Rezultati parlamentarnih izbora u Gruziji nisu nas mogli ostaviti ravnodušnima. Dugo smo voljeli Sakartvelo, voljeli smo bujnu prirodu zemlje, njezine izvrsne arhitektonske spomenike, gostoljubive ljude, njihove zapaljive pjesme i plesove, gruzijsku kuhinju. Nismo zaboravili kako su još 1989. godine Gruzijci bili među prvima koji su primili bolan udarac mučnog SSSR-a, u obliku saperskih lopata okupatorskih vojnika. Sjećamo se kako su branili svoj suverenitet u Abhazijskom ratu, koji je zapravo bio rusko-gruzijski hibridni rat. Nismo zaboravili izravnu rusku okupaciju Gruzije u kolovozu 2008. godine.
Stoga nitko ne sumnja da je Gruzija za nas bratska zemlja, duhom i iskustvom u obrani neovisnosti. Barem to nije bilo tako davno. Na kraju ima priliku ponovno to postati. Međutim, rezultati nedavnih izbora pokazuju da to nije perspektiva za naredne godine.
U ukrajinskom sektoru društvenih medija proteklih nekoliko dana vodile su se žestoke rasprave o gruzijskoj temi. Konkretno, oko pitanja popularnosti provladine i lojalne Rusiji stranke “Gruzijski san”. Što je bilo ključno za njezinu pobjedu na izborima – u masovnim krivotvorinama ili u izbornoj naklonosti stanovništva?
U svakom slučaju, ova politička snaga je vođa. Čak i ako uzmemo kao polazište izlazne ankete koje su proveli neovisni sociološki centri (gdje Gruzijski san gubi od stranaka ujedinjene oporbe), jaz između Gruzijskog sna i sljedeće stranke na listi doseže više od tri desetine posto.
U jednoj od rasprava na Facebooku, u kojoj sam i ja sudjelovao, poznati ukrajinski politički promatrač kritizirao je gruzijsko društvo zbog takvog izbornog infantilizma i uvjeravao da je tako nešto nemoguće u modernoj Ukrajini. Da stranka koja će biti lojalna Rusiji, bilo otvoreno ili latentno, neće imati izgleda. Dopustio sam si da se usprotivim, prisjećajući se trnovitog 30-godišnjeg ukrajinskog izbornog puta. Na primjer, tri godine nakon stjecanja neovisnosti, kada bi se činilo da bi se Komunistička partija trebala spustiti daleko na margine političkog života, ili čak samoeliminirati, postala je najmoćnija politička snaga u Vrhovnoj Radi. Podsjetio je kako je nakon Narančaste revolucije, kada bi se činilo da su snage proruske osvete izgubile potporu javnosti i administrativne resurse, proruska Stranka regija postala vođa simpatija birača, bivši kriminalac Viktor Janukovič vratio se u premijersku stolicu, a tri godine kasnije pobijedio je na predsjedničkim izborima i postao kvazidiktator Ukrajine. Podsjetio je kako je pet godina nakon aneksije Krima i invazije na Donbas proruska stranka OPFL gotovo otvoreno osvojila drugo mjesto na parlamentarnim izborima. I to bez glasova najproruskijeg dijela stanovništva, koji je ostao na privremeno okupiranim teritorijima Krima, “DPR” i “LPR”, te stoga nije sudjelovao na izborima.
Na sve gore navedene argumente, moji protivnici na Facebooku dali su mi konkretan protuargument: “U Ukrajini je sve bilo prije, u Gruziji je bilo poslije.” Odnosno, u Ukrajini je to bilo prije potpune invazije na Rusiju, a sada, nakon invazivne injekcije, vjerojatnost povratka proruskih stranaka popularnosti je nula. Ali u Gruziji se ovakva izborna sranja događaju nakon izravne ruske invazije. Kako se Gruzijci sada ne srame, ay-yai-yay.
Kakav je bio moj odgovor? Iskreno sam priznao da sam se čak bojao pomisliti što će se dogoditi u Ukrajini “poslije”. To jest, ono što će postati naš društveni, politički, ekonomski i kulturni život. Do kakvih će nas izbornih rezultata dovesti. Volio bih pogriješiti u svojim predviđanjima, ali iz nekog razloga čini mi se da nema puno šanse za optimizam. Da bi naša situacija, raspoloženje ukrajinskog stanovništva moglo biti još gore nego što je sada u Gruziji.
