Transformaciju Putinove autokratske pseudofederacije u totalitarnu kopiju SSSR-a (ideja o porezu na djecu potječe iz Staljinovih vremena, a taj je porez, usput rečeno, postojao do 1. siječnja 1992.) karakterizira proces kroz koji je dio ruskog društva prošao prije stotinu godina. Govorimo o bijegu, relativno govoreći, opozicije Europi – bilo od progona vlasti, ili jednostavno za boljim, mirnijim životom.
U to su vrijeme ruski emigranti vodili različite stilove života – neki su se bavili poslom, neki su pisali memoare, a bilo je i takvih likova koji su pokušavali organizirati neke društveno-političke strukture. Slična je situacija u trenutnom valu iseljavanja iz Ruske Federacije (iako možemo reći “iz Moskve” i ne biti posebno u zabludi).
Zapravo, današnji ruski oporbenjaci mnogo su aktivniji – barem na razini stvaranja događaja vrijednih vijesti – što se objašnjava modernim tehnologijama. Ako 20-ih godina dvadesetog stoljeća forum bivše elite bivšeg carstva nije mogao biti zanimljiv nikome u zapadnim medijima, sada internetske platforme omogućuju širenje informacija velikih razmjera. Međutim, kvantitativni pokazatelji sami po sebi ne znače ništa (osim ako sami po sebi nisu cilj ruske opozicije). Ali ono gdje su tadašnja i sadašnja ruska politička emigracija slične je njihova nemoć. Iako su neki od povijesnih prethodnika današnjih bjegunaca iz zemlje FSB-a pokušali djelovati u stvarnosti – na primjer, jedan od vođa Socijalističke revolucionarne partije Boris Savinkov čak se potajno vratio u SSSR (gdje je, međutim, uhićen, jer je cijeli njegov plan od početka do kraja razvijen u sirotinjskim četvrtima GPU-a).
Trenutna oporba, koja se čini da se protivi Putinovim potomcima iz Ureda glavnog tužitelja, radije djeluje izvan zemlje. Na primjer, ovako se ponaša Julija Navaljna, koja je ovog tjedna bila na naslovnici časopisa Papel s patetičnim sloganom “Želim biti žena koje se Putin najviše boji”. I o tome vrijedi detaljnije razgovarati.
Prije svega, iza ovog slogana nema ništa ozbiljno – to je samo samopromocija. Kako to znam, pitate se. A činjenica je da Julija Navaljna nije prva “političarka” ove vrste na postsovjetskom prostoru. Njezina prethodnica bila je Svetlana, supruga bjeloruskog oporbenog i političkog zatvorenika Sergeja Tihanovskog. Jedina razlika između ove dvije žene je u tome što je Sergej Tihanovski, za razliku od Alekseja Navaljnog, još uvijek živ. Barem ni režim Aleksandra Lukašenka ni mala bjeloruska oporba nisu izvijestili o smrti Tihanuskog u zatvoru. Druga razlika je u tome što je geopolitička važnost Bjelorusije mnogo manja od razmjera Rusije, pa je Svetlana Tihanovskaja, koja je bila malo izložena na sastancima sa zapadnim političarima, iskreno, na političkoj margini.
S Navalnom je situacija drugačija – barem za sada. Ali općenito, ako ne govorimo o tome konkretno (nesumnjivo će dobiti svoje dividende), već o ruskoj opoziciji, sve je jako loše. Činjenica je da je, za razliku od Bjelorusije, Rusija još uvijek imala svoju opoziciju, posebno u relativno demokratskoj Jeljcinovo doba. Bjelorusko anti-Lukašenkovo društvo nije imalo niti jedno manje ili više poznato i popularno lice, dok se ruska oporba, čak i nakon ubojstva Nemcova, može pohvaliti da u svojim redovima ima bivšeg premijera Mihaila Kasjanova, bivšeg svjetskog šahovskog prvaka Garija Kasparova, bivšeg zastupnika Državne dume (već u danima Medvedeva i Putina-povratnika) Ilju Ponomareva itd.
A istodobno, ulogu glavnog lika u ruskoj opoziciji igra Julija Navaljnaja, čije je jedino postignuće (osim nespretnog cosplaya scene iz ksenofobičnog filma “Brat-2”, onog u kojem “donesite nam votku, odletjet ćemo kući”) to što je bila udana za pravog opozicionara. Kao i Svetlana Tihanovskaja.
A što radi ruska opozicija? I ona, kao i prije stotinu godina, dijeli kožu nezaklanog medvjeda. Navaljnijeva Zaklada za borbu protiv korupcije dogovara skandal istragom aktivnosti Leonida Nevzlina (bivšeg partnera Mihaila Hodorkovskog u tvrtki Jukos), zatim poznati ruski oporbeni vloger Maxim Katz na YouTubeu objavljuje istragu protiv FBK-a… Jednom riječju, politički emigranti učinili su ono što su radili članovi kraljevske obitelji, koji su uspjeli preživjeti i pobjeći iz Rusije – kako bi saznali tko je od njih ispravniji, istinitiji i legitimniji potomak. Na primjer, potomak Navaljnog kao vođe opozicije.
U sovjetskoj kinematografiji postojala je takva istočnjačka serija o “neuhvatljivim osvetnicima”. Naravno, kao i svaki povijesni film tog vremena, nije lišen propagandnih bilješki. No, autori trećeg dijela filma, nazvanog “Kruna Ruskog Carstva”, vrlo su točno pokazali nemoć i besmislenost aktivnosti tadašnje oporbe, koja nije mogla razumjeti elementarno pitanje tko je od njih vođa antikomunističkog pokreta. Baš kao i sada, ruska opozicijaNe mogu čak ni odlučiti o osobi vođe, dajući tu ulogu Juliji Navaljni, koja bi, da joj suprug nije umro u Putinovom najnovijem Gulagu, ostala “supruga decembrista”.
Uistinu, takvo protivljenje pravi je dar Vladimiru Putinu. Kao i prije jednog stoljeća, ruska politička migracija bila je dar Josifu Staljinu. Vrijeme prolazi, ali situacija u Rusiji se ne mijenja ni u vladi, koja prvom prilikom juri u totalitarizam, ni u opoziciji, koja iznova i iznova pokazuje svoju nemoć, pretvarajući se u predmet ismijavanja.
