Sjećate li se poznatog marša pukovnice Julije Mamchur 4. ožujka 2014. na vojnom aerodromu u Belbeku? Zapovjednik 204. sevastopoljske taktičke zrakoplovne brigade vodio je svoje nenaoružane podređene pod plavo-žutom zastavom i pjevanjem državne himne teško naoružanim “zelenim ljudima” koji su blokirali pistu. “Mali ljudi” otvorili su vatru u zraku, ali to nije uplašilo hrabre ukrajinske pilote. Što je našim vojnicima dalo hrabrost, postalo je jasno iz njihovih prvih fraza bačenih prema neprijatelju: “Amerika je s nama, cijeli svijet je s nama!”
Na primjer, ukrajinska vojska na Krimu, koja nije izdala svoju zakletvu, imala je nadu u “svemoćnu Ameriku” koja nam neće dopustiti da se uvrijedimo i koja će na svoje mjesto staviti arogantnu Rusiju. Da budem iskren, a tada sam bio prilično siguran, Washington neće dopustiti Moskvi da okupira, a kamoli anektira Krim. Uostalom, bili smo zaštićeni Budimpeštanskim memorandumom. Predviđam da su se nakon čitanja posljednje rečenice mnogi čitatelji nehotice skeptično nasmiješili na licu.
Ali ne, jasno je da sam memorandum kao dokument nije imao ni najmanju pravnu snagu, nije ni na koji način štitio Ukrajinu, nije prisilio zemlje potpisnice (a prije svega Sjedinjene Države) da nam požure u pomoć u slučaju vanjske agresije. Međutim, ne zaboravimo da je memorandum potpisan u procesu prijenosa cjelokupnog ukrajinskog nuklearnog arsenala, pa čak i napuštanja nuklearnog statusa. Na temelju ove okolnosti, na primjer, zaključio sam na sljedeći način. Ukrajina je postala prva država koja se dobrovoljno odrekla postojećeg nuklearnog oružja. Vrlo ovisi o članovima nuklearnog kluba da što manje zemalja ima na raspolaganju atomsko oružje. Stoga će učiniti sve da uvjere ostatak svijeta: ni u kojem slučaju ne stvarajte atomsko oružje, ako ste ga već stvorili, možete nam ga sigurno predati, nećete postati manje zaštićeni od toga, mi ćemo djelovati kao jamci vaše sigurnosti i u slučaju napada na vas zaštitit ćemo vas svim našim snagama i sredstvima.
To je apsolutno logično, uvjerio sam se prije deset godina. Uostalom, ako Rusija pokuša zauzeti Krim, a Sjedinjene Države ne ulože sve napore, sve do izravnog vojnog sukoba, da to spriječe, koja bi se onda budala željela odreći svog nuklearnog arsenala u budućnosti? To znači da cijela globalna politika neširenja nuklearnog oružja, usmjerena na sprječavanje stjecanja nuklearnog statusa od strane država koje ga nisu imale prije 1967. godine, leti ispod repa.
Međutim, Sjedinjene Države, pod vodstvom predsjednika Baracka Obame, nisu bile voljne intervenirati oštrije nego diplomatski. Krim je okupiran i anektiran, tako da je globalna politika neširenja nuklearnog oružja propala. Tako mi živimo s tim.
Ali kamo idem s ovim? Naravno, na “Plan pobjede” Volodimira Zelenskog. Slažem se s onima koji tvrde da “Plan” zapravo nije nikakav plan. Samo na Zapadu, točnije u Washingtonu, točnije na Capitol Hillu, već u republikanskoj frakciji Zastupničkog doma Kongresa, a još točnije u skupini koju kontrolira Donald Trump MAGA zahtijevao je da Kijev predstavlja “Plan pobjede”. Zato su u Bankovoj ulici odlučili reći: “Plan” je “Plan”.
Prva točka plana je geopolitička, druga i treća su vojne, četvrta je ekonomska, a peta je posvećena sigurnosti. Prva točka plana je ulazak Ukrajine u NATO, prema riječima Zelenskog, predviđa nas da nas u bliskoj budućnosti pozove u Sjevernoatlantski savez.
