Prošlog tjedna izraelska vojska, poznatija kao IDF, izvela je jednu od najupečatljivijih i najuspješnijih operacija u trenutnom ratu na Bliskom istoku. Kao rezultat zračnih napada na objekte terorističke skupine “Hezbollah” u Libanonu, uništen je cijeli vrh ove građevine. Glavni uspjeh bio je, naravno, eliminacija vođe Hezbollaha Hassana Nasrallaha, koji je ovu organizaciju vodio 32 godine.
Zanimljivo je da je postao šef Nasrallahovog Hezbollaha 1992. godine nakon što je izraelska vojska eliminirala njegovog prethodnika Abbasa al-Mousavija. On je, inače, ostao na položaju (formalno se zove generalni tajnik u Staljinu; ni na koji način ne nagovještava utjecaj sovjetskih specijalnih službi na formiranje svjetskog, a posebno bliskoistočnog terorizma) manje od godinu dana – u svibnju 1991. al-Musawi je bio na čelu Hezbollaha, a u veljači sljedeće godine pogođen je izraelskim projektilima Apache.
Kao što vidimo, Nasrallah je imao sreću da živi u ulozi glavnog libanonskog terorista mnogo više vremena. Međutim, priča je završila na isti način. Zapravo, kako bi drugačije životni put terorista, iako jedan od najvažnijih, mogao završiti?
Sam po sebi, izraelski rat s raznim terorističkim skupinama nije nešto ozbiljno primjetno za Ukrajinu – ništa više od još jedne informativne prilike, koja će prema kanonima novinarstva biti zaboravljena već sljedećeg dana. Ali Hezbollah, kao i Hamas iz Pojasa Gaze, kao i Huti iz Jemena, otvoreno strše uši Islamske Republike Iran. I ovdje već možemo govoriti o određenom ukrajinskom otisku. Točnije, ukrajinski interes.
Šta je to? Naravno, ne u uništenju Nasrallaha ili čak cijelog vrha Hezbollaha kao takvog. Islamski terorizam još nije stigao do Ukrajine – za razliku od, nažalost, susjedne Rusije – (i, nadamo se, nikada neće stići). Interes Ukrajine leži negdje drugdje. To je u iranskom faktoru.
Nije tajna da glavni cilj teheranskog režima ajatolaha nije razvoj i prosperitet vlastite zemlje – tamo gdje se to traži, ljudi se ne tjeraju u srednji vijek i ne pogubljuju se za lude, prema standardima 21. stoljeća, “zločine”. Glavni cilj Irana je uništenje Države Izrael. I to nisu ničije izmišljotine ili interpretacije – to su službene izjave iranskih dužnosnika, počevši od Rahbara, vrhovnog vladara zemlje, Alija Khameneija.
Za to je postavljen cijeli državni sustav, posebno vojno-industrijski kompleks. Iste bespilotne letjelice Shahed koje je Iran počeo donositi u Rusiju ubrzo nakon neuspjeha operacije blitzkrieg stvorene su posebno za napade na Izrael. A isporuka bespilotnih letjelica Teheranu nije samo prilika za dobivanje novca ili drugih koristi od Moskve (recimo, za nuklearni program), već i za provjeru spremnosti ovog oružja u borbenim uvjetima. Nema boljeg poligona od našeg rata.
Ali činjenica je da Iran nema zajedničke granice s Izraelom. Stoga je, htjeli-ne htjeli, Teheran morao stvoriti ili preuzeti kontrolu nad određenim snagama na periferiji Izraela. Prije svega, Hezbollah. Ali sada je ova libanonska teroristička organizacija, ako nije uništena, figurativno rečeno, u komi. A raspoloženje u vodstvu Islamske Republike Iran nije ništa bolje. Zato što je Izrael pokazao da je spreman na bilo kakve odlučne mjere. Nije ni čudo, prema glasinama, samo nekoliko dana prije eliminacije Nasrallaha, Iran je odbio zauzeti se (u vojnom smislu) za Hezbollah.
Stoga je vrlo vjerojatno da će Iran biti barem privremeno umiren – i to određeni sporazumi s Izraelom, već sa Zapadom, koji će, pod svojim sigurnosnim jamstvima, barem za Khameneija i njegovu pratnju, zahtijevati ustupke na potpuno drugom frontu, ukrajinskom.
Od početka rujna kruže glasine da Iran navodno planira isporučiti ili već opskrbljuje Rusiju balističkim projektilima. Za razliku od sjevernokorejskog oružja, koje je ukrajinska protuzračna obrana već uništila, iransko oružje ove vrste još nije otkriveno na teritoriju Ukrajine. Štoviše, novi iranski predsjednik Masoud Pezeshkian izravno je zanijekao da je Rusiji isporučio ove projektile. Naravno, ne vrijedi vjerovati na riječ tako divnim ljudima, ali takva neočekivana miroljubivost iranskog predsjednika (koji je, štoviše, na sastanku Opće skupštine UN-a rekao da Iran nikada nije podržao rusku agresiju na Ukrajinu) tjera na razmišljanje.
Izraelski napadi na Hezbollah i Hute (a prije toga, na Hamas u Pojasu Gaze) pokazali su da i demokratska zemlja ima zube. A ove demonstracije su toliko uplašile Iran da je možda odlučio da se ne bori, već da pregovara. Na ovaj ili onaj način – ali nužno! – pogodit će i suradnju Teherana s Moskvom.
A Rusija nema baš puno pravih saveznika, a ne tako ljepljive ribe kao što je Viktor Orbán. Uglavnom, u vojnoj sferi bila su samo dva – Iran i Sjeverna Koreja. Ako je jedan od njihNe možete se puno boriti samo s projektilima Kim Jong-una. A u samoj Rusiji ekonomska situacija se svakim mjesecom sve više pogoršava, Središnja banka već gotovo izravno kaže da je moguće održati proračun i gospodarstvo tek nakon trenutnog prestanka rata.
Naravno, Putin vjerojatno neće poslušati šefa Središnje banke Nabiullinu, ali borba protiv ekonomskih zakona gotovo je kao borba protiv zakona univerzalne gravitacije. Možete, ali rezultat… Stoga, ako Iran bude izbačen iz ove male grupe podrške ruskoj vojsci, razočaravajući (za Putina) kraj će se samo ubrzati.
Dakle, ukrajinski biste trebali eliminirati Nasrallaha i njegove pristaše. Globalni svijet je globalan jer su čak i ratovi u različitim dijelovima planeta na neki način međusobno povezani.
