete dati većinu bijelih birača bez visokog obrazovanja, jer statistički neće moći osigurati pobjedu.
Na temelju podataka izlaznih anketa provedenih 5. studenog u Sjedinjenim Državama analiziranih u raznim člancima, možemo sa sigurnošću reći da “Obamina metoda” više ne funkcionira. Prethodno zajamčene izborne grupe podrške predsjedničkom kandidatu iz Demokratske stranke više nisu tako poslušne kao nekada, lako se mogu proširiti na konkurenta.
Na primjer, imigranti iz Latinske Amerike, od kojih je većina dosljedno glasala za demokrate, iznenada su promijenili svoje glasačke preferencije. I nije važno što ih je Trump vrijeđao, smatrao građanima drugog reda, prijetio da će im oduzeti određena prava. Ali u isto vrijeme, kupio ih je uz obećanje… da više ne puštaju Latinoamerikance u Sjedinjene Države. Paradoks? Na prvi pogled, da. Ali zapravo, već legaliziranim migrantima svidjela se nekonkurentna perspektiva. Uostalom, novopridošli bivši sunarodnjaci mogu se prijaviti za posao, socijalnu pomoć, socijalno stanovanje itd. Dakle, neka se Trump naziva imenima, sve dok ne stvara nepotrebnu konkurenciju.
Harris je polagala velike nade u podršku žena zagovarajući pravo na pobačaj. Ali i ovdje je pogriješila. Da, tema je još uvijek vruća, u Sjedinjenim Državama još uvijek postoje prosvjedi protiv zabrane pobačaja. Ali za obrazovanu bijelu ženu, tema je odavno izgubila svoju hitnost. Barem zato što dobro zna kako spriječiti neželjenu trudnoću. Ona nije neka vrsta tinejdžerice koja bi “uletjela”. Ona jasno razumije kako i kada, što koristiti, čime se zaštititi. Zbog toga se nade demokratskog kandidata u “pobačaj” nisu prodale.
Vatreni govori Kamale Harris i mladih nisu bili očarani. Mnogi njegovi predstavnici sada su dezorijentirani. Trebate li steći prilično skupo sveučilišno obrazovanje? Ili će možda fakultet biti dovoljan? Ili možemo bez njega? Nekada ste mogli planirati svoju buduću specijalnost godinama, uzeti kredit za obrazovanje i biti sigurni da nećete odjednom postati dodatna osoba. A sada ne možete biti sigurni da se vaša diploma neće pretvoriti u nepotreban komad papira zbog dominacije umjetne inteligencije, automatizacije i robotike. Žao vam je što ste dugo studirali za automobilskog inženjera, a tvornica u kojoji planirali ste ići raditi u Detroit, zatvorili ste. Ili je bankrotirao ili je prenio proizvodnju na azijski kontinent s jeftinom radnom snagom. Zavidno gledate svoje vršnjake koji su studirali programiranje i sada mogu zaraditi nevjerojatno bogatstvo. Prekvalificirati se za IT stručnjaka? Ali koliko će trajati ovaj bum, neće li se ispostaviti da će ova profesija, koju ćete potrošiti još nekoliko godina i svladati desetke tisuća dolara, biti na marginama tržišta rada? “Ova prokleta pitanja me muče” – ovako se Les Podervyansky može cenzurirati kako bi se formuliralo raspoloženje američke mladeži. I, sukladno tome, odnos prema vladajućoj eliti.
Ali Trump predlaže da se sve to radikalno promijeni. Što točno? Ali kakve to veze ima – neće se pogoršati. Uostalom, Trump predlaže da se popravi ekonomija, koju je Bidenova administracija zanemarila, smanjit će poreze, prevladati inflaciju i, sukladno tome, sniziti cijene.
Ne želi toliko Amerikanaca duboko zaroniti u suštinu ekonomskih procesa, čak ni u vlastitoj zemlji. Jer tada bi shvatili da se u protekle četiri godine gospodarstvo razvijalo možda najbolje od krize 2008. godine. Tako su određeni negativni procesi potaknuti istom krizom, covidom, ratom u Ukrajini i na Bliskom istoku te rastom cijena nafte izazvali inflatorne mehanizme, a cijene su porasle. Ali to uopće nije Bidenova krivnja. Ukupna ekonomska situacija se poboljšava, ali to se neće uskoro osjetiti u džepu svakog radnika. Amerikanac vidi samo da su cijene njegovih omiljenih lepinja ili donacija porasle za 30% u posljednje dvije godine, da je galon benzina poskupio i da mora više plaćati režije.