Druga točka, očito, predviđa pomoć partnera u popunjavanju pričuvnih brigada za Oružane snage Ukrajine i uklanjanje ograničenja na udare zapadnim oružjem dugog dometa na vojne objekte duboko u Rusiji, kao i pružanje odgovarajućih sredstava za uništavanje Ukrajini. Također, druga točka predviđa angažman zapadnih partnera u zajedničkom obaranju ruskih bespilotnih letjelica i projektila. Osim toga, nastavak operacija Oružanih snaga Ukrajine u brojnim regijama Rusije “radi jačanja ukrajinskih položaja i uništavanja neprijateljskog ofenzivnog potencijala”.
Kao treća točka, Zelenski predlaže da se na svom teritoriju rasporedi “sveobuhvatan nenuklearni paket strateškog odvraćanja koji će biti dovoljan da zaštiti zemlju od bilo kakve vojne prijetnje iz Rusije”.
Kao četvrta točka, Ukrajina predlaže strateškim partnerima sklapanje posebnog sporazuma o “zajedničkoj zaštiti kritičnih resursa dostupnih u zemlji, zajedničkim ulaganjima i korištenju odgovarajućeg gospodarskog potencijala”. Govorimo o prirodnim resursima i kritičnim metalima, uključujući uran, titan, litij, grafit i druge strateški vrijedne resurse.
I konačno, peta, sigurnosna, točka osmišljena je za poslijeratno razdoblje i predviđa zamjenu pojedinačnih vojnih kontingenata američkih oružanih snaga stacioniranih u Europi ako se partneri slože.OPI, ukrajinske jedinice koje imaju stvarno iskustvo modernog ratovanja, upotrebe zapadnog oružja i suradnje s vojskom NATO-a. “Ovo ukrajinsko iskustvo treba iskoristiti za jačanje obrane cijelog Saveza i jamčenje sigurnosti u Europi”, zaključio je Zelenskij.
Po čemu se situacija prije deset godina razlikuje od sadašnje? S jedne strane, mi, nakon što smo naučili iz gorkog iskustva, već znamo da se ne isplati u potpunosti oslanjati na pomoć Zapada općenito, a posebno Sjedinjenih Država. S druge strane, Zapad općenito, a posebno Sjedinjene Države, također su shvatili jednostavnu istinu da je učinkovitije i jeftinije pomoći Ukrajini na vrijeme, nego pokušavati, držeći se za glavu, ispraviti situaciju, povratiti već izgubljene pozicije. Da, prije dvije godine zaista smo se nadali da “civilizirani svijet” neće dopustiti agresorskoj zemlji da anektira teritorij strane europske države, jer bi tada sigurnosna arhitektura, tako marljivo građena u poslijeratnom razdoblju, bila uništena. Sada smo već shvatili da Zapad neće dopustiti de jure aneksiju, a de facto bi je mogao dopustiti. A jedina zaštita za Ukrajince je da sami spriječe okupaciju vlastitih teritorija, a ako su to već dopustili, onda je pokušaju deokupirati.
Stoga, uz zdravi skepticizam prema “planu Zelenskog”, postoji i oprezni optimizam u pogledu mogućnosti njegove provedbe. Iako, kao što je već spomenuto, ovo nije plan, već svojevrsni “jahač Zelenskog”, on je, kao uspješan glumac u prošlosti, navikao sastavljati takve popise svojih želja. Iako treba napomenuti da “Plan pobjede” ima i tri tajne aplikacije, čiji nam sadržaj nije poznat. Vjerojatno su oni ti koji “jahača” pretvaraju u “plan”.
Međutim, pokušajmo procijeniti već poznati otvoreni dio dokumenta. Prije svega, pridruživanje NATO-u. Poanta je pomalo čudna, jer se ne tiče napora Ukrajine i Ukrajinaca, već u potpunosti ovisi o dobroj volji zemalja članica zapadnog obrambenog bloka, ali već smo se složili da je naziv “plan” prilično uvjetovan. U čemu je problem s ovom točkom? Činjenica da su čelnici nekih od zemalja NATO-a već izrazili kategoričko neslaganje s članstvom Ukrajine, prije svega premijeri Mađarske i Slovačke – Viktor Orbán i Robert Fico. Uostalom, mnogi drugi zapadni lideri (uključujući Joea Bidena) govorili su o mogućnosti prijema Ukrajine u Savez tek nakon završetka rata, ili barem neprijateljstava. Iako, ako je pitanje je li bolesno i umorno za sve, iscrpljujući rat ili članstvo Ukrajine radi mira, onda će se možda situacija pokrenuti.
