Postoje dani u povijesti o kojima se govori: oni su podijelili život na “prije” i “poslije”. Za Sjedinjene Američke Države to je 11. rujna 2001. Za Ukrajinu, naravno, 24. veljače 2022. Za Izrael, sa svim ratovima i terorističkim napadima koje je ova mala bliskoistočna zemlja doživjela u manje od osam desetljeća svog postojanja, to je 7. listopada 2023.
Za mnoge, u Izraelu i šire, život je doista bio podijeljen na prije i poslije napada Hamasa. Ali postoji još jedan aspekt u priči od 7. listopada koji treba ne samo pamtiti, već i stalno podsjećati. Tog dana, svijet, naš moderni zapadni svijet, bio je podijeljen.
Ukrajincima to nije lako razumjeti, jer u našem slučaju, u slučaju invazije drugog azijskog agresora, Ruske Federacije, zapadni svijet brzo je postigao određeni konsenzus. Ne samo, naravno, sjećate se riječi ukrajinskog diplomata Andrija Melnyka, kako se dio njemačke političke elite u prvim satima rusko-ukrajinskog rata već pripremao priznati novu “vladu” Ukrajine, koju kontrolira Moskva. No, hrabrost Obrambenih snaga Ukrajine i obavještajna služba tadašnjeg zapovjedništva Oružanih snaga Ukrajine uklonili su ovaj izbor s dnevnog reda.
Civilizirani svijet tada je stao na stranu Ukrajine. Čak su i otvoreno proruske političke snage bile prisiljene to uzeti u obzir. Podsjetimo na izjave de facto čelnice krajnje desnog Nacionalnog okupljanja, Marine Le Pen, prije izbora 2024. u Francuskoj. Izrazila je podršku Ukrajini jer se bojala da će izazvati optužbe svojih protivnika da zauzimaju stav koji bi samo naštetio šansama njezine stranke na dan izbora. Ako postoje bilo kakvi antiukrajinski trikovi koje izvode parlamentarne snage u Europi, to su samo demarševi poput onih koje koriste njemački desničarski (Alternativa za Njemačku) ili ljevičarski (Savez Sarah Wagenknecht) radikali, koji ne glasaju za proukrajinske rezolucije. Nije isplativo otvoreno se suprotstavljati Ukrajini. To je skuplje za vas.
S Izraelom je situacija drugačija. Zapadna, posebno europska, društva imaju dugu, moglo bi se reći – stabilnu tradiciju ljevičarskih, antiizraelskih akcija. Osim toga, koliko god Europljanima bilo neugodno priznati, još jedna tradicija antisemitizma mnogo je duža, mnogo više ukorijenjena u kolektivnoj podsvijesti. Naravno, nakon holokausta, nakon Drugog svjetskog rata i otkrivanja onoga što se događalo u brojnim getima i koncentracijskim logorima Trećeg Reicha, antisemitizam je na određeno vrijeme (s gledišta ljudskog života, usput rečeno, prilično dugo) postao pravi tabu u civiliziranom svijetu. Ali povijest civilizacije duža je od bilo kojeg životnog vijeka.
I već na Američkom sveučilištu Columbia, studenti ne samo da govore u prilog Palestini (ne shvaćajući zapravo što je Palestina, kakvu ulogu Hamas tamo igra, što je, zapravo, cijeli Pojas Gaze, držeći uvjetno mirno stanovništvo tog dijela Palestinske samouprave kao taoce, baš kao što drugi teroristi – Hezbollah – drže cijelu zemlju, Libanon, kao taoce), već “visoko cijene” još jedan teroristički čin. što se dogodilo neki dan u Tel Avivu. A u Frankfurtu, u Njemačkoj, sud dopušta propalestinski skup 7. listopada – kao da ne razumije o čemu će se raditi u ovoj akciji, planiranoj posebno za godišnjicu Hamasove invazije na Izrael.