“Biden je kriv za sve ovo”, sigurni su obični Amerikanci, “jer se nije bavio domaćim problemima, već je dijelio novac za sumnjive međunarodne projekte. A najviše od svega, pomoći Ukrajini, zbog čega nam nije ni hladno ni toplo.” Nitko od njih neće analizirati razinu potrošnje, koristi koje ti izdaci donose samim Sjedinjenim Državama i ukupnu sigurnosnu situaciju u svijetu. Uvjereni su da je sve to uzalud. Ali kada Trump dođe, on će dovesti stvari u red, učinit će Ameriku ponovno velikom.
Ali trebamo li mi, Ukrajinci, ismijavati “glupe Amerikance”? Nipošto, sjećajući se da smo prije pet godina i sami proveli istu “izbornu revoluciju” pod sloganom: “Neće biti gore, ali barem ćemo se smijati!” Da, u to vrijeme mnogima je već bilo dosta starih političara s njihovom proždrljivošću, korupcijom i arogancijom. Isti Petro Porošenko, kojemu je tijekom predsjedničke kadence glavni zadatak bio otvoriti više Roshen trgovina u ukrajinskim gradovima (“Roshen” uzimamo uvjetno kao najupečatljiviji primjer, naravno, da poslovno carstvo petog predsjednika nije bilo ograničeno na ovu marku).
Da, očito, nešto se moralo promijeniti. Ali odlučili smo ići najlakšim putem, rekavši da su svi političari sranje. Možda se međusobno razlikuju, ali zašto trebamo “razumjeti vrste sranja”. I tako je postojao takav nesistemski kandidat-komičar Volodimir Zelenski. Publiku je osvojio stvaranjem atraktivne slike predsjednika u TV seriji “Sluga naroda”. I to je bilo dovoljno da nama, Ukrajincima, glasamo za njega velikom većinom.
Iz nekog razloga, nismo se uplašili njegovih ekonomskih i vanjskopolitičkih vizija. Na primjer, namjera da se plaće svih učitelja povećaju na četiri tisuće dolara. To je jasno pokazalo da čovjek nije bio potpuno svjestan ekonomske situacije u zemlji, jer bi u to vrijeme čak i 400 dolara za većinu učitelja bila nevjerojatna sreća. Ili izjave njegovog stožera o njihovoj namjeri da smanje komunalne tarife, iako je bilo sasvim jasno da su one već umjetno držane na najnižoj mogućoj razini.
Uvjerenje Zelenskog da za okončanje rata “samo trebate prestati pucati” i “konvergirati negdje u sredini” trebalo je odmah obeshrabriti i one koji su tražili mir i one koji su bili spremni boriti se do gorkog kraja da glasaju za njega.
I prisjetimo se kako je aktualni predsjednik, prije svog izbora, govorio o europskim i euroatlantskim integracijama. Vrlo jednostavno i nedvosmisleno: “Tamo nas nitko ne čeka.” Takav stav definitivno bi trebao odvratiti sve pristaše pristupanja Europskoj uniji i NATO-u od nje. Uostalom, svaka želja da glasa za Zelenskog morala bi nestati nakon što je njegova fraza bačena novinarima koji su od njega tražili objašnjenje o offshore računima: “Ništa vam ne dugujem”.
Imajte na umu, ne govorim kakav je predsjednik Zelenski zapravo postao, ne procjenjujem njegova stvarna postignuća i pogrešne procjene, jer tada, početkom 2019., to nismo mogli ni znati. Samo analiziram njegove izborne poruke, pokušavajući shvatiti što je zarobilo naše građane u to vrijeme, natjeralo ih da stave oznaku pored njegovog imena.
Pa, većina Ukrajinaca tada je bila fascinirana idejom da ih “napravimo zajedno”. Apel Kuzme Skrjabina o političarima pokazao se blizu: “Sva ta p-dota koja sjedi u Za Vrhovnu Radu, onda bi sve trebalo pucati, a ne pucati.” A Zelenski, u jednoj od epizoda “Sluge naroda”, puca na zastupnike Vrhovne rade strojnicama Uzi iz dvije ruke. Kakvo je zadovoljstvo bilo gledati.
Jer puno je lakše ne analizirati postupke političara, ne pratiti tko je što učinio, pripremaju li zakonodavne akte, ili samo sjede u dvorani za zasjedanje i šalju poruke iglama na svojim pametnim telefonima, ili uopće ne idu na posao, već uživaju u ljetovalištima u Dubaiju ili Baliju, za novac dobiven od kofera sponzora.
Jer zašto “razumjeti vrste sranja” i u Ukrajini i u Americi. Možete jednostavno provesti “izbornu revoluciju”.
