Nakon početka rata punih razmjera, veliki broj Ukrajinaca (uglavnom žena i djece), doslovno nekoliko milijuna građana, napustio je svoju rodnu zemlju kako bi izbjegao da ih pogode ruski meci, granate i projektili. Mnogi su i danas ostali emigranti, čekajući kraj rata i planirajući se vratiti. I dok se rat nastavlja, Ukrajinci su prisilni gosti u Europi – i postupno se suočavaju s ne baš ugodnim aspektima tamošnjeg života.
Na primjer, bivši zaposlenik web mjesta na kojem čitate ovaj tekst, Galina Chop. Ukratko, njezin je sin dugo i sustavno maltretiran, a ni uprava obrazovne ustanove ni roditelji djece agresora nisu reagirali na bilo koji poseban način. Istodobno, priča o Hali i njezinom sinu razlikuje se od priča ukrajinskih emigranata, jer ona živi u Švicarskoj od predratnih vremena, suprug joj je mještanin, a djeca su etnički napola Švicarci. Ali problem ovdje nije u ukrajinskom podrijetlu njezine majke (barem zasad nema razloga tvrditi suprotno), već u činjenici da se razlikuju od druge djece.
A djeca ukrajinskih migrantica – razlikuju se a priori, bez ikakvih dodatnih uvjeta, razloga i osnova. Oni su stranci u bogatoj, prosperitetnoj i tolerantnoj Europi. Osim toga, za razliku od migranata s Bliskog istoka i sjeverne Afrike, oni ih se ne boje, jer odatle odlaze uglavnom muškarci, koje, primjerice, u Njemačkoj karakteriziraju riječi koje su, primjerice, izletjele s usana nogometaša Tonija Kroosa, koji je dugo igrao u Španjolskoj. (Ništa posebno, samo je priznao da je on, kao otac, mirniji živjeti u Pirinejima, jer u Njemačkoj nije bilo baš sigurno za mlade djevojke poput njegove kćeri da šetaju navečer.) A Ukrajinke, čak i u prisilnoj emigraciji, skrase se, rade i pokušavaju stvoriti barem neku utjehu za sebe i svoju djecu.
Recimo to još otvorenije i iskrenije – naše prisilne izbjeglice i njihova djeca u Europi, na primjer u Njemačkoj, i sami su žrtve agresije. Od strane istih “Nijemaca” koji su vraćeni iz Sovjetskog Saveza ili ZND-a, a čija je jedina želja da žive u bogatoj zemlji ostala iz njemačkih korijena njihovih očeva i djedova. Ali u isto vrijeme, s Channel One i Putinom na TV-u.
Ali ne radi se samo o otvorenoj agresiji, već i o skrivenoj aroganciji lokalnog stanovništva prema ukrajinskim migrantima. Što, naravno, “nitko nije zvao” na sebe – ali, u isto vrijeme, nije li Njemačka, nije li njezina bivša kancelarka Angela Merkel učinila sve što je bilo moguće, od summita NATO-a u Bukureštu 2008. do plinovoda Sjeverni tok 2, kako bi Ukrajina ostala u ruskoj zamci i u pokušaju da pobjegne iz te zamke platila strašnu, kolosalnu cijenu, kao za Europu 21. stoljeća? Cijena? Pa ipak, tko će se od Nijemaca toga sjećati…
S jedne strane, sve su te priče samo izolirani slučajevi koji se ne mogu spojiti u jednu koherentnu sliku. Ali, s druge strane, daju nam priliku da razmislimo o jednom vrlo važnom, možda glavnom pitanju u životu: zašto nam uopće treba Ukrajina?
Naravno, nakon što su nekoliko godina živjeli u europskim zemljama, Ukrajinci sada već znaju za snažne proruske osjećaje u EU i na njezinoj periferiji (pitajte povremeno kako ruski novac melje mozak čak i Islanđana, koji su toliko udaljeni od naše dvije zemlje da su previše lijeni da shvate tko je od nas upravo ovdje). I o kvaliteti određenih usluga. Uzmimo, na primjer, “Ukrzaliznytsia”, “Nova Poshta” ili mnoge druge ukrajinske usluge koje će povratnici jednostavno obožavati kada vide i, što je najvažnije, sami osjete kako, na primjer, vlakovi voze u Njemačkoj.
Ali sve to nije glavna stvar. Sve je to, naravno, neugodno, ali s takvim problemima i nijansama možete živjeti. I nije loše živjeti, kao što pokazuje europsko iskustvo. A ono na što se ne možete naviknuti je činjenica da ste čak i u ovoj bogatoj, uspješnoj i lijepoj zemlji, poput omota od čokolade, drugorazredna osoba. I prije ili kasnije podsjetit ćete se na to.
Glavna stvar u Ukrajini nisu jeftine stomatološke usluge, a ne točna (čak i u vrijeme rata!) željeznička komunikacija, a ne brze poštanske usluge. Glavna stvar u Ukrajini, sama bit njezina postojanja kao države, je prilika da budete ovdje, na ovoj zemlji, na ovom teritoriju, u ovoj zemlji, SAMI. Biti Ukrajinac i znati da vas nitko neće maltretirati, nazivati pogrdnim imenima ili tukati zbog toga. Zato nam je potrebna država pod trozubcem i plavo-žutom zastavom. Biti utočište, biti dom ove velike europske nacije.
I to nikako nije naša ideja. Očevi osnivači stvorili su državu Izrael s istom svrhom – kako bi Židovi iz cijelog svijeta imali mjesto na svijetu gdje ne bi bili istrijebljeni zato što su Židovi. Da, Izraelci su stalno prisiljeni braniti se, odbijati agresiju svojih susjeda, koji se vjerojatno nikada neće smiriti. Ali oni sigurno znaju što je ovdje kod kuće, čovjek u uniformi neće doći k njima da ih pošalje u koncentracijski logor. Zato je holokaust toliko važan u povijesti Izraela – jer je vječni podsjetnik zašto Židovi trebaju vlastitu zemlju. Samo da imamo mjesto na planeti gdje se holokaust nikada neće ponoviti.
A za Ukrajince bi Ukrajina na kraju trebala postati takvo mjesto. Jer čak ni na Istoku, čak i na Zapadu, još uvijek nismo kod kuće. Ne možemo se osloniti na vladu, jer nam je strana, ona ima svoje probleme, svoje društvo, čije će probleme prije svega riješiti. A ovdje, između San-a i Severskog Doneta, između Pripjata i Crnog mora, nalazi se naše utočište. Naš dom. I upravo zbog svog postojanja – i to ne izvan granica iz 1991., ne zbog europske integracije, već zbog postojanja doma za Ukrajince – ovaj rat se nastavlja. Trebamo ovaj dom, ali Rusi ne. I vidjeli smo što im treba ne samo u Buči, Izjumu ili Hersonu, već i u bavarskom gradu Murnau am Staffelse, nepoznatom velikoj većini Ukrajinaca, gdje su u travnju 2024. dva ukrajinska državljana izbodena na smrt samo zato što su Ukrajinci. I izbo ga je Rus.