Dok je u slučaju Ukrajine zapadni svijet u cjelini ostao monolitan, izraelski rat s Hamasom podijelio ga je gotovo na pola. A posljedice ovog utjecaja na demokratski dio planete Zemlje bit će mnogo opipljivije od rusko-ukrajinskog rata. Prisjetimo se barem Njemačke. Glavni problem Berlina nakon invazije ruskih trupa na teritorij Ukrajine bio je praktični problem – kako i čime zamijeniti ruski plin. Tada su neki ukrajinski analitičari predviđali gotovo još jedan Putinov trijumf, koji je opet “nadigrao sve” zahtjevom da se plin plati u rubljima. Ali što vidimo od sada? Činjenica da je Njemačka uspješno zamijenila ruski plin norveškim plinom i ne samo, a ako itko sjedi na plinskoj igli Kremlja, to su otvoreno proruski podanici Europske unije – Mađarske (sve dok bijes naroda tamo nije srušio “Putina o minimalnim plaćama”) Viktora Orbána) i Slovačke. Pokazalo se da ekonomski problemi nisu tako teški kao što su se svi bojali. Ali situacija s problemima svjeora je potpuno drugačija.
I tu je Zapad u potpunosti pokazao svoju slabost. Zato što dio civiliziranog svijeta ne samo da nije podržavao Izrael, zapravo jedinu demokratsku državu na Bliskom istoku, već je zauzeo i otvoreno antiizraelski stav. Podsjetimo, u svibnju je tužitelj Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, Karim Khan, zatražio od ICC-a da izda nalog za uhićenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Isti Netanyahu koji vodi zemlju koja se brani od Hamasa i Hezbollaha, od Hutija i Irana. Pronađite barem elemente demokracije među vlastitim imenima spomenutim u prethodnoj rečenici. I u situaciji u kojoj Izrael drži činjenicuŽele li osuditi vođu ove zemlje? Zašto? Ako želite građanima svoje zemlje osigurati miran i siguran život? Zamislite da ICC procesuira vojno i političko vodstvo Ukrajine, na primjer, zbog ofenzive na Kursk. Ili za napade bespilotnim letjelicama na teritoriju Ruske Federacije. Možete li zamisliti? Tako da ne želim. Jer to je nemoguće. Barem ovdje i sada. A Izrael, koji je u ratu sa svojim arapskim susjedima od svog prvog dana kao neovisna država, je moguć.
Što se tiče Netanyahua, želio bih vas podsjetiti da je u politiku došao s razlogom – ali nakon što je njegov stariji brat Yoni umro tijekom oslobađanja talaca u ugandskoj zračnoj luci Enteb. Za sadašnjeg premijera Izraela rat protiv terorista nije samo sveta dužnost vođe nacije, već i osobna bol. I žele ga osuditi zbog toga. Čudna su tvoja djela, civilizijo.
Zapadni svijet je u više navrata predao svoje ispostave u Aziji. Na primjer, Južni Vijetnam je loš, korumpiran, siromašan, ali još uvijek mnogo demokratskiji od svojih sjevernih susjeda. Svi znamo kako je ispalo. Nedavno, neposredno prije rata, Sjedinjene Države povukle su svoju potporu sekularnoj vladi Afganistana – sada su talibani na mjestu zemlje. Za nekoliko godina američke trupe planiraju napustiti Irak. Možete li zamisliti u što će se ova zemlja pretvoriti, oko koje, ako ne iranski režim ajatolaha, onda “Islamska država”, u najboljoj i najblažoj verziji – autoritarni vladar Turske Erdogan, za kojeg je kurdsko pitanje (naime, u Iraku Kurdi dobili široku autonomiju, zapravo neovisnost, a u Turskoj, Iranu i Siriji, gdje žive i Kurdi – diktatori to nisu mogli ne primijetiti) kao kost preko grla.
U slučaju Ukrajine, demokratski Zapad je pokazao da može biti ujedinjen, pa čak i jak. Ali izraelski rat nas je podsjetio na probleme koji su, na primjer, u Njemačkoj već pretvoreni u trijumf Alternative za Njemačku na lokalnim izborima ove jeseni. A to je zapravo tek početak. Ako demokratski lideri ne shvate da će poraz Izraela pogoditi Zapad još teže od ukrajinskog, onda će na kraju izgubiti. Oni i njihove zemlje. I ne želim čak ni teoretizirati o tome što će se sljedeće dogoditi…