Koje razloge imam za pesimizam? Pa, pogledajmo rezultate istraživanja javnog mnijenja o pitanju europskih integracija, koje je nedavno provela sociološka skupina “Rating”. Na prvi pogled sve se čini sjajno: 91% ispitanika podržava ulazak u Europsku uniju (u prosincu 2022. bilo ih je 79,4%, u siječnju 2024. – 84,3%). Međutim, europski entuzijazam nije ono što je nekad bio. Tako se 43% ispitanika slaže s tezom da se “Ukrajina definitivno mora pridružiti EU”. Istodobno, čak 48% vjeruje da se Ukrajina možda neće pridružiti Europskoj uniji, već samo ojačati veze s njom. Odnosno, oni navodno nisu protiv pristupanja, ali u principu je moguće i bez njega. A zašto je to tako? Lako je pogoditi: kako bi se istovremeno obnovio istočni vektor suradnje. I upravo ta klimava, ali mnogoljudna izborna skupina može postati dobro tlo za sijanje proruskih osjećaja.
I tako, kako pjeva Slavko Vakarčuk, “kad dođe dan, rat će završiti…”. I malo je vjerojatno da će završiti dobro za nas. I to postaje jasno svima koji prate trenutni razvojm događanja na frontu i na međunarodnoj sceni. Nažalost, neće završiti dugo očekivanom pobjedom s kažnjavanjem agresora, obnovom pravde, povratkom izgubljenih teritorija pod kontrolu i primanjem reparacija. Nažalost, sama žrtva može biti kažnjena, a ne napadač.
I u takvoj situaciji, koja je daleko od najpovoljnije za Ukrajinu, konačno će započeti dugo očekivani izborni proces. Zastrašujuće je kada zamislite oko kojih će se slogana formirati nove političke snage u Ukrajini kada uđu u izbornu utrku. Gotovo da ne sumnjam da će biti novih stranaka, budući da su se sve sadašnje diskreditirale, pa će se samo politički samoubojice usuditi izaći na birališta pod starim brendovima. A ako se ne formira novi politički projekt, onda će barem biti potrebno prefarbati kako ne bi izletjeli iz parlamentarnog bazena.
Dio stranačko-političkog spektra sigurno će biti propredsjednički. Ispričat će se za slavna postignuća Volodimira Zelenskog, koji “nije pobjegao”, koji je uspio mobilizirati ukrajinski narod da se obrani od mnogo jačeg agresora koji je uspio ujediniti cijeli civilizirani svijet, uvjeravajući ga da je jedina šansa za njega odlučna i velikodušna pomoć Ukrajini.
Drugi dio bit će beskompromisni kritičari Zelenskog i trenutne vlade općenito. Predsjednik će ostati zapamćen po svom sudbonosnom govoru “roštilja”, nevoljkosti da se aktivno pripremi za nadolazeću invaziju, unatoč upornim upozorenjima saveznika, kolapsu obrambenog poretka, zamrzavanju obrambenih projekata u korist “Velike gradnje” itd.
A u sjeni ovog nemilosrdnog sukoba tiho, ali sigurno će se formirati uvjetna “stranka mira”. Njegova glavna teza je: “Ovaj rat se mogao izbjeći.” Samo je bilo potrebno ne zadirkivati Rusiju, činiti sve moguće ustupke, ne miješati se u Europsku uniju, a posebno u NATO. Uputit će se poziv da se zaborave stare pritužbe, da se uspostave dobri odnosi s Rusijom za obnovu i prosperitet mirne Ukrajine. Odnosno, postavili bi se čvrsti temelji za formiranje svojevrsnog “ukrajinskog sna”.
Kažete: “Nemoguće”? Doista, sada se čini malo vjerojatnim. Pretpostavljam da je za Gruzijce u rujnu 2008. pojava takve proruske stranke kao što je Gruzijski san također izgledala apsurdno. Ali prošle su četiri godine, a ona je došla na vlast kao nož na maslac, i držala ga je 12 godina, jačajući svoju poziciju svake godine.
