Ukrajinci, čije je jedinstvo na početku rata bilo pravi podvig, sada se kreću u suprotnom smjeru, što je nakon rata prepuno ozbiljnih problema.
Ukrajinska mobilizacija došla je do novog vala skandala – jer su stigle “eskadrile TCC-a” (neki od Ukrajinaca su u tom trenutku odahnuli – “konačno!”) do tako značajnih događaja kao što su koncerti na glavnim gradskim mjestima. Osim toga, na koncert Okeana Elzyja, benda, blago rečeno, izvanrednog u povijesti moderne ukrajinske kulture došle su mobilne grupe upozorenja – na to svi polako zaboravljaju nakon renesanse 2015.-2018., ali nekada je upravo OE bio gotovo jedini bend koji je govorio ukrajinski koji je slušala ne samo cijela Ukrajina, već i njezina okolica, na primjer, Rusija.
No, naravno, nećemo govoriti o Okeanu Elzyju, ovo je samo prilika da se istakne jedinstvenost događaja – već o samoj činjenici nastavka procesa busifikacije. I to čak ni nastavak, već intenziviranje i širenje. Nakon toga pojavile su se čak i informacije o posjetu legendarnom karpatskom ljetovalištu Bukovel (tamo se predsjednik Zelenski odmarao sa svojom pratnjom početkom 2022. godine, dva mjeseca prije rata). Stoga su vlasti odlučile pojačati svoje napore u smjeru busifikacije, izravno priznajući da je to jedini mogući način za nadopunu Oružanih snaga Ukrajine svježom krvlju.
(Usput, uređivač teksta Riječ, u kojem je napisan ovaj članak, tvrdoglavo je ispravljao “busifikacija” u “rusifikacija”. Slučajnost?)
U međuvremenu, nakon početka invazije punih razmjera, bilo je mnogo više ljudi u redovima u teritorijalnim centrima za regrutiranje koji su željeli braniti svoju državu nego što su tada bili regrutirani (i, očito, mogli biti smješteni) u Oružanim snagama. Da ne spominjemo činjenicu da su svake godine u razdoblju između Drugog sporazuma iz Minska i invazije punih razmjera tisuće muškaraca vojne dobi promijenile mjesto registracije – i pažljivo su poslani u vojne medicinske komisije. Odnosno, TCC bi trebao zadržati relativno svježe osobne podatke i stanje sposobnosti za služenje vojnog roka velikog broja građana. No, sudeći po činjenici da se busifikacija nastavlja, ne samo taj predratni (ili bolje rečeno međuratni) proces, već ni ovogodišnji proces ažuriranja podataka nije donio željeni rezultat.
Ali najgora stvar u ovoj priči nije sam proces busifikacije, već način na koji je društvo reagiralo na njega. Umjesto da se vlasti za sve okrivljuju po klasičnoj ukrajinskoj navici (a u ovoj situaciji te bi optužbe bile barem djelomično prikladne), domaće društvo se podijelilo – upravo ili na nečiji podli prijedlog – na dva dijela i počelo gristi jedno drugo. I ovdje se raskol dogodio ne samo duž granice između vojske i civila, što je jednostavno najočitiji primjer, već i duž državne granice Ukrajine. Ne, ne na istoku, ne na ideji “granica-1991”, ovdje su, u principu, svi manje-više ujedinjeni – već na zapadnom. Da bi se razumjela ova podjela, na društvenim mrežama već su se pojavile optužbe protiv prisilnih emigranata da se ne fotografiraju s ukrajinskom zastavom, jer, kažu, to pravo imaju samo oni koji su ostali u zemlji.
I sve je više i više prigovora ove vrste – kada jedni to mogu, a drugi ne mogu – svaki dan. Što dugoročno prijeti Ukrajini ozbiljnim problemima. Jer rat će prije ili kasnije završiti – pobjedom ili porazom, mirovnim sporazumom ili jednostavnim zaustavljanjem vruće faze, ulaskom Ukrajine u NATO ili povratkom u neutralni status, ali će završiti daljnjim postojanjem Ukrajine. Naravno, ne znamo točno koje su stvarne granice (formalne će ostati iste, nijedna ukrajinska vlada neće se službeno odreći vlastitih regija, u to možete biti sigurni), ali mislim da i Kremlj razumije što će postojati.
No, uz nastavak postojanja Ukrajine, njezina će politika i dalje postojati. I ovdje, neočekivano za mnoge, ispada da ne postoji ukrajinsko društvo, čije se jedinstvo pjevalo u veljači-ožujku 2022. A umjesto ovog društva, vidjet ćemo čitavu hrpu različitih malih zajednica – ili čak kasta, kao u Indiji. Kaste koje će, kao prvo, živjeti po principu “mi smo dobri, a svi ostali loši” (ovo će zvučati posebno uvjerljivo u onim kastama koje će nakon rata biti na vrhu). I drugo, taj proces će dovesti do činjenice da će već u prvim poslijeratnim izborima – ako se ne održe mjesec dana nakon završetka rata, odnosno u razdoblju kada su Ukrajinci još uvijek pod anestezijom upravo ovog rata – fragmentacija, atomizacija društva i odlučnost da se ne stvara nova zajednička europska budućnost, već da se traži unutarnja. Sigurno će biti političkih prevaranata i populista koji će, u stilu Adolfa Hitlera, uprijeti prstom u neku kastu i reći, sigurno će reći sakramental: “To je taj koji čini sve lošim u našoj zemlji!”
Pitanje je samo tko će postati “ukrajinski Židovi”. Iako, barem za sada, takva kasta izopćenika To su takozvane “osobe obvezne za služenje vojnog roka”, odnosno sve osobe odgovorne za vojnu službu koje nisu u redovima Oružanih snaga Ukrajine. Iako će se svaka trezvena osoba koja je u proteklih pet godina zadržala ostatke kritičkog mišljenja, ili je barem zanimala svjetska povijest, odmah sjetiti slučaja Paragvaja, zemlje koja se u devetnaestom stoljeću uključila u krvavi 5,5-godišnji rat Trojnog saveza. Posljedica ovog rata bila je da je od pola milijuna prijeratnog stanovništva zemlje u Paragvaju ostalo samo 25 tisuća muškaraca. Zapravo, Paragvaj je izgubio 90% svoje muške populacije. Naravno, nisu svi poginuli s oružjem u rukama, ali čini se da je upravo predsjednik ove zemlje – usput rečeno, još uvijek nacionalni heroj – Francisco Solano López bio najbliži ideji koju su proizveli neki ukrajinski vojnici, blogeri i vojni blogeri: “Svi će se boriti.”
Od tada je Paragvaj ostao jedna od najzaostalijih zemalja u Južnoj Americi. No, uspjeli su prevladati čak i kolosalnu demografsku neravnotežu tek nekoliko desetljeća kasnije, odnosno čak ni nakon jedne generacije – i to unatoč činjenici da je natalitet u svijetu tada očito bio veći nego što je sada u Ukrajini…
Međutim, možda potraga za krivcima neće biti ograničena samo na “ročnike” – a do kraja rata vidjet ćemo još jednu kastu parija, koje je većina odlučila optužiti za sve (prije svega) grijehe. Kakvu će zemlju takvo “društvo” na kraju izgraditi, svatko može nagađati. Iako je bolje da ne. Već smo eksperimentirali s “novim licima”, s pokušajem “pregovaranja u sredini”. Posljedice za Ukrajinu pokazale su se vrlo skupim. Naša budućnost možda neće moći izdržati još jedan okrutni eksperiment. A onda jednostavno neće biti nikoga tko bi se pridružio Europskoj uniji.