Druga točka izgleda malo realnije za ispunjenje. Opet, to uglavnom ovisi o dobroj volji Zapada. Ako Oružane snage Ukrajine dobiju priliku pogoditi ruske vojne zračne luke, skladišta streljiva, stožer itd., Tada bi se situacija na fronti mogla radikalno promijeniti u našu korist. Ali kako natjerati zapadne donositelje odluka da prestanu crtati crvene linije u svojim glavama koje se navodno ne mogu prijeći kako ne bi izložili svijet nuklearnoj apokalipsi? To je glavni problem koji mora riješiti naše vojno i političko vodstvo. Jer do sada čak ni ofenziva na Kursku nije uvjerila zapadne partnere da je moguće, bez straha od nuklearnog odgovora, nanijeti najbolnije udarce Rusiji. I sa sigurnošću možemo reći da se do 5. studenog, odnosno prije predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama, neće donositi ozbiljne odluke o ovom pitanju.
Treća točka u vezi sa “strateškim paketom odvraćanja” također u potpunosti ovisi o zapadnim partnerima. Ukrajina, sa svoje strane, može učiniti samo jedno: izbrisati iz Ustava klauzulu koja zabranjuje raspoređivanje stranih vojnih baza na svom teritoriju.
Četvrta točka, s jedne strane, može biti od interesa za Zapad u zajedničkom razvoju ukrajinskih minerala. S druge strane, o nečemu takvom možemo govoriti tek nakon rješavanja paketa svih ostalih problema, jamčeći sigurnost na mjestima rudarstva. Jer koliko god bogati bili naši rudnici, nitko neće biti zainteresiran za njih ako im prijeti rusko oružje.
U tom kontekstu podsjeća se da su i prije izbijanja rusko-ukrajinskog rata, početkom 2010-ih (odnosno za vrijeme predsjedanja Viktora Janukoviča), američke i britanske energetske tvrtke Chevron i Shell pokušale dobiti ugovore za proizvodnju plina iz škriljevca u Ukrajini. Tvrtke su bile spremne uložiti milijarde dolara u to. Međutim, suočili su se sa snažnim političkim otporom, prije svega od strane oporbenih političkih snaga. U to se vrijeme stranka Svoboda opirala dolasku Amerikanaca i Britanaca na ukrajinsko tlo. Na kraju su se potencijalni ulagači umorili od ovih političkih igara.
I to je daleko od jedinog slučaja kako su naši birokrati i političari zašili zapadne investitore. I to se dogodilo ne samo za vrijeme predsjedanja Janukoviča. Zamislite na trenutak da bi svi oni dobili “zeleno svjetlo” da ovdje osnuju svoja poduzeća. Sada nismo toliko mi, skZahtijevali bi da njihove vlade podrže Ukrajinu svom snagom i sredstvima.
I posljednja, peta točka. Ovo je opet “mamac” za Zapad, kao i četvrta točka. I opet, provedba je moguća tek nakon završetka neprijateljstava.
Općenito, “Plan pobjede” je, kako stručnjaci s pravom tvrde, prije svega, PR kampanja (čak i neka vrsta nježnog PSYOP-a) usmjerena na sprječavanje zapadne pomoći Ukrajini. Ali što možemo učiniti, čak ni za pobjedu, već za opstanak, prije svega moramo dokazati našim partnerima svu opasnost koju predstavlja ruska pobjeda. Čak ni pobjeda, ali njegov uspjeh je više ili manje primjetan. I ovdje ne govorimo samo o uništenju globalne sigurnosne arhitekture, već i o opasnosti od potpunog kaosa u međunarodnim odnosima, nepostojanju bilo kakvih pravila i konvencija. Odnosno, sve na čemu se temeljio civilizirani svijet.
